Kultura

Delibašić: Djelo uvijek prevaziđe moju namjeru

Mlada likovna umjetnica grafičarka po vokaciji Milka Delibašić za relativno kratko vrijeme uspjela je da privuče pažnju javnosti svojim radovima. Dok gledate njene slike, grafike, radove rađene kombinovanom tehnikom ili “freskopise”, ne možete se oteti utisku provokacije.

Ne banalne, već one koja tjera na dublje razmišljanje zbog teme i snage kojom zrače. Razlog tome možda leži i u činjenici da se od samih početaka, rad ove mlade Nikšićanke fokusira direktno na čovjeka, na njegovo tjelesno obličje koje je polazište. Njeni radovi intrigiraju i inostranu publiku. Milka Delibašić je izlagala i van granica Crne Gore. U godini koja je već za nama ona se usavršava na Kineskoj nacionalnoj akademiji umjetnosti u Handžou, na odsjeku Intermedia Arts. Naša umjetnica će tamo studirati naredne četiri godine.

U centru interesovanja Vašeg rada od početka je ljudsko tijelo. Da li su različiti položaji tijela možda način da nas “podsjetite” da i tijelo govori? Zašto ljudi danas ne (žele da) priznaju da i tijelo pati, ali da nam kolokvijalno rečeno, i duša pati?

“Moj rad je fokusiran na čovjekovo unutrašnje biće, na stanja duše, a ne na tijelo kao materijalni organizam. Stoga ljudsko tijelo u mom radu ima ulogu medijuma preko kojeg govorim o tim stanjima. Sva ta stanja predstavljenih tijela su u službi istog. I jedini cilj koji imam je da ispričam svoju priču, pokažem svoju emociju, u nadi da će drugi biti u stanju da je iščitavaju u mom radu. Želim da drugi razumijevaju moj rad preko tih predstava, a ne mojih riječi. Ponekad mi se čini da i previše govorim o svom radu, da se sam značaj i sadržaj istog riječima počinje spirati, gubiti”.

Prikazujete aktove, a ponekad koristite i sopstveno tijelo kao instrument i motiv rada. Da li smo zaista u stanju nagosti više “ogoljeni” ili smo možda, a u skladu s našom kulturom, civilizacijom u kojoj smo odrasli, ranjiviji, “izloženiji osudi”, bespomoćniji? Zašto je potrebno da nas prikažete na taj način? Ili se priklanjate antičkim idealima gdje je tijelo slavljeno?

“Tijelo koje predstavljam je tijelo oslobođeno od svega nepotrebnog, svega spoljašnjeg, izuzev sebe, svojih kostiju i svog mesa, svoje mase, težine. To je tijelo opterećeno stanjima duše. Preko spoljašnjeg, fizičkog govorim o unutrašnjem, na taj način tijelu dajem metaforičko značenje. Kost, meso i emocija koja ih oblikuje, govore o unutrašnjem grču bića. Ne želim da prikazujem nikog, već sam i ranije pomenula – ovo je priča o meni! A, to, da li posmatrač tu prepoznaje sopstveno iskustvo, doživljava moj rad kao priču o sebi, to je izvan mog domašaja. Djelo uvijek prevazilazi umjetnikovu namjeru”.

Kako ste se obreli u Kini?

“Prijavila sam se na konkurs Vlade NR Kine za dodjelu stipendija za master i doktorske studije koji je bio objavljen na sajtu Ministarstva prosvjete Crne Gore. Savjet u Pekingu je odlučivao o dodjeli ovih stipendija, i ja sam imala tu sreću da postanem jedan od stipendista. Sada sam student Master studija na Kineskoj nacionalnoj akademiji umjetnosti (China Academy of Art, Hangzhou, China), odsjek Intermedija Arts. Studije traju četiri godine – tri godine master programa i prva godina učenje kineskog jezika. Ne plaši me trajanje studija, mislim da će ove četiri godine brzo da prođu, čak ponekad i pomislim da ovaj period neće biti dovoljan za stvaranje još jedne cjeline u mom radu, a ujedno i za upoznavanje sa kineskom kulturom i istorijom”.

Šta Vas fascinira u Kini, kada je u pitanju obični život, svakodnevica, a šta Vam je na neki način neshvatljivo? Da li ste u Kini Vi za njih, na neki način “egzotika”? Da li ste naišli na možda civilizacijski uslovljeno nerazumijevanje ponašanja?

“U Kini me sve fascinira. Ovo je nevjerovatna zemlja. Ranije sam čitala da su Kinezi jedan od najsrećnijih naroda na svijetu i sada sam se lično uvjerila u to. Često provodim vrijeme šetajući pored jezera, tu uvijek naiđete na ljude kojima godine nijesu umirile duh, da se tako izrazim. Na svakom koraku je njihova pjesma, ples, osmijesi. Sve to, i mene samu čini srećnom. Mnogo vole goste iz inostranstva, hoće da vas upoznaju, da razgovaraju sa vama, da vam poklone pažnju, iznenade nekim lijepim gestom. Toplina u njihovom odnosu prema nama doprinosi da ne osjećam koliko sam daleko od kuće”.

