Velikosrpski voz ponovo se primiče Crnoj Gori

Piše

Andrej Nikolaidis

Kažu da su prvi posjetioci kino-predstava u panici skakali sa svojih sjedišta i bježali iz sale kada bi na platnu vidjeli voz što im se, vjerovali su, približavao. Prvi bioskop u Crnoj Gori otvoren je 1910. godine na Cetinju. Njegov vlasnik bio je Ljubomir Tamindžić.

“Filmske projekcije davane su u Zetskom domu, a na repertoaru su bili francuski, italijanski, njemački, američki, austrijski i ruski filmovi”, kaže jedan zapis o istoriji filma u Crnoj Gori. Tamindžić je, čitamo još, “vršio projekcije filmova i na dvoru, sve do ratne 1914. godine”.

Iako je, možemo pretpostaviti, uživao u dvorskim filmskim projekcijama (teško je znati je li “Car junaka” volio gledati ratne filmove, ili je, sit rata, preferirao smijeh i romantiku), crnogorski kralj Nikola I Petrović brzo je naučio da život, kako i vele, nije film. Nije čak ni crtani film.

Ima epizoda Duška Dugouška u kojoj on i patak Dača iz zečije rupe, umjesto na tropskoj plaži, izađu negdje u polarnom krugu. “Trebali smo skrenuti lijevo kod Albukerkija”, zaključe naši junaci. No, oni se, nakon niza peripetija, na koncu ipak dokopaju plaže.

Neprekidna tragikomedija

Za Nikolu I nije bilo hepienda. Jer, on je vojsku, umjesto lijevo, na Cetinje, poslao desno, na Mojkovac. Dok mu je Austrija napadala Lovćen i Cetinje, koje su branili, kako kaže jedan autor, “uglavnom slabo naoružani trećepozivci”, on je glavnicu vojske poslao da kod Mojkovca brani odstupnicu srpskoj vojsci. U čemu je i uspio. Srpska vojska je otišla ka moru, a austrougarska ušla na Cetinje. Nikola je ubrzo potpisao kapitulaciju i pobjegao iz države. Koju više nije vidio, osim na filmu, jer je zemlju 1918. godine preuzela srpska vojska, koju je spašavao na Mojkovcu, a njemu i dinastiji Petrović-Njegoš zabranjen povratak, jer su Crnu Goru Srbiji pripojili i preuzeli Karađorđevići.

U filmu Manifesto Juliana Rosefeldta glumica Kate Blanchett pojavljuje se u 13 uloga i u svakoj od njih izvodi neki manifest. Film počinje njenim tumačenjem Komunističkog manifesta. Čiju prvu rečenicu ćemo ovdje parafrazirati: “Šuplja priča kruži Crnom Gorom-šuplja priča ustavnog patriotizma”.

Crnogorci kao da se drže uputa koji je dao Tomas Bernhard: tragediju treba igrati kao komediju, a komediju kao tragediju. Zato Crna Gora neprekidno igra tragikomediju. Kad je smiješno, a uvijek je smiješno, znaš da će neko uskoro zaplakati. Kad je tužno, opet je smiješno, jer sveopšta glupost, provincijalna prepotencija i kukavičluk, koji u stvarnosti Crne Gore stoje tamo gdje čojstvo i junaštvo stoje u teoriji, čine da se tragediji koja se odigrava možeš jedino smijati.

Kao što se jedino smijati možeš priči o ustavnom patriotizmu, kojom građane bombarduju politički prvaci i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Crnogorski promoteri ustavnog patriotizma papagajski ponavljaju kako su inspiraciju pronašli u poslijeratnoj Njemačkoj, u kojoj su mudre sijede glave, u društvu opterećenom nacističkom prošlošću, u pokušaju da razviju formu patriotizma koja ne bi asocirala na nacionalizam, promišljale o ustavnom patriotizmu. “Njemački” bi našeg čovjeka trebalo da asocira na nesporan kvalitet-znate ono “kad Nijemac napravi”. Ako su im dobra kola, mora biti da im je dobar i patriotizam-ili tako nekako.

