Andre Rieu: Za važne odluke ne slušam mozak već samo svoje srce

Holandski violinista, dirigent i šoumen Andre Riju (69) stiže sa svojim “Johan Štraus orkestrom” prvi put u Srbiju, da 22. maja održi koncert u već rasprodatoj “Štark areni” u Beogradu. “Kralj valcera”, kako su mediji prozvali Rijua, za četiri decenije karijere prodao je više od 40 miliona albuma. Violinu je počeo da svira kao petogodišnjak, a diplomirao je na Kraljevskom konzervatorijumu u Briselu. Kada je 1987. osnovao “Johan Štraus orkestar”, on je brojao samo 12 članova, a danas je to najveći privatni orkestar na svijetu sa šezdesetak članova. Gospodin Riju i njegov orkestar pokazali su da klasična i valcer muzika mogu da se izvode na svjetskim turnejama podjednako uspješno, kao i pop ili rok muzika. Zato on stalno ohrabruje publiku na nastupima da ustane sa sjedišta i zaigra valcer.

Na pitanje šta srpska publika može da očekuje u srijedu na koncertu, Andre Riju za “Novosti” odgovara:

“Prvo, dozvolite mi da kažem da se veoma radujem dolasku u Srbiju. Čuo sam mnogo sjajnih stvari o vašoj prelijepoj zemlji i ljudima koji tamo žive, tako da ne mogu da dočekam da nastupim. Koncert će biti veče ispunjeno veličanstvenom muzikom koju svi vole: divnim valcerima, poznatim melodijama iz filmova i mjuzikala, obožavanim operskim arijama i još mnogo toga, sve to u izođenju “Johan Štraus orkestra”, muzičke grupe “Platin tenors”, svjetski poznatih soprana…”.

Prije koncerta pozdravili ste prijatelje iz Srbije pjesmom “Tamo daleko”, simbolom srpske kulture i nacionalnog identiteta. Znate li još neke srpske tradicionalne pjesme, kao što je “Svilen konac” pokojnog violiniste i dirigenta Vlastimira Pavlovića Carevca?

“Kada prvi put idem u neku zemlju, uvijek pokušavam da pronađem kompozicije koje svi znaju, to je razlog zašto sam izveo “Tamo daleko”. Možda ću još malo svirati tokom bisa! Ne poznajem stvaralaštvo kompozitora Carevca, ali sam uvijek otvoren da se upoznam sa lijepim melodijama”.

Kakvu ćete binu donijeti u Beograd?

“Onu koju nosim svuda, zapravo, želim da moji koncerti budu gozba za sva čula, ne samo za uši koje slušaju muziku, već i za oči koje mogu da uživaju u mojoj sceni”.

Zovu vas “kralj valcera”, kao i čuvenog Johana Štrausa. Pamtite li trenutak kada ste prvi put čuli Štrausa?

“Štraus je bio, jeste i uvijek će biti jedini pravi kralj valcera – to je sigurno, komponovao je toliko divnih valcera i drugih zapanjajućih kompozicija. O, da, sjećam se kad sam prvi put čuo njegovu muziku. Odrastao sam u muzičkoj porodici: otac mi je bio dirigent simfonijskog orkestra, sva moja braća i sestre sviraju jedan ili više instrumenata. Na primjer, nakon redovnog programa sa Bruknerovom ili Malerovom simfonijom, svirao je Štrausov valcer kao bis. I onda se dogodilo nešto nevjerovatno – muškarci i žene u publici koji su do tada mirno sjedjeli, iznenada su počeli da se pomjeraju malo ulijevo i udesno. Majka je imala običaj da nas djecu vodi na suprugove koncerte. Bio sam svjedok tog magičnog momenta u publici i bio sam zaprepašćen – da li je postojala veza sa muzikom koju je moj otac svirao? Mnogo godina kasnije otkrio sam očaravajuće i magične moći ritma valcera”.

Zašto je “Na lijepom plavom Dunavu” najljepši valcer na svijetu?

“Zato što ima sve što mora da sadrži dobar valcer, sve vrste emocija koje se čuvaju u okviru kompozicije – sreća, tuga, melanholija i još mnogo toga. Gdje god da sviramo ovaj supervalcer, ljudi ustaju sa svojih sjedišta i počinju da plešu. To je zaista sjajno”.

Kao dijete ste često išli u dvorac u kome danas živite da slušate časove klavira. Ipak, odlučili ste da budete violinista a ne pijanista?

“Majka je bila ta koja je izabrala instrumente za svu svoju djecu i mislila je da će mi violina najbolje odgovarati. Bila je u pravu. Nijedan drugi instrument na svijetu nije u stanju da prenese moja unutrašnja osjećanja kao violina. Ali, sviranje klavira bilo je “obavezno” za sve nas”.

Posljednjih 30 godina redovno idete na turneje i objavljujete albume, da li se ponekad osjećate umorno?

“Penzija, šta je to? Ta riječ ne postoji u mom rječniku. Imam najbolji posao na svijetu, pravim muziku i ljudi širom svijeta postaju srećni kad je čuju. Nikada se neću umoriti od ovoga! Imam svoje popodnevne dremke ali to je samo da bi baterija bila 100% puna, kako bih ponovo nastupao za entuzijastičnu publiku”.

Da li se ikad desilo da publika na vašem koncertu ne ustane i ne zapleše?

“Hvala Bogu, to se nikad nije dogodilo. Dozvoljavam sve vrste emocija na mojim koncertima i zato ljudi reaguju na svoj način, što je apsolutno dobro. Naš entuzijazam na sceni je 100% stvaran, nema ničeg lažnog”.

Da živite u Holivudu, do sada biste imali tri-četiri neuspjela braka, a vi ste sa istom ženom čitavog života?

“Da, oženjen sam već više od 40 godina, ali imam dvije porodice da budem iskren – malu koju čine moja žena, djeca i unuci, i veliku porodicu, moj orkestar sa kojim dijelim sve dok smo većim dijelom godine na turneji. Obje porodice su mi vrlo drage, brinem o njima i volim ih”.

Da li i vi, kao Mocart, komponujete muziku ne za elitu, već za običan svijet?

“Ne komponujem često, međutim, ubijeđan sam, zaista, da je klasična muzika namijenjena svima da uživaju, a ne samo eliti, kako neki misle. Mocart je u svoje vrijeme bio prava pop zvijezda. Kad bi živio u 21. vijeku, kladim se da bi svi željeli da se druže sa njim, a njegov poster bi krasio mnoge zidove spavaćih soba tinejdžerki”.

U današnjem svijetu, gdje ljubav ne može da pobijedi mržnju i bijes, zašto mislite da odluke u životu treba da donosimo srcem, a ne mozgom?

“Zato što je srce centar naših osjećanja! Moja supruga uvijek kaže: “Kada morate da donesete važnu odluku, slušajte svoje srce, a mozak iskoristite da to proverite”. Nažalost, mnogi ljudi zaboravljaju da imaju srce, ili malo slušaju. Kada slušam otkucaje svog srca, još uvijek čujem ritam i onda shvatim da i dalje donosim ispravne odluke.