Kultura

Emocija bez znanja vodi u kič

Nakon 11 godina muzičar Damir Imamović, jedan od prepoznatljivih aktera nove sevdah scene u regionu, ponovo je nastupio u KIC „Budo Tomović”. Ovaj put učinio je to uz pratnju benda Sevdah Takht, u kojem sviraju perkusionista Nenad Kovačić, basista Ivan Mihajlović i violinistkinja Ivana Đurić. Uz njihovu pomoć Podgoričanima, s kojima se od 2007. godine relativno često družio, Imamović, pjevač i svirač tambura, predstavio je svoj novi CD „Dvojka”, na kojem se nalaze njegove (kant)autorske kompozicije.

Dosad, albume je uglavnom bazirao na obradama klasične-tradicionalne sevdalinke. Koncert je stepen više podigla i činjenica da je Imamović u goste pozvao Šukriju Žutog Serhatlića, s kojim je zajedno i otpjevao nekoliko pjesama koje je nekada maestralno intepretirala Ksenija Cicvarić. Narednog dana za ovdašnju publiku održao je besplatnu radionicu-predavanje „Sevdah Lab”, koja je dio njegovog projekta „Putujuća laboratorija sevdaha” u kojem promoviše istoriju i estetiku ovog tradicionalnog muzičkog žanra.

“Do ponovnog nastupa u sali KIC-a došlo je zahvaljujući mom dugogogodišnjem poznanstvu s Majom Popović, muzičkom urednicom ove ustanove kulture. Ona je inicirala i moje prvo gostovanje u KIC-u i Crnoj Gori uopšte, tako da je bilo logično da se ponovo nađemo”, kaže Imamović.

Potičete iz porodice u kojoj je sevdah bio sveprisutan. Vaš djed je čuveni pjevač sevdalinki Zaim Imamović, a otac Nedžad Imamović. Koliko je to za Vas bilo opterećujuće ili Vam je možda zato bilo mnogo jednostavnije kada ste počeli da se bavite sevdahom?

“Studirao sam filozofiju i do moje 25, 26. godine, u stvari sam negdje bježao od toga. Bavio sam se drugim stvarima, i tek tada sam odlučio uopšte da se bavim muzikom i sevdahom. Naravno da je porodično naslijeđe bitno, jer sam odrastao uz tu muziku, a i moja porodica je mnogo dala toj muzici, moj djed Zaim kao i njegova sestra Đula, koja je bila čuvena pjevačica sevdalinke prije Drugog svjetskog rata, pa moj otac, moj stariji brat Nedim, takođe svira, i možda sam zato bježao kao klinac, ali me na kraju uhvatilo”.

Da li sevdah, zaista obuhvati čovjeka? Da li je u pitanju emocija ili neki fluid?

“Sevdah je jedna starinska umjetnost o kojoj morate dosta toga znati, od tekstova, tehnički, kako se pjeva, svira, ali i njegovu istoriju, a opet s druge strane mora postojati emocija. Kao i u svakoj drugoj vrsti umjetnosti, možete mnogo znati i tehnički pokazati, ali ako nema emocije, onda je to uzaludno. I obrnuto, sama emocija bez znanja vodi u kič. Na sevdah ne gledam kao mnogi, kao na narodnjake, muziku za zabavu, za mene je sevdah mnogo ozbiljnija stvar”.

Dokle seže ozbiljnost, da li mislite na istoriju, jer usevdah ne možemo vezati samo za Bosnu i Hercegovinu, već uveliko i Crnu Goru, južni dio Srbije, Kosmet…?

“Tačno, to je cijeli jedan bazen kulturnog, umjetničkog, muzičkog, poetskog naslijeđa… Za mene je to toliko bitno da sam 2015. godine u Sarajevu uradio multimedijalnu izložbu koja je pokazala taj put sevdaha, kako se razvijao, i mislim da sam njome iznenadio i mnoge ozbiljne poznavaoce žanra danas. Jer, mislim da se mojoj generaciji posrećilo da može ući u mnoge dosad zatvorene stare arhive, i mi smo iz njih mogli da saznamo i naučimo o sevdahu puno više od naših prethodnika. I zato mi danas znamo više ne samo o tome kako su nastajale neke pjesme, kako su zvučale neke ploče, stari snimci, već i na čemu su te sevdalinke bazirane. Dosadašnje znanje o sevdalinki, sevdahu oslanjalo se na ono što je činila scena `50. i `60. godina 20. vijeka, a to je, pak, samo vrh ledenog brijega. A, mene interesuje i pišem i predajem o svemu onome što je ispod vrha ledenog brijega. I naravno, to koristim i za moje stvaralaštvo”.

