Kultura KNJIGA O BRANKI BOGAVAC

Branka Bogavac – vitez umjetnosti i književnosti

Potkraj 2019. godine, u izdanju JU Centar za kulturu Petnjica, uz podršku Ministarstva kulture, iz štampe je izašla knjiga „BRANKA- vitez umjetnosti i književnosti“. Knjigu koja je posvećena spisateljici i novinarki Branki Bogavac priredila je Jovana Došljak, recenzenti su mr Amer Ramusović i Dragan Mitov Đurović, a idejno rješenje korica je uradio mr Irvin Masličić.

Pored Uvoda (Jovana Došljak) i Predgovora (Dragan Mitov Đurović), knjiga sadrži tri cjeline: Intervjui, Rekli su, i Prilozi.

Knjigu otvara pjesma Alena Boskea koju je svojevremeno posvetio Branki Bogavac. U samom uvodu, priređivač Jovana Došljak navodi da je knjiga „koncipirana iz tri dijela: intervjui koje je različitim povodima Branka Bogavac davala u proteklom periodu, prikazi njenih knjiga, govori povodom istih i prilozi sa fotografijama. U svakom poglavlju su samo odabrani intervjui, tekstovi i fotografije, ali sve to na upečatljiv i osoben način predstavlja Branku Bogavac i njeno stvaralaštvo“.

U prvoj cjelini knjige nalaze se četiri intervjua koje je Branka Bogavac dala, u prethodnom periodu: Radmili Krgović, Vlatku Simunoviću, Biljani Bošnjak i Zerini Ćatović.

„Branka Bogavac je“ – piše Radmila Krgović – „rijetka Crnogorka koja na dostojan način predstavlja Crnu Goru i njenu kulturu. Žena koja je čitav svoj radni vijek u istoj kondiciji i sa istom ljubavlju radila, i danas radi, da nam približi tokove svjetske literature, politike i kulture kroz brojne intervjue sa poznatim ličnostima dvadesetog i sa početka 21. vijeka. Poliglota, lčnost širokih vidika, sa izrazitom intelektualnom konturom, prijatelj svih ljudi dobre volje, širokog srca kao crnogorske planine, bistrog oka kao naše rijeke…“

Branka Bogavac je majstor intervjua. Ona u razgovoru sa Vlatkom Simunovićem ističe: „Oni koji rade intervjue znaju da je to veoma delikatan dio publicistike. U mojoj novoj knjizi ‘Crna Gora u Parizu’ ta delikatnost nije bila u formi i strukturi intervjua, nego i u činjenici da se putem intervjua predstavi Crna Gora u glavnom gradu jedne velike i prijateljske zemlje – Parizu“.

Iz intervjua koje je Branka Bogavac davala svojim sagovornicima mozemo bliže, neposrednije upoznati ovu divu. Na pitanje Biljane Bošnjak: „Kako je izgledao Vaš susret s Borhesom?“ – Branka kaže:

„Kada sam išla na taj sastanak umirala sam od straha: da li ću biti na visini toga živog mita, čovjeka koga su obožavali širom planete? Ubeđivala sam sebe da više nikada neću praviti razgovore zbog te neizdržive teme. Međutim, čim smo počeli da razgovaramo, strah je nestao, sve je bilo tako jednostavno i fantastično. Kao da smo se već poznavali. On je odgovarao smireno, polako divnim francuskim jezikom. Kad sam izgovorila riječ Magbet na srpskom, ispravio me je i izgovorio na engleskom. U jednom momentu, kad se Kodama udaljila, zatražio mi je čašu vode kao od nekog bliskog“.

