Kultura Crnogorski slikar i likovni kritičarar Slobodan Bobo Slovinić

Čak i u bajkovitom Parizu gospodin euro je mjerilo svega

Jedinstveni putopis “Pariske reminiscence”, iz pera crnogorskog slikara i likovnog kritičara Slobodana Boba Slovinića, za čitaoce predstavlja svojevrsnu ulaznicu i virtuelnu posjetu Gradu svjetlosti.

“Više puta sam boravio u Parizu različitim povodima. Često, prateći svoje samostalne izložbe, kao komesar crnogorske selekcije, na salonima, ali i sa suprugom. Porodično smo, davne 1982-1983, u Parizu i okolini, proveli dramatičnih godinu dana. Kada sam prvi put zakoračio na tlo Pariza, kada sam otpočeo da upoznaj em njegove neizmjerne kulturološke sadržaje, potpuno / sam se zaljubio u taj izuzetan grad neizmjerne ljepote, grad umjetnosti i nevjerovatne nebeske svjetlosti. Tumačeći moju opčinjenost Cut pariskim čarima, prisjetio sam se da sam kao srednjoškolac učio težak i komplikovan francuski jezik, da sam najradije čitao francuske pisce, gledao francuske filmove i glumce, da sam se divio artističkoj kolijevci i velikanima francuske umjetnosti, Sezanu, Gogenu, Lotreku, Moneu, Maneu, Utrilu, a i danas rado slušam nezaboravne, Edit Pijaf, Mirej Matije, Žilber Bekoa, Iv Montana..”, prisjeća se u razgovoru za Vikend novine, Slovinić.

Nestvarne fotografije i sirovi tekst o životu

“Pariske reminiscence” sa detaljnim opisima, dosta faktografije i bogatim ilustracijama, kombinacija su sirovog teksta o stvarnom životu i nestvarnih Slovinićevih fotografija monumentalnih zdanja.

Autor nas vodi kroz institucije, galerije, muzeje, dvorce… i ukazuje kolika je danas opravdanost tog naziva, uz konstataciju da ni Pariz nije ono što je bio i da kad je riječ o današnjoj umjetnosti “brzo se shvati da je to u krajnjoj varijanti postao ogroman biznis, da i tu glavnu ulogu ima gospodin ‘Euro’, te da je on u toj pozorišnoj burleski neprikosnoveni bard” Nije izostao ni opis “nadahnutih, čudesnih i nestvarnih” građevina, ali tu je i “bespoštedan sudar starih, lijepih, pitkih, pitomih klasičnih zdanja sa novim, hladnim, odurnim, betonsko-ostakljenim čudovištima”

Najkraće rečeno, pojašnjava autor, osnovne i najbitnije karakteristike “Pariskih reminiscenci” su “svuda nagle promjene-vidni kontrasti česta moja prisjećanja”

Naime, sve je počelo tri godine unazad, kada je Slovinić sa suprugom boravio u omiljenom Internacionalnom umjetničkom centru u Parizu. Međutim, ono što je zatekao, bilo je daleko od bajkovitog i zanosnog grada kojeg pamti.

“Bio je to neki novi uzavreli grad, neprestano je životno pulsirao, postao je osjetno ubrzan i vrlo bučan, često i nesnosan. Svuda se nešto radi, renovira, prepravlja, dorađuje, gradi. Svuda gužve, turisti, šetači, radoznalci, kolone automobila, motora, mopeda, biciklista. Svakako i ovog puta, obilazili smo mnoge znamenitosti i kulturološka događanja u gradu i okolini. Na moj uobičajeni način, redovno sam zapisivao pojedinosti na laptopu, snimao foto-aparatom i mobilnim telefonom, sve ono što mi se činilo interesantnim. A upravo zbog učestalih promjena, bjelodanih kontrasta i čestih prisjećanja i upoređivanja, u slobodnim intervalima, u studiju je nastao i novi opus, tridesetak tabli u gvaš tehnici, koje sam naslovio, ‘Pariske reminiscence'”, ističe umjetnik.

Vječan i besmrtan megalopolis

Davne 1995. godine, priredio je samostalnu izložbu crteža iz opusa “Le Corps” u galeriji JKC u Parizu. Tada je bio rezident Cite Internationale des Arts, kao član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Boraveći duže u Parizu, pratio je ekspoziciju u galeriji i vodio interesantne razgovore sa brojnim posjetiocima. Razgledanjem aktuelnih izložbi i salona, nastavio je da i dalje upoznaje izuzetne kulturne vrijednosti Pariza. Istovremeno, u svom studiju, radio je na dnevničkom rukopisu i kreirao novi ciklus od 50 crteža. Vrativši se u Crnu Goru, objavio je 1996. godine, knjigu “Pariski zapisi”, ilustrovanu, upravo crtežima koji su nastali tom prilikom.

“Razmišljam, da sam uspio konačno da privedem kraju i završim tadašnji rukopis, ‘Pariski susreti, sačinjen nakon mog dužeg boravka 1998. godine, takođe u Parizu, kada sam intenzivno pratio rad mnogih galerija i salona i pravio analize i zapise, to bi možda, mogla biti svojevrsna ‘Trilogija’ o tom, za mene bajkovitom i nezaboravnom gradu” navodi istaknuti slikar.

Kako navodi u novom rukopisu, Pariz danas je istinski megapolis, svi negdje žure, kao da nedostaje vazduha, posvuda je buka, beton, no, i pored njegove živosti, nesnosne i neprijatne zvučnosti, ovaj velegrad bio je i ostao, besmrtan i vječan.

