Žohari

Piše

Đorđe Šćepović

Ne možete pisati o crnogorskoj stvarnosti nakon velike slobode koja nam se dogodila 30. avgusta, a da ne budete iznimno blagodarni novim vlastima. Što bi rek’o Miljković: Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj? Ne bih ja prstom u slobodu, do sužnja je ipak. Sužnji su prosto vapili za kazamatom, a onda i dobili isti. Neizmjerno hvala novim vlastima na zabavi i igri. Igra je ključna za zdravlje čovjeka. Da oni nijesu takvi kakvi jesu, o čemu bismo zapravo pisali? Jedan bivši pjesnik i još uvijek aktivni kolumnista najpoznatijeg režimskog tabloida, davne 2000. godine na književnoj tribini u poslovnom prostoru svoga oca, tek iz izgnanstva pristiglog disidenta, večer je zaključio riječima: Omrknućemo u bajkovitoj zemlji. Taman bijaše sunce na zalasku, a on i otac su pravo živjeli svoju bajku. I to je jedna od rijetkih istina koju je ovaj već odavno unajmljeni i iznajmljeni nekadašnji pjesnik ikada izgovorio. Danas je taj davnašnji pisac, sin svoga oca, udarna pesnica žute štampe klerofašističkog režima. To je isti onaj subotnji komentator crnogorske zbilje koji je svojim tekstovima pravdao rulju koja slavi Radovana Karadžića dok se odupire u sve 16, jer, pobogu – nije važna ideologija rulje, važan je prevrat koji će ta rulja izvršiti. I bi prevrat, doduše malo kasnije, s istom ruljom, ali novim Varvarom na čelu.

A prevrat nam je donio štošta, ali slobodu ni u tragovima. Istina, danas baš svaka nacionalistička avet slobodna je da gradom prošeta četničku zastavu, ili da zapali zastavu Crne Gore. I to je soboda, a slobodi se u zube ne gleda, zar ne? Za razliku od junaka Šćepanovićeva romana, crnogorskim, a srpskim vladarima usta su puna onoga što ne bi trebalo jesti, ako je vjerovati nutricionistima. U toj krajnje zahtjevnoj disciplini jedenja onog što ne bi trebalo jesti prednjači grupacija koja je nekim čudom uspjela ostvariti svoj naum i krhko intelektualno biće crnogorskog građanina kontaminirati ideologijom demagogije i populizma. Jer, što drugo osim toga preostaje onima koji po sopstvenom priznanju nemaju jezik, naciju i vjeru? A ako ih pitate da li u ovim vrelim danima više vole popiti Pepsi ili Coca-Colu, kao iz topa će vas optužiti da sijete podjele, mržnju i da sve to činite po nalogu bivše vlasti! Nedavno se zbio jedan važan događaj, na kojem je njihov prvi među jednakima još jednom svoju prirodu naturalistički ogolio do kosti. Naime, obilježena je godišnjica genocida u Srebrenici. Ako i zanemarimo kolektivnu jeftinoću ponašanja većine onih tamo pristiglih iz Crne Gore: Iskeženi selfiji ispred masovnih grobnica, hvalisanje novim poznanstvima, spontani susreti s ljudima koji vas jedva puštaju iz čvrstog zagrljaja obožavanja, i tako dalje i tome slično, ne možemo zanemariti izjavu gospodina Alekse Bečića, a ona glasi: Zločinci nemaju naciju. Na ovu kompleksnu misao vodećeg demokrate reagovao je jedan crnogorski pisac. Elem, suština je u onome što je uslijedilo. Na ovoga pisca i kolumnistu digla se kuka i motika partijskih nadničara i branitelja lika i djela svoga vođe. Neko će reći – ništa novo. I biće u pravu. Ništa novo, hajka je imanentna partiji čiji su temelji izliveni na demagogiji i na jednom velikom, debelom Ništa. Ali što je novo u svemu tome? Reklo bi se da su novi najamnici koji pišu partijska saopštenja. Manir je isti, ali je rukopis drugačiji. U skoro pa svakodnevnim sopštenjima Demokrate i dalje obznanjuju svoj dobro poznati kukavičluk. Onaj koji mnogo galami i uporno trvrdi da je neustrašiv, obično je teška kukavica, a nerijetko se takav i uneredi od straha. Bilo bi zanimljivo znati identitet autora vrcavih saopštenja ove partije. Kako li samo izgleda jedan radni dan jednog partijskog kerbera? Ono što je konstanta u javnim saopštenjima crvenih nacionalista jeste strah. Kontinuirani strah. Hajka na Andreja Nikolaidisa, a potom i hajka na sve one koji su stali uz Andreja Nikolaidisa, potpuno je u skladu s prirodom partije koja je svoje političke pozicije izgradila na lažima, klevetama i populizmu. Ko tebe istinom, ti njega hajkom. Tako je bilo i s Tamarom Nikčević, i s Milivojem Bešlinom i mnogim drugima. Vjerujem da mnogi pamte jedno od njihovih saopštenja, a povodom godišnjice NATO bombardovanja, u kojem niti jednom riječju nije pomenut NATO?! Kukavice koje se nikog ne plaše u tekstu koji bi trebalo biti kritika onih koji su bombardovali, umjesto NATO pišu – Zlo proljeće. Zlo proljeće koje izručuje bombe? Može biti. Ko ne zna kontekst mogao bi pomisliti da je u pitanju esej o romanu Mihaila Lalića.

Kako tada, tako i sada. Buncajući o bivšoj vlasti, o intelektualcima plaćenicima i drugim demonima, crveni srpski nacionalisti pominju i nekog glavnog, moćnog, koji vuče konce, a živi u Beogradu. Ko bi to mogao biti? Možda Voldemar, „onaj čije se ime ne pominje“? Ali, Aleksa nije Hari Poter, a i Voldemar ne živi u Beogradu. Pa otkud sad Voldemar? Mogao bih se zakleti da je „onaj čije se ime ne pominje“ glavom i usnom Aleksandar Vučić. Dakle, kukavice koje se nikog ne plaše, nemaju hrabrosti da izgovore Vučićevo ime. Ali zato imaju hrabrosti da u svojim partijskim propagandnim uracima u pomoć pozovu Stivena Kinga?! Pa, nijeste valjda očekivali da će pisac partijskih pismenih sastava pozvati Borhesa, ili možda Kafku? Naročito Kafku. Gregor Samsa se jednog jutra probudio kao ogroman žohar! Zvuči poznato? Aleksa Bečić se jednog jutra probudio kao građanin, a oni koji ga znaju se kunu da je zanoćio kao mladi četnik. Ali, je li baš slučajnost Stiven King? Ne vjerujem. Pasija prema horor žanru objašnjava konstantan strah i boravak u ormaru. U nekoliko ormara zapravo. Iz kojih će morati da izađu, kad-tad.