Mnogo je značajnih ličnosti među sagovornicima imala Branka Bogavac. Zerini Ćatović priča:

„Moji sagovornici su porijeklom iz mnogo različitih zemalja i kada vi pokažete interesovanje za njih, oni to uzvraćaju. Skoro nikada nijesam propustila da ne postavim neko pitanje o mojoj zemlji, pošto sam prethodno pokazala moje za njihovu, i oni uzvraćali poklonom neke vrijedne misli. Moji tekstovi su objavljivani širom Evrope preko književne revije Lettre internationale…Mislim da bih mogla da sažmem neku vrstu pouke iz svih ovih objavljenih knjiga razgovora, tekstova, susreta koja se sastoji u jednostavnosti i veličanstvenosti ljudske egzistencije. Umjetnost se uvijek stvara u slavu postojanja, čak i onda kada se radi o rušenju i stradanju… Ali ljepota života uvijek izbije iz velikih stvaralaca zato što je život veći i tajanstveniji od sile mraka“.

U drugoj cjelini ove knjige – svojevrsnog zbornika nalaze se tekstovi, prikazi, ocjene knjiga Branke Bogavac. Tu su prilozi sljedećih autora: Draška Ređepa, Branke Vujović, Branka Maširevića, Mila Pavlovića, Jezdimira Radenovića, Ljubete Labovića, Miraša Martinovića, Vide Ognjenović, Sretena Perovića, Moma Dimića, Ljiljane Zeković, Dobrašina Jelića, Saše Radunovića, Gordane Leković, Sonje Tomović-Šundić, Draška Došljaka, Vesne Kilibarde, Zorice Joksimović, Slađane Kavarić, Slobodana Vukovića.

Branko Maširević u jednom od svojih eseja o Brankinim knjigama ističe:

„Ova se knjiga čitalački doživljava kao čitanka za djecu i odrasle, za osjetljive, za one koji imaju brigu o svijetu i brigu o duši. Ne mora ona da se čita linearno, već može da se preskače, od pisca do pisca, od stranice do stranice, da bi se na svakoj našlo nešto što može čovjeka da ozari. Kada se shvati zašto je Klod Simon kao moto za jednu svoju knjigu uzeo Pasternakovu rečenicu, Niko ne stvara istoriju, ona se ne vidi kao što se ne vidi ni trava kad raste. Jer to prevazilazi priču o takozvanom novom romanu, gdje se skreće pažnja na ono što je često bilo zaboravljano ili odbačeno u samom književnom prosedeu. Jer je suština negdje drugdje. Na šta Simon ukazuje kada citira jednog filozofa koji je rekao da „čak i onaj koji spava učestvuje u istoriji“… Ispada da svi pisci s Brankom Bogavac uvijek imaju potrebu da ispričaju onaj iskonski osjećaj koji u njima budi pisanje, ne kao poziv, već kao poslanje. Jer ovdje se radi upravo o tome, o kulturi, umjetnosti, kao poslanju, kao izvoru nade nad dramom postojanja. Jer je u XX vijeku život zaista bio drama za ogromnu većinu čovječanstva“.

Jezdimir Radenović o Brankinim „Razgovorima u Parizu“ zapisuje:

„Možda su razgovori sa poznatim i najpoznatijim piscima, najbolja propaganda književnosti. Ovo je utoliko tačnije što se nalazimo u prvoj, primitivnoj, fazi internetske civilizacije koja je naglo ukinula svetost čitanja tako da se danas pravi čitaoci, izgleda nam, nalaze u profesionalnoj sferi, dok se oni drugi prepuštaju prividu brzojavnog teksta. Zato se razgovori Branke Bogavac čitaju s dužnom pažnjom jer se u njima nalazi ono bez čega bi jedno ozbiljnije istraživanje pisca i njegovog djela bilo nekompletno. S druge strane, količina njene intelektualne radoznalosti i informisanosti, nastoji da nađe kopču sa istovjetnom količinom radoznalosti i informisanosti upućenog čitaoca… Ima toliko fragmenata u razgovorima Branke Bogavac kojima će se upućeni čitalac vraćati kao što se vraća knjigama koje su obilježile njegov život, ali i ima toliko fragmenata koji mogu stvoriti pisca. Ova je knjiga stoga svojevrstan i bogat rječnik ideja koje strukturiraju ne samo našu književnu, nego i mnogu drugu, aktuelnu misao“.