Kultura i tradicionalne vrijednosti

“Konstatovao sam u mojoj knjizi, da je ‘gospodin Euro’, nažalost postao mjera svega, nezaustavljiva ambicija gotovo svih onih, koji jurišaju, grabe i beskompromisno otimaju. No, možda to i nije samo karakteristika tamošnjih ljudi, već bih rekao da to postaje neka opšta filozofija gotovo svuda u svijetu”, tvrdi on.

Ali, bitno je napomenuti da se Pariz ovom “trendu” kolikotoliko odupire, izuzetnim tradicionalnim vrijednostima, na svakom mjestu, evidentnom kulturom i raznovrsnom sadržajnošću. U to ćete se uvjeriti, gotovo na svakom mjestu, posmatrajući redove pred bioskopima, pozorištima, galerijama, salonima, kulturnim centrima.

Ljudi tamo istinski hoće i žele da se obrazuju, informišu, budu u toku sa aktuelnim kulturnim kretanjima.

“Na javnim mjestima, u prevozu, u brojnim ugostiteljskim objektima, prije podneva, ne možete i nećete sresti nakinđurene, raskošno kostimirane i vještački uljepšane osobe. Ne, svi su odjeveni sasvim obično, moglo bi se žargonski reći i prosto, ali svi oni žure, okupirani obavezama. Ne gubeći ni trenutak dragocjenog vremena, u metrou, autobusu, tramvaju, naročito na dužim relacijama, svi nešto listaju, čitaju, proučavaju. Teško da se bilo gdje mogu sresti ‘dangubići’ kao u našim krajevima. Svako nešto radi, trude se ljudi da bilo čim korisnim zabave prolaznike, recitacijom, muzikom, žonglerajem, kako bi makar i sitnišom, obezbijedili sebi opstanak” objašnjava Slovinić.

U umjetnosti nema predaha

Štaviše, tvrdi on, grad na Seni se svuda i na svakom mjestu, nesebično nudi i potvrđuje kulturom i duhovnošću. U Pariz, samo treba otići, vidjeti, osjetiti, doživjeti ga i vratiti se potpuno ispunjen mentalnom slojevitošću.

Godina 2017. godina, kada je i nastalo ovo djelo, bila je za njena višeznačno jubilarna. Dostojno je obilježio više od pedeset godina stvaralačkog rada i tim povodom, Narodni muzej Crne Gore, priredio je u galeriji “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju retrospektivnu izložbu i obj avio reprezentativnu monografiju. Uz to, obilježio je i “zlatnih” pedeset godina zaj edničkog suživota sa svojom suprugom.

Samo djela i sjećanja ostaju na kraju

Priznaje da su njegove ambicije na društvenom planu potpuno nestale odlaskom u penziju 2008. godine.

“Do tada sam bio prilično aktivan na društvenom nivou, ali sam shvatio, možda donekle i malo kasno, da je u životu svakog ljudskog stvorenja, najbitnije ono konkretno što ostaje, poslije vječnog odlaska. A to su samo djela, slike, knjige, zapisi i možda sjećanja koja se brzo zaboravljaju”, zaključuje Slovinić.

Korona je pošast, ojadila je čitav svijet

Za korona virus kaže je pošast, koja je ojadila cijeli svijet, te da samo posjeduje primamljiv naziv “lijepo joj je ime, upravo zagonetno kao vasiona”. Odnijela je na nebo hiljade osoba, unazadila mnoge oblasti, njeni negativni efekti, tek treba da se registruju, i teško su sagledivi sa ovako kratke distance. Između ostalih, negativni efekti, neadekvatno će uticati i na brojne umjetnike i na globalne umjetničke tokove.

Prekidi u stvaralaštvu, ističe Slovinić, pogubni su za svakog umjetnika. Oporavljajući se uspješno od nekih ličnih, zdravstvenih problema, totalna izolacija mu je u potpunosti odgovarala.

“Spadam u red onih umjetnika koji rade izolovano, u totalnoj tišini i miru. Tada sasvim izgubim osjećaj čak i vlastite prisutnosti. A to sam gotovo svako prije podne imao u svom radnom prostoru. Radio sam u idealnom okruženju. U večernjim satima, bio sam uz računar, pisanje sam sasvim izjednačio sa slikanjem. I jedno i drugo je kreativno, ako ih iskreno shvatiš i radiš, to su teški poslovi. Tu jedino možeš da se svađaš sa samim sobom i da ne budeš uvijek zadovoljan rezultatima vlastitog rada. Onemogućen si da svališ krivicu na bilo kog drugog. Teško se može reći da me je korona inspirisala, ali samoizolacija mi je izuzetno prijala i vrlo pogodovala, niko me nije prekidao u stvaranju, sem mobilnog telefona koji se znao usijati od elektronskih doskočica i glupavih prognoza” zaključuje umjetnik.

Budva, more i školj

Kada je riječ o stvaralaštvu i inspiraciji, Budva kao rodni grad, permanentno je prisutna. Samim tim, odmora u umjetnosti, za njega nema.

“Sve i kada bih to želio, Budvu nikako ne mogu istrgnuti iz svog mentalnog korpusa. Ljudsko stvorenje, Budva, more, školjevi i stjenovita obala su u središnjici mog stvaralačkog postupka. Naravno, biće i novih izlagačkih poduhvata, pariski gvaševi se opremaju i spremaju, da budu prikazani javnosti, vjerovatno negdje na primorju, radim na realizaciji još nekih projekata, za mene nema predaha, dokle god se pomičem i mrdam”, otkriva slikar.

 

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Pg - Tg
Gost
Pg - Tg

Veliki umjetnik C.G., veliki rad i djela su te promovisali u i van naše zemlje. Svaka čast.

Sjajno
Gost
Sjajno

Divan tekst, prava umjetnost i vrijednost!
Svaka čast gospodinu i CDM portal-u!

Send this to a friend