Dejan Mijač: Vučić je nevolja

Dejan Mijač (86) sporo hoda, polako govori ali, još uvjek, brzo misli. A kad veći misli, smatra da ima pravo i da kaže. A to pravo, veli, proističe iz unutrašnje slobode koju je slavni pozorišni reditelj (njegov opus bilježi više od 170 režija) osvajao i usvajao, pa smo od pitanja slobode i krenuli u ovom razgovoru, objavio je portal Nova S.

– I ta sloboda. Pod njom ja podrazumijevam jedno, drugi drugo, treći treće… Ja pod slobodom podrazumijevam to da nemam zazora, to jest da mogu u današnje vrijeme da imam taj luksuz da nemam zazora da me negdje neko čeka da me klepi zbog nečega. Ili, baš ni zbog čega. Ima i toga. Izmisle ti, natovare, iskonstruišu, jednostavno uvaljaju te u laž. Sloboda mora da računa na to da takve opstrukcije ne postoje i one za mene ne postoje. Naravno, ja sam vrlo ograničen u svom dejstvu, poimanju i pravu da budem informisan, ali u okviru toga što je zona u kojoj mogu da se krećem i koja je meni neophodna da bih imao osjećaj da nisam pod prismotrom, da nisam iskorišćen, zloupotrijebljen, skrajnut.., ja sam slobodan.

Jeste li oduvjek bili slobodan čovjek?

– Kad gledam ovako unazad, mislim da jesam.

Jeste li nekad bili prinuđeni, ili ste sami htjeli, da napravite neki kompromis u odnosu na slobodu i na to da mislite i postupite slobodno?

– Nisam ja bio u situaciji da bog zna šta odlučujem. Odluke nisu bile kod mene barem kad se radi o nečemu što se tiče i drugih ljudi. Uvjek sam odlučivao o sebi i u ime sebe. Ja sam, recimo, dugo vremena živio u ubeđenju da sam preispoljna kukavica. Možda i jesam, ali u određenim trenucima kada je trebalo kazati ili ili, uraditi nešto što bi me koštalo ili moglo da me košta odijuma , ja sam se uvjek odlučivao da kažem ili uradim po cijenu bilo čega.

Rođeni ste u prvoj trećini prošlog vijeka, trošite prvu trećinu ovog. Na šta vam liči onaj prethodni, a na šta ovaj u kojem smo sada?

-Ja sam doživio veliki istorijski slom u mom ranom detinjstvu. Nisam to tada znao, ali sam osjećao svim svojim bićem. Ispričao bih vam kako je to izgledalo. Dakle, 6.april 1941. godine ja sam učenik prvog razreda osnovne škole. Petog aprila bila je Vrbica, nas su vodili prvo u crkvu, a onda u bioskop da gledamo “Čarobnjaka iz Oza”, film u boji američke produkcije. Sjutradan je bio bombardovan Beograd. Sjećam se tog dana, bio je lijep i vedar, sjutradan su počele kiše. Odjedared kao da nešte grmi, tutnji…

Prvo sam vidio da su pčele koje su bile ispred kuće u pčelinjaku zaćutale, iako je bio sunčan dan. Nevjerovatna tišina i neka čudna, potmula tutnjava. Iza te tutnjeve došle su kolone izbjeglica i njemački “meseršmitovi” koji su nemilice tukli po njima i ubijali ljude u kolonama. Odjednom je posle te tišine nastala buka. Prije toga je bio sklad. Ja sam imao skladno detinjstvo a od tada naovamo nikada više nisam imao sklad i nikada više tišinu. To nije bilo izgubljeno samo jedno djetinjstvo nego čitav jedan svijet. Rat je trajao četiri godine, a nakon te četiri godine kad bismo govorili prije rata govorili smo kao da je to bilo stotinama godina prije, prije same istorije. Jer, između toga desilo se nešto nevjerovatno. Mi smo očekvali da će da bude slom Njemačke i onda će doći naši saveznici, oslobiti nas i nastavićemo tamo gdje smo stali.

Niste nastavili

– Naravno da nismo. Došlo je nešto dijametralno suprotno onom skladu, nešto divlje, bezočno, lažno koje je počelo sa strašnim ubistvima i represijom da bi terorom utjeralo strah u narod i tako se nametnulo. Okupacija je bila strah. Prije rata, ja se ne sjećam da je bilo straha. Moja osnovna škola, četiri razreda osnovne, bio je Drugi svjetski rat. On je bio moje školovanje. Učio sam ga na najkrvaviji i najneposredniji način: sa strijeljanjima, vješanjima, terorom…..

