Emir Ćatović: Određuju nas djela, a ne riječi

Emir Ćatović je „Crni“ ili Lazar ili „Pogrešan čovjek“. Emir Ćatović nije ništa od toga, već običan čovjek, koji se trudi, koliko god može, da bude ispravan, o čemu svjedoči intervju za Novosti online, u kome se otkriva mnogo o ovom mladom crnogorskom glumcu, koji je ulogom u jednoj od, trenutno, nagledanijih TV serija u regionu, pokazao „umijeće malih koraka.“ I to, na jedan način, jeste osnov njegovog života, karijere, karaktera, senzibiliteta i ove priče.

Daleko od one banalne strane svoje profesije koja podrazumijeva, kako kaže, „želju da se bude bitan“, svoju umjetnost i život postavlja na mnogo vrijednijim i važnijim temeljima, koji su ga i učinili jednim od najkvalitetnijih pozorišnih glumaca u Crnoj Gori, čija karijera, polako, prelazi njene granice.

Neki od tih temelja jesu teatar, Njegoševi stihovi, trosjed u porodičnoj kući, ali i svetionik iznutra, koji mu je mnogo važniji od onog helijumskog, pod čijim se kratkotrajnim svijetlima, danas, nalaze mnoge javne ličnosti.

Čime vas je osvojio svijet glume i da li je, sve što ste u njemu zatekli, opravdalo vaša očekivanja kao umjetnika, ili je realnost bila drugačija?

“Nije sve izgledalo kako sam zamišljao. I dalje ne mogu da prihvatim koliko „želja da se bude bitan” može biti kontraproduktivna. Glumac nije ništa drugo do nosilac ideje o nekoj istini. Kao što kaže Sokrat: “Znam da ništa ne znam”, tako i on – sva znanja i iskustva ga ne čine većom zvijezdom ili bitnijim, nego jačim, vještijim i spremnijim da ponese još veću istinu ili ideju, koja je i iznad njega samog. Ideju o nečemu većem, boljem. To onda nije samo glumac, nego i filozof i učenik. Čovjek sa velikim “Č”. Kad toga nema, ni u naznakama, sve bude teže”.

Koja pitanja su vas, na početku, najviše opterećivala, a na koji način ste iskristalisali svoj put i sebe, kao glumca, na njemu?

“Kao student sam bio preokupiran razmišljanjima o tome da li je nešto što radim dobro, koji je to trenutak kada znamo da je nešto dobro. Sve to dolazi iz nesigurnosti i želje za dokazivanjem. Tada nisam samo radio, nego sam tražio potvrdu, a ne suštinu. Jedna od najvećih dilema je da li ću uspjeti da pomirim i uravnotežim poslovno i privatno. Gluma je, drugim riječima, svjesnom psihotehnikom do podsvjesnog stvaranja. Na pučinu tog mora podsvjesnog stvaranja se često otisnemo bez užeta koje nas veže za kopno, pa nekada i lutamo tim morima. Naša samospoznaja, individua i zdrav život, van scene, je preduslov da se kvalitetno traje u ovom poslu”.

Šta je bila najveća zamka vaše profesije u koju ste, kao relativno mlad glumac, upali, a koje ste uspjeli da izbjegnete?

“Najveća zamka ovog posla je da budete zaokupljeni sobom. To je nekako tužno. Zamka u koju upadam je to što se bavim ili preokupiram onim što nije moj posao, na primjer – zašto je ovo ovako izrežirano ili napisano. Bespotrebno je. Moj posao je da glumim”.

U čemu ste, do sada, na svom profesionalnom i životnom putu najviše sazreli, što vam je pomoglo da postavite temelje, kako svog umjetničkog izraza, tako i stvarnosti?

“Od svih saznanja o sebi, čini mi se da me je najviše formiralo saznanje da postajemo to što jesmo zbog odluka i izbora koje pravimo. I oslobađajuće je, jer mi smo naše odluke i izbori. To nas određuje – naša djela, a ne riječi. To je uzidano u temelje, ne moje karijere, nego odnosa prema samom sebi i radu”.

Koja djela su, u tom smislu, najvažnija? Kakva su vaša, nakon tih saznanja, odluka i izbora koje ste pomenuli?

“Najveći kvalitet koji mi, kao ljudi, možemo da dostignemo, jeste da razumijemo onog drugog. Da barem nakratko osjetimo i probamo da shvatimo kako je biti “u tuđoj koži”, sa kojim se sve problemima susreće taj neko. Teško je i nismo uvijek dosledni u tome, ali možemo. Na kraju krajeva, mi možemo razumjeti jedni druge, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog. Ako to ne uspijevamo kao ljudi, van scene, onda bi glumac, svakako, trebalo da teži tom kvalitetu. U osnovi našeg posla jeste baš to – onaj drugi. Razmjena. Imamo samo onoliko koliko damo. Imamo više tek kada podijelimo. Najveći poklon koji nekome možete dati je znanje, jer je neuništivo. Čini mi se da bih uživao u radosti dijeljenja i savladavanja vještina potrebnih da neko bude spreman. Biti spreman – to je sve. Taj izbor bi mi bio jednako inspirativan i izazovan”.

Daleko ste, čini se, od svega što, posebno danas, podrazumijeva javni posao. Od medija, senzacija, želje da se bude u prvom planu? Koliko je to teži put?

“Različiti su motivi i polazne tačke bavljenja ovim poslom kod svih nas. Ideja je misao. Misao je riječ. Riječ je radnja. Radnja je akcija. Akcija je uzrok. Uzrok je posljedica. To često nije usklađeno, ideja i posljedica, pa onda dolazi do mimoilaženja u razmišljanju i pristupu. Da ne pominjem ostale faktore uticaja, koji, u suštini, nemaju veze sa našim poslom, a opet utiču. Ali, sve to je dio naše profesije, nažalost. Taj senzacionalizam nije samo u svijetu glume i medija, već svuda. Tražimo senzacije, jer, izgleda, zaboravljamo umijeće malih koraka. Senzacionalizam je kao balon pun helijuma – dignete se u vazduh na krilima ničega i nemate nikakav oslonac, već letite i strepite kad će vaša senzacija pući”.

Šta je “umijeće malih koraka” u glumi i životu?

“Da igram i stvaram zato što hoću. Da krenem u stvaranje samo onda kada imam potrebu, kao čovjek, da sa scene kažem nešto važno, a ne zbog toga što bi to trebalo, ili bilo dobro, ili je dobar honorar ili je dobra prilika. Volio bih da ostanem dosljedan u nastojanju da mi kvalitet bude i izbor i imperativ. Privatno, san bi bio da mogu da osjetim šta je od prvorazredne, a šta od drugorazredne važnosti. Da imam snagu i vlast nad sobom. Da zauvijek učim umijeće malih koraka”.