Hrvatski reditelj Oliver Frljić: Ljudi u Srbiji su zaboravili ko je bio Vučić prije vlasti

Hrvatski reditelj Oliver Frljić je ocjeni časopisa The Guardian uvršten u pet najboljih evropskih pozorišnih reditelja. Kao takav, ipak, on ne može raditi u Hrvatskoj zbog oprečnih političkih stavova. Sebe smatra čovjekom bez zemlje i stalnog mjesta boravka, a kaže i da je gastarbajter koji radi u Njemačkoj i Poljskoj.

Na BITEF-u, ovogodišnjem pozorišnom festivalu u Beogradu predstaviće se sa dvije predstave “Gorki-Alternativa za Njemačku” “Šest lica traže pisca”. Obje govore o savremenom fašizmu i obje uvode na scenu stvarne likove iz svijeta politike.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa Frljić se dotakao i teme politike u Srbiji. Smatra da cijeli narod na Balkanu pati od kolektivnog zaborava.

“Mislim da od Hrvatske i Srbije nema boljeg primjera za to. Ovdje su ljudi tako brzo zaboravili ko je i što je bio Aleksandar Vučić, šta je radio i šta je govorio, kome je bio lijeva ili desna ruka. Meni je svejedno. U Hrvatskoj je nekako to bio konstitutivni momenat 1991. godine, da se zaboravi sve do tada, ili da se, sve što je do tada bilo, proglasi groznim i tako dalje”, navodi Frljić.

Ipak, mnogo ga inspiriše, kako kaže, Vučićeva Srbija.

“Dio moje rodbine živi u najsiromašnijoj opštini u Srbiji, u Leskovcu. To su ljudi koji žive, ne na egzistencionalnom rubu, nego ispod tog egzistencionalnog ruba. Da nikakvog drugog interesa nemam tu, to je neka stvar koja me i te kako stavlja u situaciju da se pitam: pa dobro, kako ova zemlja može podržavati takvu političku opciju?”, pita se hrvatski reditelj.

Tvrdi da se ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji ne može normalno raditi.

“Ima li institucija u Srbiji trenutno koja bi se usudila da producira predstavu o Vučiću? Garantujem, u smislu publike i finansijske isplativosti, da će to biti rasprodato. Ne moram ja to raditi. Neka to naprave neki mladi ljudi odavde”, kaže Frljić.

Ipak, poštuje tuđe pravo da zatvara oči pred nečim ali, smatra da se na taj način proizvodi upravo ono što građanska publika i očekuje.

“To su sve velike metafore gdje, kada izađem sa tih pojedinih predstava, više ne znam za šta te metafore stoje. Postoji takođe jedna vrsta straha od ulaska u polemiku sa centrima političke moći. To je taj klasični građanski stav. Mi smo toliko iznad toga. Ako je pukla cijev i ako nam je to napunilo prostor u kojem živimo, neko valjda mora zavrnuti rukave. Stalno se nadam da će dođi neki mladi ljudi koji će početi da rade eadikalnije stvari. Mislim da je vrijeme takvo da pozorište mora radikalizuje svoj jezik i da mi ne možemo ostati na dijalogu kao scenskoj formi. Tačna je dijagnoza pozorišta na ovim prostorima da je ono zapravo kultivisana dosada. Mi idemo, dosađujemo se, umiremo dva sata, pokušavamo malo misliti o tome, odemo kući i svijet ostaje kakav jeste. Ako su stvari već takve, daj da bar onda proizvedemo nekakav sukob. Ali ne, mi participiramo u tom konsenzusu koji već postoji. Da, grozno je. Svi znamo da je u Srbiji grozno.”, cijeni reditelj.

Što se tiče laskave titule koje mu je dodijelio Gardijam poštuje je, kao i svačije mišljenje.

“Vjerovatno onaj ko me uvrstio u ovaj popis nije mogao pretpostaviti da će taj tekst iz Gardijana dovesti do situacije da me čak i u Hrvatskoj neki mejnstrim mediji sada zovu „našim rediteljem“. Dakle, ja, koji sam deklasirani nacionalni neprijatelj i tako dalje, sam preko noći postao „naš“ reditelj u Hrvatskoj, što je vrlo zanimljivo, naročito zbog toga što ne mogu da radim u Hrvatskoj. Ministarka za kulturu grada Zagreba Ana Lederer je rekla otvoreno da za mene nema mjesta u tom kulturnom prostoru, da ona to neće finansirati. Onda, preko noći, postanem „naš“ reditelj. Volio bih biti svoj što duže mogu biti, a ne ničiji drugi”, zaključuje Frljić.