Može li danas išta pojedinac, osim da gleda svoja posla. Šta za vas znači ta sintagma “gledaj svoja posla”? Je li to šifra za kukavičluk ili je to legitimno u traženju onog mira o kome ste prethodno govorili?

– Nismo svi podjednako pozvani da učestvujemo u onome što se zove stvaranje istorije. Ima ih koji su više i koji su manje. Strašno je što nekompetentni uzimaju za pravo da oni budu krmaroši i kreatori budućnosti. Međutim, ako je čovjek miran u sebi to ne znači da može biti zadovoljan. Mir i zadovoljstvo nisu isto. Mir je jedno napregnuto stanje i čovjek je dužan da to napregnuto stanje drži u sebi, ali ukoliko dođe do situacije da ga neko ugrozi u pravu da ima svoju ravnotežu onda je, po meni, dužan da kaže neću.

Kad čujete “srpski narod” koja je prva asocijacija? Kad čujete izraz građani – ima li ih?

– Srpski narod! Ta sintagma je bila dosta efikasna kada je taj narod trebao da gine za te neke nametnute ideale koji su zapravo bili ništavni. Recimo, žrtvovati Srbiju onako kako je ona bila iskasapljena u Prvom svjetskom ratu da bismo dobili prvu Jugoslaviju i sve one probleme koje je to zlo nosilo u sebi, ne samo da je velika cijena, nego besmislica i užasna istorijska greška.

Mislite da je prestolonaslednik Aleksandar pogrešio sa stvaranjem Jugoslavije?

– Dabome. Ko je njega gurnuo u to, meni nije jasno.

Jugoslavija se, na neki način, činila logičnim slijedom stvari tih godina i tendencija naroda koji će u nju ući?

– Ako me pitate da li je to sa Jugoslavijom moglo i trebalo, ovako ću vam odgovoriti. Jugoslavija, jedna pa druga, dosta problematične i košmarne, ali narodi su inklinirali ka tome, tražili su neku ravnotežu, tačku oslonca gdje bi to mirovno stanje potrajalo i nalazili su ih u jugoslovenstvu. Ubijeđen sam da je, recimo, bilo koja od Jugoslavija potrajala još 50 godina bio bi uspjeh i svi bismo postali Jugosloveni. Ne može to za pedeset godina, moraju najmanje tri generacije. Onda bi to sve bilo u redu. Jugoslaviju su napravili ljudi koji nisu bili sa ovih prostora, po svojoj volji i mjeri i oni su je i rasturili kad im je to bilo zgodno za neke usputne ciljeve.

Na šta vam danas liči prijestonica? Primjećujete li ovo stalno vajkanje za nekim boljim, ljepšim, kulturnijim, srećnijim Beogradom? Čekajući vas ispred vaše stare zgrade i posmatrajući njenu otmenu fasadu i sam sam imao utisak tog nekog ljepšeg Beograda. Da li je to varka ili je zaista tako?

– To je Beograd koji se dizao iz pepela i pokušavao vrlo spontano, prirodno i bez nekih programa da se upiše u velike gradove, jer je osjećao i bio svjestan potencijala koji je imao. Ljudi su prosto hrlili prema Beogradu, ne samo oni iz unutrašnjosti Srbije i Srbi, nego svi. Recimo, ta Kraljevina Srbija, kada je postala državom i bila priznata od strane velikih sila, bila jedna od najperspektivnijih zemalja. Dolazili su tu i Česi i Slovaci i Njemci i lermeni i ovi i oni.

Mogu da vam nabrojim koliko hoćete ljudi iz bijelog sveta koji su došli i ovdje uložili svoj kapital jer je to bila perspektivna zemlja.

Govorite o samoproklamovanom pravu koje su sami sebi dali?

– Naravno, govorim upravo o tom pravu. A ima li nekog drugog? Mi nismo bili ti. Mi smo bili oni koji smo stalno pokušavali da razgrnemo pepeo na svom zgarištu i da tu ponovo podignemo kuću i nekako nam to nije polazilo za rukom.

Može se čuti da smo joj temelje udarili na pogrešnom, nesrećnom mjestu?

– Ma ne, nije to nesrećno mjesto. Šta vi mislite da li su Česi manji rodoljubi od Srba?

Ne, mislim da su veći?

– Tačno! Kako su oni sebe očuvali, kako su oni nauku u srednjem vijeku naučili? Nema tu nikakve tajne, nego kako oni kažu “do pracovat”. Treba raditi.