Pomirenje pravoslavne većine

Ali, kakve Crna Gora veze ima sa nacizmom, kakve veze društvene podjele i dinamika u Crnoj Gori 2018. godine imaju sa onima u poslijeratnoj Njemačkoj? Ima li i Crna Gora nacističku prošlost, pa je nužno razviti vrstu patriotizma koja bi iz društvenog polja uklonila sve ono na čemu su nacisti gradili svoju ideologiju? Osjeća li, napokon, današnja Crna Gora onu vrstu nacionalnog stida koji je osjećala Njemačka kada se u njoj raspravljalo o vrsti patriotizma kojega se ne bi trebalo stidjeti, budući da je prethodna iteracija njemačkog patriotizma svijet zavila u crno?

Sve su to retorička pitanja. Crnogorska priča o “ustavnom patriotizmu” ne može izdržati ni najpovršniju kritičko-analitičku provjeru. No, to nije ni bitno. Koncept ustavnog patriotizma bi, navodno, trebao da uveže i “pomiri” takozvanu pravoslavnu većinu-Srbe i Crnogorce u Crnoj Gori. On podrazumijeva da se identitetske razlike ostave po strani i da se kao najmanji zajednički imenitelj prihvati ustav-ma šta to značilo.

Koncept je toliko apstraktan da je posve jasno kako je u pitanju dimna zavjesa, iza koje se odvija istinska politička trgovina. Teško je reći koji će biti ishod te trgovine, jer jedna od uključenih strana ne želi nikakvu državu Crnu Goru, pa ni onu ustavno-patriotsku. Pristane li na nju, to će učiniti samo zato jer je procijenila da je time bliže svom cilju-ukidanju te države.

Hoće li, dakle, trgovina uspjeti? Ko zna… Rekao bih da je ustavni patriotizam varijacija “ekološke države”, još jednog bizarnog koncepta koji je u Crnoj Gori bio u opticaju devedesetih godina prošlog vijeka. Kao i “ekološka država”, koja je proglašena usred ratova, siromaštva i sankcija, i “ustavni patriotizam” je ono što se u filmskoj teoriji zove MacGuffin. Kod MacGuffina nije toliko bitno šta on jeste, koliko šta nije. A nije glavna priča, nije osnovni narativni tok. Funkcija MacGuffina je da skrene pažnju sa glavne priče. Najpoznatiji primjer je Psiho Alfreda Hitchcocka.

Neočekivano ubistvo pod tušem

Sjetićete se-taj film počinje kao priča o pljački. A onda žena koja je ukrala novac stigne u motel Batesovih i film se pretvara u nešto što ništa u dotadašnjem njegovom toku nije najavilo. Kada se desi ubistvo pod tušem, ono je šokantno ne samo zbog briljantne Hermanove muzike i Hitchcockovog nasilnog genija, nego i zbog toga što gledalac nije mogao ni naslutiti šta će se desiti.

Kao što se u Psihu ne radi o pljački, ni u priči o ustavnom patriotizmu ne radi se o patriotizmu. Prije o odsustvu patriotizma. Radi se o eventualnoj promjeni Ustava, koja bi mogla uslijediti ako vladajuća Demokratska partija socijalista uspije u onome što godinama pokušava – da srpske stranke uvede u vladu i tako za još dugi niz godina betonira svoju vladavinu. Cijena za taj ulazak, ako do njega dođe, biće promjena Ustava, a zvanično obrazloženje će biti ustavni patriotizam i da je to nužno da bi ustav svi u Crnoj Gori jednako voljeli – ha, ha, ha, ha.

Velikosrpski nacionalizam je voz koji je u XX vijeku dva puta pregazio Crnu Goru: jednom 1918. i drugi put 1989. godine. Kroz stalni medijsko-politički pritisak iz Srbije, učestale posjete Crnoj Gori srpskog patrijarha Irineja te kroz slabost vlasti, koja pokazuje jasne signale da je spremna na kompromis i kohabitaciju sa tim nacionalizmom ukoliko dvije strane postignu sporazum koji vlasti jamči da će ostati vlast, taj se voz treći put primiče Crnoj Gori.