Kultura ŠTO CRNOGORSKE STVARAOCE INSPIRIŠE U DOBA KORONE

Izolacija je prirodno stanište umjetnika

Čuveni filozof i pisac Žan Žak Ruso je jednom rekao da svijet realnosti ima granice, dok je svijet mašte bezgraničan. U trenutku kada naša realnost nije nimalo lijepa, pokušavamo da utjehu nađemo u raznovrsnoj umjetničkoj zbilji, jer je svako djelo vrisak slobode, koja nam je nasušno potrebna. A da li prinudna izolacija sputava ili inspiriše naše stvaraoce, i ujedno kako utiče na crnogorsku kulturnu scenu, Vikend novine pitale su reditelja i direktora Crnogorske kinoteke Andra Martinovića, gitaristu Darka Nikčevića, akademskog slikara Milutina Obradovića i književnika Nikolu Nikolića.

“Ne bih mogao reći da izolacija sama po sebi inspiriše ili sputava. Ona nas, doista, upućuje na ono što je pretpostavka svakog promišljanja, a to neminovno znači ostati sam sa sobom, biti u samoći. Tada dolazi do preispitivanja sopstvenih misli. Ponekad bih volio da čujem neki udaljen glas koji bi bio dovoljno intenzivan da zagluši sve ono što mi se mota po glavi”, ističe za Vikend novine Andro Martinović.

U razgovoru sa novinarom Solomonom Volkovom, čuveni nobelovac Josif Brodski je na uobičajeno pitanje: “Na čemu radite?”, odgovorio: “Na sebi”. Isti je slučaj i sa Martinovićem.

“Kako je Kinoteka važan sudionik programa ‘Živimo kulturu, veliki dio materijala iz našeg fonda se prikazuje ovih dana, pa smo dosta oko toga angažovani. Sa Podgorica film festivalom pripremamo i jedan program za djecu krajem mjeseca, a u to će biti uključeno i naše Udruženje glumaca. Preostalo vrijeme koristim da gledam filmove, čitam i pripremam neke stvari za toliko priželjkivani ‘dan poslije'”, potvrđuje scenarista i reditelj.

Osim što je dinamika realizacije određenih planova potpuno narušena, usljed pandemije koronavirusa, brine ga i to što je teško predvidjeti kada će biti moguće nastaviti na normalan način. Što bi značilo živjeti u skladu sa vremenom. To se djelimično odražava na programe Kinoteke, a još više na individualne projekte.

Međutim, u trenutnom sivilu nazire se i tračak svjetlosti, jer se u prvi plan ističe važnost kulture. Nesumnjivo, jasno je, koliko je ovo težak trenutak za kinematografiju.

“Nikad se više nijesu gledali filmovi i serije kao ovih dana, ali i dječji, obrazovni programi. S druge strane, bioskopi ne rade, snimanja su zaustavljena, festivali pomjereni ili otkazani, mnogi ljudi koji žive od honorarnih angažmana u produkciji su u teškoj situaciji… Nadamo se da, poslije svega, neće doći i do umanjenja fonda za finansiranje filmova”, kaže on.

Ne vjeruje da će se svijet promijeniti nakon epidemije. Doduše, pozivi na promjenu načina života i pažljiviji odnos prema prirodi jesu plemeniti, ali se boji da smo otišli suviše daleko.

“Ako je svijet privremeno mogao stati, samo bi ga neka veća katastrofa mogla vratiti unazad. Onda bi sve izgledalo kao, na primjer, u izvrsnom romanu ‘Put’ Kormaka Makartija. A čovjek? Najveća iskušenja su uvijek vodila odvajanju od drugih, u samoću introspekcije. Duboko lično iskustvo je, sa druge strane, i najuniverzalnije. U tome je paradoks kulture”, zaključuje Martinović.

Majstor gitare Darko Nikčević, jedan je od onih koji nas je posljednjih dana iz izolacije obradovao novom kompozicijom, simboličnog naziva “2020”.

“Izolacija me je usmjerila ka gitari, što je za mene kao muzičara dobro, jer je iz svakodnevnog višesatnog sviranja nastala nova kompozicija inspirisana novim načinom života, koji živi čitava planeta zadnjih sedmica, i koja zvučno opisuje moj doživljaj atmosfere i osjećanja kroz koja prolazim”, objašnjava Nikčević.

Ovo je veoma teško vrijeme za sve koji se bave poslom koji zavisi od publike. A smatra da će nakon ove zdravstvene krize uslijediti još teža, finansijska.

“Mnogo toga će se promijeniti u životima ljudi i mnogo umjetnika će odustajati od umjetnosti i stvaranja novih djela, jer će morati da se bore za puko preživljavanje. Puno radim, što mi pomaže da lakše psihički prebrodim izolaciju, a zadovoljstvo kreiranja nove kompozicije je nemjerljiva nagrada za uložene napore”, ističe poznati gitarista.

Dobra strana svega trenutno je u tome što je čovječanstvo počelo da razmišlja na bolji, ljudskiji način i konačno su na cijeni znanje, priroda, solidarnost. Iz ovoga kao pobjednik može izaći samo svijet kao zajednica svih ljudi.

“Nadam se da ćemo naučiti koliko značimo jedni drugima i koliko zavisimo jedni od drugih. U suprotnom, slijede ružna vremena”, priča on.

S druge strane, kulturu stvaraju ljudi i ona će se razvijati bez obzira na sve. Pitanje je samo u kom će smjeru ići.

“Pravi umjetnici će sigurno nastaviti da stvaraju, jer ih ne vodi glad za novcem, već potreba za stvaranjem. Ni u normalnim uslovima umjetnici nijesu stvarali zbog novca, dakle, ništa se bitno u tom pogledu neće promijeniti”, tvrdi Nikčević.