A šta mi radimo?

-Mi hohštapliramo. Mi kad radimo, lažemo da radimo. Simuliramo.

Onda nećemo skoro tu kuću podići?

– Naravno da nećemo…

Šta je za vas pojam elita. Sad je popularno da se govori o lažnoj eliti vlast protura tu floskulu. Kako vi vidite elitu, jeste li vi elita?

-Ja? Nemojte me zasmijavati. Prvo ću početi od toga da li sam ja elita i iskreno čuvam reći prostu stvar. Ja sam živio i radio prema nekim svojim unutarnjim normama, gledajući da sve bude. što se ono kaže, pošteno i čestito. Gledao sam, ako je ikako moguće, da se ne osramotim ili da se što manje izbrukam, radio sam svoj posao najbolje što sam mogao i ništa više ni dalje od toga. E, sad da li me to svrstava u elitu? Ne znam kakva i čega bih ja bio elita? Nikoga ne pozivam da se ugleda na mene, ja nisam primjer za ugled niti se namećem da to budem.

A ove podjele na pravu i lažnu elitu?

-Nekome je potreban taj pojam, potrebno je to izdvajanje, potreban je neki elitizam. Govori se, recimo, o političkoj eliti. Bacite pogled i ocijenite da li u tome i tim ljudima ima išta elitno. Samo ih poredajte na gomilu i dobro ih pogledajte. Recimo, slika vlade.

Gledao sam ih i muka mi je. Jednom ste koleginicu zamolili da vas ne pita ništa za Vučića jer on, kako ste objasnili nije tema…

-Nije.

Šta je onda, nemoguće da ga niste, bar po nekom osnovu, definisali?

-On nije tema. On je nevolja.

Kažete da od srpskih državnika cenite Miloša Obrenovića, Karađorđeviće ste otpisali kao megalomane. Međutim, barem po onome što znamo, Miloš nije bio svetac: bio je korumpiran, pokvaren, prijek, nisu ga krasile baš neke vrline.

– Da razjasnimo odmah nešto. On nije bio korumpiran, on je bio korupcija sama. Nije bilo korupcije van njega, on je nosio pečat u svojim bisagama, državnu blagajnu nosio sa sobom i očas posla ubijao ljude….

I šta tu ima dobro?

-Recimo, Miloš Obrenović pravi agrarnu reformu u Srbiji i propisuje da svako može imati onoliko zemlje koliko može da obradi. Možeš da iskrčiš slobodno šumu, zemlju proglasiš svojom, ali moraš da je obrađuješ. Druga stvar. Kad se završio Drugi srpski ustanak, on je imao užasan nesporazum sa svojim vođama koji su htjeli da preuzmu privilegije od Turaka, da sad oni naslijede hareme. On je rekao stani. U čemu se mi onda razlikujemo od ovih protiv kojih smo se borili, mi moramo živjeti po drugim merilima. Jeste, Miloš je ubio kuma, ali moramo znati da je taj njegov kum ubio svog rođenog oca, ubio svog brata. Ubiti kuma u odnosu na oca i brata, to je, priznaćete, već neki napredak.

Utješno. U pozitivne strane mu spada i to da je umio sa svetom. Po tome bi trebali danas i da cijenite Vučića i on je kooperativan sa stranim faktorom, represivan na unutrašnjem planu?

– Ne. Miloš je bio vrlo orijentisan na Zapad, ne na Rusiju. Ovaj je dezorjentisan. Nijedan od Obrenovića nije sahranjen u Srbiji nego u Austrougarskoj Srem je tada pripadao Austrougarskoj. Oni su i nastradali na pitanju odnosa prema spoljnopolitičkoj orijentaciji. Da li nam je bliža i prirodnija bila Austrogurska sa kojom se graničimo ili neka tamo daleka Rusija. Tranzit Bugarska, tranzit Rumunija i onda kontakt sa Rusijom. Možete misliti.

Da li mislite da će nekad prestati pljačka ove države od strane, uslovno rečeno, njenih političkih elita. Svjedočimo tome decenijama?

– Ne, dok god bude mogućnosti da se pljačka nekažnjeno. Ja se sjećam šta mi je rekao jedan istaknuti član Demokratske stranke, kad je bilo ono da gube vlast. Kažem mu, pa dobro, što se nervirate, nemate vi šta više od ovog naroda da uzmete, a on će. “Štaaa! Tek sad ima”. Dakle, koliko god da je narod oguljen do gole kože i na izdisaju, uvjek ima još da se guli i krade.