Sedamnaesti avgust ove godine, kada je prije dvije decenije ovaj svijet napustio legendarni jugoslovenski i crnogorski filmski reditelj i scenarista Živko Nikolić (1941-2001), oživljava ovdašnju kulturu sjećanja, nasuprot zaboravu koji je postao karakteristika našeg vremena.
Dvadesetog novembra će biti i osamdeset godina od rođenja avangardnog sineaste u čijim su filmovima najznačajniji glumci ovdašnjeg glumišta ostvarili kultne uloge – Mira Furlan, Velimir Bata Živojinović, Mira Banjac, Danilo Bata Stojković, Petar Božović, Dragan Nikolić, Savina Geršak…, a on je za života ostao neshvaćen, nepriznat, na neki način i ponižen.
“Živka sam upoznao početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, u Ateljeu 212, kada je došao da gleda generalnu probu „Maratonaca“, predstavu u kojoj je igrala njegova supruga Vesna Pećanac. Mislim da su se tada još zabavljali, a uskoro su se i vjenčali”, kaže za Danas Dušan Kovačević.
“Tom prilikom me je zamolio da pročitam njegovu kratku priču koja je bila posvećena jednom događaju, u malom mjestu u Crnoj Gori na moru. Dao mi je taj sinopsis i predložio da na osnovu njega napišem scenario. Prije toga sam radio nekoliko kratkih igranih filmova za potrebe akademije, i ta saradnja sa Živkom bio je moj prvi scenario ispisan za dugometražni film. Tokom ljeta 1977. bili smo u Crnoj Gori, pokazao mi je dvije –tri lokacije gdje će se ta priča događati, a riječ je o „Beštijama“, filmu koji će Živku omogućiti da kasnije snima druge filmove. Zanimljivo mi je kad pričam o Živku Nikoliću, od prvog susreta, pa i u našim kasnijim razgovorima, a nismo se često viđali, to što je on bio jedan vrlo povučen čovjek. On nije pripadao većini, vodio je nekakav isposnički život, nije sjedio noću po klubovima i kafanama, i pričao je u slikama, jer je istovremeno bio i čovjek koji je posvećen slikarstvu. Kao i neki drugi filmski radnici iz svijeta slikarstva, Živko je te slike iz snoviđenja pokrenuo u svojim filmovima. „Beštije“ su prošle vrlo lijepo, ali kao i njegovi ostali filmovi u to doba, smatrale su se vrlo specifičnim mentalitetom Crnogoraca”, sjeća se Kovačević.
Ljudi sada zaboravljaju, kako ističe, ali u Crnog Gori Živka nisu mnogo voljeli, jer su smatrali da ismijava čojstvo i junaštvo.
“Posljednjih nekoliko godina, kada se priča o Živku obnovila, i kada se vrijednost njegovih filmova predefinisala i dobila potvrdu o svojoj izuzetnosti, ne samo u mentalitetu nego u analizi i vivisekciji jednog vremena, on i njegov komediografski rukopis počinju da bivaju ozbiljno tretirani”.
„Beštije“, koje je 2016, po izboru kritičara, Jugoslovenska kinoteka proglasila kulturnim dobrom, bile su i prvi Nikolićev igrani film, a ostale su zapamćene i po antologijskim ulogama Viktora Starčića, Pavla Vuisića, Mije Aleksića, Vesne Pećanac…
“Poslije „Beštija“ Živko i ja smo se još jednom susreli, kada mi je dao da pročitam jedan njegov scenario, ali tada sam već bio u drugim poslovima i nisam mogao da prihvatim. Naši susreti su bili rijetki i prijateljski kad god bi se vidjeli, a obično smo se viđali oko Ateljea 212, jer je on tu negdje u blizini stanovao, i uveče je obično šetao po tom kraju. Sjećam ga se kako hoda beogradskim ulicama u jednoj jakni u kojoj je išao, sa onom njegovom bradom i malo povijenim hodom. Živko je otišao sa ovog svijeta ne znajući šta je sve uradio, jer ono što su o njemu pisali do prije nekoliko godina nije bilo najpohvalnije. Njegova supruga je dosta učinila da se njegovo djelo i njegovo ime ne zaborave, trudila se kad god je mogla da evocira uspomenu na Živka, i doživjela je to da se napokon vrednuje onako kako zaslužuje”, kaže Kovačević.