Književnik Miraš Martinović je u više navrata pisao i govorio o Brankinim knjigama. U ovoj knjizi je nekoliko njegovih tekstova. U jednom od njih, Martinović podvlači:

„Branka je svoj najplodniji radni vijek iskoristila na najbolji način, susretima sa značajnim ličnostima različitih umjetničkih profila, njihovim sudbinama koje su obilježene posebnim znakom, ali i istorijskim prilikama, duhom vremena, okolnostima u kojima su se ostvarili njeni sagovornici. A velike oblikuju više sile ali i okolnosti, koje često znaju biti banalne, no u suštini uzvišene. Ova knjiga je svojevrsna antologija poetika, misli o umjetnosti i čovjeku, umjetniku i njegovoj ulozi u vremenu u kojem se ostvaruje. Antologija, ali i apologija u slavu velikana koji su obilježili svoje vrijeme, ali i nas koji smo se ostvarili u njihovom vremenu“.

Na predstavljanju Brankine knjige „Razgovori u Parizu“, u Budvi, 1991. godine, Vida Ognjenović, čiji tekst je u ovoj knjizi, je rekla:

„Čitajući ove stranice zadobijemo neko čudno, nadmoćno osećanje da sami stupamo u razgovor sa ovim mudrim ljudima. I zato ova knjiga jeste jedna vredna ‘slika jednog vremena’. Ona se čita lako ali se pročitava teško. Ovo je knjiga za iščitavanje, za proveru nekih sopstvenih zamisli, za poređenje, za očišćenje od nanosa svakidašnje prašine i terora gluposti“.

„Branka je“, piše u ovij knjizi akademik Sreten Perović – „antejski vezana za Crnu Goru, ali i tu nadmoćnu pupčanu vrpcu rasteže po globusu kao da bi htjela da se oslobodi domovinskih omči i lanaca, kao da želi da se odcijepi i od dvodomovinske sebe – rođene Crnogorke i prirođene Francuskinje. U tim unutarnjim preplitanjima i ‘raskolima’, čijih dubinskih zamki možda i nije uvijek svjesna, nalaze se motivi za njenu toliku intelektualnu zainteresovanost i angažovanost, za njeno istinsko pjesništvo“.

Prof. dr Sonja Tomović Šundić, osvrćući se na Brankino stvaralaštvo, piše:

„Njena knjiga Od beznađa do nade fascinantna je po mnogo čemu. Iznenađenje za naš duh i intelekt. Po autorima koje je Branka Bogavac intervjuisala, po znalački odabranim tematima razgovora, po nevjerovatnim sudbinama njenih sabesjednika. Sve u svemu, ideje o umjetnosti, politici, životu do kojih dolazimo kroz Brankina pitanja predstavljaju zaokruženu mudrost velikih autora, pročišćena iskustva, ovjerena kroz stvaralački rad i umjetnost. Dakle, jednostavno. Njihova znanja nisu preuzeta iz knjiga, ona su istinita ne samo u smislu forme već duboke unutrašnje veze sa klicom života“.

„Branka Bogavac“ – piše prof. dr Vesna Kilibarda – „ne bi zaslužila visoku publicističku reputaciju koju danas nesumnjivo ima da je svoje ambicije svela samo na izbor znamenitih ličnosti i na po koju fotografiju u njihovom društvu i da bi se zadovoljila sa par prigodnih pitanja iza kojih bi uslijedili njihovi kurtoazni odgovori. Kod Branke nema ni trunke pomodne i površne malograđanske želje za ispraznim i kratkotrajnim medijskim publicitetom, čega smo često svjedoci u svakom od savremenih masovnih medija“.