Kako ocjenjujete činjenicu da se mnoge Vaše kolege, mladi ljudi, iako ističu da nemaju priliku, ne bore se sami da stvore priliku? Da li ih u tome sprečava borba za egzistenciju?

“Dok ste student niko vas ne uči kako da se suočite sa realnošću koja vam sljeduje poslije fakulteta. A kad se desi taj trenutak, kad shvatite da morate početi razmišljati o egzistencijalnim pitanjima, da prostor za stvaralački rad postaje sve manji, a vrijeme za misao postaje luksuz koji sebi ne možete priuštiti… e, onda počinju razočaranja. Glava počne da “gori” od misli i nijesmo u stanju da realno sagledamo stvari, stoga se često čini da nema izlaza. Najlakše je biti pasivan, sjediti kući i kriviti čitav svijet jer nam u životu nije onako kako smo mi očekivali. Mislim da je to pogrešno, ali ih u isto vrijeme i razumijem. Rekla sam RAZUMIJEM, jer sam i ja u istim vodama plovila. Nijesam mogla pronaći posao, ali nijesam htjela ni sjedjeti kući i žaliti se. Htjela sam tu energiju usmjeriti na nešto lijepo i pozitivno, tako je i započeo moj volonterski rad u “A” galeriji u Nikšiću. Doprinositi kulturnom životu grada je učinilo da se osjećam dobro i mislim da su mnogi koji su imali priliku da budu dio te priče, osjećali isto. Uvijek postoji izlaz, ako vam se jedna vrata ne otvore, otvoriće se druga. Uvijek sam bila aktivna po pitanju konkursa, čak i kada nijesam bila raspoložena za to, tjerala sam sebe. Često nijesam ni vjerovala da ću proći na tim konkursima, ali sam uvijek pokušavala. Sve to mi je omogućilo da putujem, upoznajem druge kulture, umjetnike, umjetnost… To su za mene bogata iskustva koja su mnogo uticala na moj razvoj”

Što može mlad čovjek, umjetnik, da očekuje u Crnoj Gori?

“Mlad umjetnik u Crnoj Gori mora biti spreman da se izbori sa svim onim što će pokušati da ga navede da posustane i da se udalji od svog poziva. To uglavnom budu pitanja egzistencije. Ovo nijesu samo problemi u Crnoj Gori, umjetnici širom svijeta se suočavaju sa istim. Položaj umjetnika u Crnoj Gori je posebno otežan i činjenicom da u Crnoj Gori ne postoji umjetničko tržište. Umjetnik ne može živjeti od prodaje svog rada, već je prinuđen raditi druge poslove, često i nevezane za struku”.

Iz vizure nekoga ko je išao izvan granica Crne Gore, gdje se po Vama, nalazi, pozicionira, crnogorska likovna scena?

“Crna Gora ima dobrih autora koji djeluju ne samo u Crnoj Gori, već su aktivni i u inostranstvu. Smatram da imamo šta da ponudimo svijetu i čime da doprinesemo svjetskoj sceni”.

Na kraju, šta biste poželjeli sebi, a šta našim čitaocima za Novu godinu?

“Osmijeh na licu”.

U Nikšiću je vojska ostala budna

Jedna ste od mladih umjetnika koji pokušavaju da rodnom Nikšiću vrati barem djelić stare umjetničke slave, ali i da ukaže da i sami građani moraju nešto da urade za svoj grad. Ako izuzmemo mlade ljude okupljene oko PUNKT-a, kako ste zadovoljni “odgovorom” Nikšićana?

“Nikšić nije nikad izgubio tu slavu. Možda se jedno vrijeme uspavao, ali je ponovo budan. Dosta dobrih autora je porijeklom iz Nikšića, dosta mlade pozitivne stvaralačke energije postoji u ovom gradu, i ovaj grad ima predivnu publiku. U Nikšiću postoje mladi talentovani ljudi kojima lošiji uslovi ne mogu umanjiti volju i želju da stvaraju. Mislim da se Nikšić po toj energiji i razlikuje od ostalih gradova, ostali nemaju takvu vojsku. Radeći u galeriji ništa nijesam ni od koga očekivala bez od same sebe. Stanje po pitanju likovne umjetnosti u Nikšiću nije baš dobro. Smatram da je ta oblast zapostavljena. Publika se uspavala, jer je željna kvalitetnijih i nekih novijih programa. Stoga je moj cilj bio da donesem malo drugačije energije kroz neke novije, svježije umjetničke forme. Mislim da sam na minut uspjela da oživim tu lijepu energiju. Nije bilo lako, uvijek su me pitali zašto to radim, govorili mi da mi se niko neće zahvaliti. Ali to nije bitno, najbitnije je da je stvoreno nešto lijepo i pozitivno i da je to činilo radosnim mnoge, neko vrijeme, a sve ostalo su samo stvari naše sujete i ega. Treba da naučimo da ta stanja prevaziđemo i da sagledamo veću sliku. Mislim da svi treba da razmišljamo ne samo o svojim potrebama, nego i o tome kako da doprinesemo zajednici. Moje aktivnosti u Nikšiću su trenutno pauzirane zbog mog usavršavanja u Kini. Ali, dok sam ovdje, za Nikšić ne brinem, znam da je ostala vojska budna”.

Send this to a friend