Prema riječima slikara Milutina Obradovića, umjetnik je sam po sebi u nekoj vrsti izolacije. Izolacija je takoreći umjetnikovo prirodno stanište.

“Razlog tome je što je kreativnost, odnosno umjetničko-duhovno stvaranje poseban vid komunikacije umjetnika, stavaralačke ideje i umjetnikove podsvjesti. Tako sam i sam u izolaciji, tačnije u originalnom svijetu. Inspiracije mi ne nedostaje i radujem se svojim budućim izložbama i publici koja će, nadam se, istinski uživati u njima gledajući ih kao što sam ja uživao dok sam ih stvarao” otkriva umjetnik.

Slikarstvo je, nastavlja on vrlo intiman i poseban dio ljudskih osjećanja i vrlo jasno uvidi onda kada se umjetnik daje polovično. Ono uzima umjetnika u cjelini, i na taj način sjedini njegovu fizičku i duhovnu formu i pretvori to u disciplinu.

Iako mu je trenutna situacija poremetila planove, ne da se obeshrabriti. Svjestan je da nije jedini.

“Ove godine sam imao planirane dvije izložbe u inostranstvu, ali šta je tu je. Umjetnost nikada nigdje nije zakasnila, i tako će biti i sa mojim izložbama. Kad god budu biće u pravo vrijeme”, smatra Obradović.

Vrijeme izolacije svakog dana sve jasnije uspijeva da objasni da kultura i umjetnost čine ozbiljan segment svakog zrelog društva i da prednjače ili uglavnom idu rame uz rame sa naukom, religijom ili bilo kojom drugom značajnom društvenom sferom.

“Iznova me oduševljavaju pozivi prijatelja koji sa neskrivenim oduševljenjem govore kako su uspjeli da pogledaju neku virtuelnu izložbu, da saznaju nešto više o određenim umjetnicima koji su značajni u određenim umjetničkim epohama. Raduje me to što se svi oni bore da najzad slušaju muziku koja ih opušta i inspiriše, ali i odgledaju dobar film… Hoću da kažem da je umjetnost u ovom periodu epidemije i te kako značajno oružje protiv depresije i dosade. Najzad je prilika da svako od nas konzumira svoj zalogaj kulture i da svoja interesovanja upozna sa prave strane” kaže ovaj akademski slikar.

Čovjek kao društveno biće, ističe on, već odavno je preuzeo ulogu sudije i stoga strahuje da će nakon epidemije presude biti vrlo nepravedne, naročito za one ljude koji pošteno sastavljaju kraj sa krajem i uglavnom nisu ni za šta krivi.

Samim tim sluti da će epidemija korona virusom biti jedan od najznačajnijih istorijskih momenata čovječanstva. Sumnja da će iz nje čovjek izaći pametniji, jer “kada glad zavlada tada ulogu nad pameću uzima sila moći”. I čovjek ništa neće naučiti.

“Samo zato što mali, skroman čovjek vrlo brzo zaboravi i to je njegova jedina razlika od svih drugih živih bića sa kojima dijelimo planetu. U svakom slučaju volio bih da budemo oprezniji i obzirniji i da to bude bolje sjutra za novo doba koje nas očekuje. Da shvatimo da se ne možemo pretvarati da znamo sve najbolje na svijetu, ali u djelatnosti koju znamo, ako ne možemo biti najbolji, onda možemo dati ono najbolje od sebe” cijeni Obradović.

Jednom od najznačajnijih predstavnika mlađe generacije crnogorskih pisaca Nikoli Nikoliću vrijeme provedeno kući omogućava da pročita ono što je davno naumio, ali i da dovrši nekih par zaostalih tekstova.

“Uglavnom čitam, vodim dnevnik u okviru jednog projekta i pišem kritiku. Što se tiče proze, svakako sam mislio da odmorim barem još mjesec dana. Zato sam to ‘stvaralačko’ malo proširio na druga područja. Naučio sam da spremam nekoliko novih jela, da poboljšam ona koja sam već znao. Čak sam uspio da se sam ošišam, uz vrlo malu intervenciju sa strane”, otkriva Nikolić.

Pandemija mu sama po sebi nije posebno “inspirativna”, makar ne u ovom momentu.

“Ovo je fenomen koji živimo i biće potrebno vremena da shvatimo šta nam se to zapravo dogodilo u ovih par mjeseci. Ne duže, nadam se”, kaže književnik.

Kada su crnogorski autori u pitanju, sve je stvar ličnih senzibiliteta, ali kad je generalno o kulturi riječ, primjetan je pokušaj da se ona što više virtuelizuje, ali to je samo donekle moguće.

“Tu nije lako ubosti srednji put. Čitanje je stvar intime, dok se predstave, izložbe i koncerti umnogome ostvaruju kroz interakciju sa publikom. Pošto najviše pratim književnost, vidim da su izdavački i knjižarski posao u opasnosti. Ranjivi su u ovakvim okolnostima. Umjetnost, nažalost, nije nasušna potreba. Iako bi valjalo hraniti duh barem upola kao trbuh. Što je pomalo utopistički”, priznaje on.

Saglasan je sa kolegama umjetnicima iz ove situacije nećemo izaći bolji.

“Bilo je kroz istoriju mnogo gorih situacija, pa su se lekcije olako zaboravljale. Promjena je jedino moguća u onim sferama gdje budu radile naredbe. A onda je veliko pitanje koliko ima boljitka u nečemu izazvanom golom prinudom” poručuje mladi autor.

Send this to a friend