U našem sjećanju na Živka neizbježno je pitanje koliko je on u svojoj umjetnosti i u životu, zapravo, bio ponižen – dugo godina nije mogao da snima, jer niko nije htio da uloži novac za njegov film, egzistencija njegove porodice bila je ugrožena do krajnjih granica.
“Znao sam to, i ne bih sada da pričao o tom tužnom i nezahvalnom odnosu i prema Živku i prema Vesni. U jednom trenutku, dok sam bio u predsjedništvu Udruženja dramskih umjetnika, pokušali smo da riješimo taj problem. Međutim, te godine su bile izuzetno teške, ja sam zbog tih problema, ne samo Živkovih, već i nekih drugih umjetnika, išao i kucao na neka vrata gdje inače ne bih otišao nikada. Nešto je učinjeno tada, ali to su bile devedesete godine, i svaka molba za pomoć se svodila na jednu rečenicui nadležnih: A kako drugi ljudi žive u logorima i po izbjegličkim centrima. Jeste, Živko je bio zaboravljen, bio je skrajnut, i mislim da je genaralno cijela ta priča o njegovom radu i onome što se danas hvali, u to doba bilo marginalizovano i proglašeno za jedan komediografski folklor. To je bila neka približna ocjena cijelog njegovog rada. Jer, mnogi su se u tim filmovima prepoznali i našli uvrijeđeni, što po liniji priče mentaliteta, što po liniji politike, običaja, i svega onoga što je materijal za sve komediografske žanrove”, smatra Kovačević.
Oni koji su voljeli Živka i njegove filmove, prepoznavali su i njegovu ličnu posebnost, i subverzivnost koju su na neki način posjedovala sva njegova ostvarenja.
“Živko je bio osobenjak svoje vrste, kad to kažem mislim, prije svega, na činjenicu da je živio kao čovjek koji je isposnik u nekoj keliji, na nekom pustom mjestu. Nije pripadao nijednom postojećem udruženju, klanu, nije pripadao čak ni ljudima koji su se filmom ozbiljno bavili, jer nisu razumjeli do kraja šta je to, zapravo, Živko uradio, i zašto to radi. Da li se on samo podsmijava, i što bi narod rekao, šegači na račun mentaliteta, ili tu ima nešto više, tako da, sve zajedno, njegova životna priča je bila vrlo osobena, i takvih stvaralca kao što je on, ja nisam upoznao mnogo. Znao sam možda još dvojicu – trojicu, za sve ove silne godine baveći se ovim poslom”.
Duška, kako ističe, za Živka vežu i neke blijede uspomene na boravke u Crnoj Gori prilikom obilaska terena za „Beštije“.
“Mada je spolja izgledao stalno smrknut i zabrinut, znao je itekako da uživa u pričama i u šali kada bi krenuli da se sjećamo nečeg. On je od tih svojih sjećanja i tog svog slikarskog dara pamtio događaje u slikama, i pričao je šta bi volio da radi. Nekoliko priča koje mi je ispričao nikada nije raalizovao, a to su, u suštini, zaista bili istiniti događaji, kao i oni o pokušaju skretanja tokova rijeka da bi se pravili neki turistički centri, o tome kako je na Adi Bojani bio prvi pokušaj naturizma još negdje između dva velika rata. Imao je beskrajnu ljubav prema svim tim ljudima i prema svom kraju, ali nažalost, to je tumačeno drukčije, i njegovo osjećanje svijeta ostalo je generacijama koje sada gledaju njegove filmove i sve više ih prihvataju. Ali, za života, on to, nažalost, nije doživio. Ovo podsjećanje na Živka samo je mala ispravka, i moglo bi se reći izvinjenje za sve ono što je doživio”, ističe Kovačević.