Pored toga što pjeva, Damir svira i saz.

“Da, ali ne sviram saz, već sviram na instrumentu koji je kombinacija saza i gitare, i koji zovem tambur. U tome su mi pomogli dvojica majstora, Ćamil Metiljević iz Sarajeva i Luka Zavetelj iz Slovenije. Htio sam da probam da ukradem od saza malo rezonance, a od gitare neke druge stvari, i eto, dobio sam tambur”.

Novi album „Dvojka” Vas je predstavio kao kompletnog autora, na njemu ste proširili zvučnu boju. Zašto je bilo potrebno uvesti i violinu i dodatno obogatiti perkusije?

“Dok sam svirao u triju sa Nenadom Kovačićem i Ivanom Mihajlovićem, i čini mi se da smo kao trio nastupali u CNP-u no, za novi album mi je bilo bitno da uvedem jedan malo tradicionalniji element, i tu je onda došla Ivana Đurić, izuzetna violinistkinja, koja je radila i na Radio Sarajevu, u Narodnom orkestru, i koja je učila od najboljih violinista sevdalinke, i ona nam je donijela taj jedan stari radijski zvuk, a koji je meni bio jako bitan”.

Da li Vam je ovaj autorski album možda bio potreban i kako biste dokazali da je sevdah savremena muzika, a ne samo pitanje tradicije i istorije, da korespondira s ovim vremenom?

“Krenuo sam prilično davno da komponujem muziku na već postojeće tekstove, još 2006, 2007. godine, naišao sam na jedan stari tekst u pjesmarici i muzika je sama iz mene izašla. Tek kasnije sam počeo da pišem tekstove. I sada sam veoma srećan da su neke od mojih najsupješnijih pjesama, koje se veoma dopadaju publici, one u kojima sam autor i teksta i muzike. Često mi se čak dešava da ljudi ne mogu odmah da ukapiraju da li je riječ o mojoj autorskoj kompoziciji ili pak nekoj staroj pjesmi. I pustim ih da ostanu u tom uvjerenju. Ništa na silu ne pišem, ni sebi ni drugima, već uvijek te pjesme izađu iz jedne duševne potrebe da se nešto kaže”.

Činilo se jedno vrijeme da je turbo-folk na ovim prostorima ugušio, zatro sve oblike tradicionalne muzike. No, sevdah je uspio da se izbori s njim, i sada postoji prilično razvijena sevdah scena. Postoji li surevnjivost među izvođačima ili se dobro slažete?

“Ne družim se s većinom izvođača sevdaha, jer nismo ni ista generacija, niti više imate organizovane turneje pjevača sevdaha, niti imam toliko vremena. Ali, sve ih poznam, znam njihov rad. Recimo dobro znam Amiru Medunjanin i Boža Vreća. Ima i nekih koji nisu toliko istaknuti, ali rade važne stvari kao što su Ćamil Metiljević, Jusuf Brkić, Rajko Simunović… Scena je u svakom slučaju vrlo interesantna, a neko pravi dernek, neko umjetničku priču, ali niko nikom ne smeta. I mislim da smo svi jedni drugima promotori, jer se svi međusobno poštujemo”.

Kako biste definisali po čemu je sevdah različit od drugih muzičkih žanrova?

“Ne volim riječ definisati, iako postoji ta potreba da se sevdah objasni. Zato idem drugim putem, i pokazujem što je to što je sevdahu i nekim drugim žanrovima zajedničko ili slično, poetski, ritmički, melodijski i pronalazim sličnost s turskom, grčkom muzikom, drugim tradicionalnim muzičkim oblicima Balkana, indijskim skalama, sefardskom muzikom, bluzom, sa svim što je karakteristično za ovaj region u kome su se susretale različite kulture i civilizacije, koje su se ovdje nekad znale zavaditi a nekad mirno koegzistirale, a koje čine iste matrice i tradicije na ovim južnoslovenskim prostorima. I često mi se dešava da me pitaju – jel` misliš da je ovo sevdalinka? Odgovaram – ako ti se sviđa, onda jeste. I nemam tu neke mnogo čistunske porive”.

Send this to a friend