Gordana Leković u jednom od svojih tekstova konstatuje:

„Cjelokupno stvaralaštvo Branke Bogavac Le Comte predstavlja trajni doprinos kulturi Crne Gore, ujedno njenoj velikoj afirmaciji u Evropi i svijetu. Branka Bogavac je mnogo puta dokazala iskreni patriotizam prema rodnoj Crnoj Gori i podarila joj djelo trajne vrijednosti – bogati publicistički ali i književnoumjetnički opus u žanru intervjua i književne esejistike“.

„Knjiga Branke Bogavac Deset Nobelovaca“ – piše prof. dr Draško Došljak – „je , zapravo, govor vjekova. Na njenim stranicama su slike epoha koje najrječitije zbore o ljudima i knjigama. Poslije ove knjige obogaćeni smo novim intelektualnim sadržajima“.

O Brankinoj posljednjoj knjizi Susret je najveći dar, Zorica Joksimović podvukla: „Hodajući kroz vrijeme, tankom granicom između ljepote i muke, ljubavi prema knjizi i tegobnog života, privatnih i javnih odbrana onoga što se braniti može, Branka Bogavac slikovito oblikuje golema simbolička sjećanja“.

Slobodan Vuković o istoj Brankonoj knizi veli:

„Darivala nam je Branka Bogavac svoj ‘Susret’; značajno memoarsko štivo; da doteče, da se ne zaboravi… Ona, nekada začuđena ratna djevojčica iz bihorskih zabiti, za koju je tada najveći grad koji je viđela bio Ivangrad; bilježi, slaže knjigu po knjigu; svjedoči o onom vremenu i o ovom koje protiče“.

I Miraš Martinović je ostavio tekst o knjizi Susret je najveći dar:

“Zbog ovakve knjige je vrijeđelo živjeti, putovati, trošiti sebe i novac, biti obuzet strepnjom, sanjati, biti tužan i radostan, nadati se, zaplakati, vjerovati.. Angažovati sebe i porodicu da bi se neki od susreta ostvarili, ništa ne žaleći, ni na čemu se šteđeti. Sve na ovim stranicama pulsira životom“.

U Prilozima ove vrijedne knjige se nalaze fotografije sa Brankinih susreta, odabranih, sa svojim sagovornicima iz različitih vremenskih perioda.

Treba napomenuti da se u knjizi, pored uvodne pjesme Alena Boskea posvećene Branki, nalaze još tri pjesme koje su joj posvećene, autora: Rada Jolića, Enesa Halilovića i Zorice Joksimović.

Knjiga „BRANKA – vitez umjetnosti i književnosti“, na oko 300 stranica, donosi, kroz intervjue, Brankina razmišljanja na različite teme. U oko četrdesetak ogleda, zapisa i studija date su ocjene, a one su najpozitivnije, o dosadašnjim knjigama Branke Bogavac. Te ocjene dolaze od onih koji u kontinuitetu prate stvaralaštvo Branke Bogavac ( Branko Maširević i Miraš Martinović) do onih drugih naučnika, književnika koji su visoko ocijenili Brankine knjige. I ova knjiga, lijepo koncipirana od strane priređivača Jovane Došljak, potvrđuje da je Branka Bogavac autorka knjiga neprolazne vrijednosti. Ova knjiga će biti i podstrek za nova čitanja Brankinog stvaralaštva.

„Među vitezovima umjetnosti“ – piše Dragan Mitov u Predgovoru ove knjige – „ čija imena svijetle mjesno časno zauzima Branka Bogavac, čovjek-žena naših dana, koja je sabrala – napisala biblioteku u kojoj traju velikani iz dva vijeka sa kojima je pričala, a ‘sama potreba za pričom vječno traje“.

Branka Bogavac je i dobitnica prestižne nagrade Francuske – Ordena viteza umjetnosti i književnosti 2013. godine. Otuda, razumljivo, i naslov ove knjige.

Send this to a friend