Otkazivanje projekcije filma „Quo vadiš, Aida“ rediteljke Jasmile Žbanić, na Crnom jezeru na Zabljaku, naišlo je na prilično mlake reakcije domaće kulturne i intelektualne javnosti. Odluka direkcije festivala da film preseli u onlajn prostor, nakon oštre kritike žabljačkog SNP-a i napada na društvenim mrežama i domaćim i regionalnim tabloidima, otvorila je niz pitanja o crnogorskom društvu u kojem jedno umjetničko djelo, kakvom god temom se bavilo, može da izazove takvu podijeljenost i cenzuru, piše Pobjeda.
Više nije pitanje popuštaju li pametniji ili jači, već je činjenica da se odgovara na puls javnosti koja umjetničku vrijednost stavlja po strani zarad ideologija. I to javnosti koja pomenuti film nije, suvišno je to reći, ni odgledala.
Ali odgledali su ga relevantni filmski kritičari, oni koji o filmu znaju koliko treba ili više i dato im je da ocjenjuju, što se pripisuje i selektorima filmske smotre na Žabljaku.
Nakon dvodnevne polemike na društvenim mrežama i u medijima, te svojevrsnog „rata” saopštenjima i objašnjenjima, postavlja se pitanje kakvo smo društvo kad dozvoljavamo da reakcije političkih opcija utiču na to hoće li se film, koji je ušao u uži izbor za Oskara, prikazivati u zvaničnom programu filmskog festivala.
Takođe, jedna od dilema je i da li je i na koji način trebalo odgovoriti glasu javnosti, tačnije onom dijelu javnosti koji zastupa žabljački SNP, čije reagovanje je i potaklo selektore da se odreknu prava da puste film za koji su izdejstvovali dozvolu. Na ova pitanja Pobjeda je odgovore potražila od crnogorskih reditelja Blagote Erakovića, Senada Šahmanovića i Nikole Vukčevića, kao i od književnika i kolumniste Andreja Nikolaidisa.
Blagota Eraković nije skrivao ogorčenje zbog otkazivanja projekcije.
“Treba da se stide ne samo žabljački rukovodioci, nego i svi Žabljačani. U pitanju je film koji je imao svjetsku slavu. To što mu se pripisuje nema veze s tim filmom”, rekao je Eraković.
Na pitanje da li su organizatori mogli da se suprotstave dijelu javnosti koji se bunio protiv projekcije, izričit je da se sve može.
“Meni je samo žao što nije i „Dara iz Jasenovca” prikazana, to bi bio jedan paritet jako lijep, da ide i jedno i drugo gledište. To mi je žao, što nijesu „Daru iz Jasenovca” uvrstili u repertoar, pored „Aide”. Ja mislim da bi javnost bila mirnija da su oba filma uvrštena u repertoar”, rekao je Eraković.
Ideja da oba filma budu prikazana u okviru istog festivala je postojala i kod selektora, što su naveli prekjuče u saopštenju za medije.
“Nijesmo željeli da favorizujemo bilo koga ili izvlačimo iz konteksta, već da prikažemo javnosti sve što je na ovu temu aktuelno u filmskoj umjetnosti. Namjeravali smo da u sklopu istog programa prikažemo i srpski film „Dara iz Jasenovca” Predraga Antonijevića. Nažalost, i pored najbolje volje, zbog komplikovanih procedura, nijesmo uspjeli da dobijemo ovaj film i uvrstimo ga u naš program, što možemo potvrditi prepiskom sa producentom filma Maksom Ćatovićem“, navodi se u saopštenju direkcije festivala.
Kad je u pitanju umjetnost, prema mišljenju Erakovića, narodu treba ponuditi da vidi, pa tek onda da komentariše.
“Mislim da su selektori festivala trebali da se potrude. Da su bili uporniji mogli su ga dobiti, da su Predraga Antonijevića lično zvali. I to bi još bilo ekskluzivno, jer bi to bilo prvi put da se najednom mjestu prikažu ta dva filma”, rekao je Eraković.
Reditelj Senad Šahmanović ne dijeli mišljenje Erakovića i direkcije festivala.
“Film „Dara iz Jasenovca” nisam imao imao priliku da gledam, ali sam uočio da je izazvao dosta kontraverzi i jednostavno nema umjetnički kvalitet. Stavljanje jednakosti između dva filma ne smije da bude praksa. Filmovi treba da budu selektovani na osnovu umjetničkih kvaliteta, a ne na osnovu tema. To bi bilo pojednostavljivanje stvari. Ali, to je odluka selektora koja nije nimalo jednostavna”, rekao je Šahmanović.
Odluka kojom je film stavljen na onlajn platformu, mimo projekcija uživo, prema mišljenju Šahmanovića jeste očekivana, ako gledamo kroz prizmu crnogorske svakodnevice.
“U društvenim okolnostima u kojima se trenutno nalazimo, kada je velika podijeljenost, kada je sve polarizovano, kada ne postoji sredina, nažalost, nimalo ne iznenađuje da ljudi imaju predrasude prema nekim stvarima. Posebno kada se uključi i lokalna politika, onda se dobija rezultat koji nije nikome u interesu”, navodi Šahmanović.
Prema njegovim riječima, film „Quo vadiš, Aida?” posjeduje izuzetno snažnu umjetničku vrijednost koja je prepoznata na najznačajnijim smotrama, festivalima i ušao je u najuži izbor za nagradu Američke akademije, što samo po sebi govori dosta.
“Taj film prije svega nije propaganda, nego je umjetničko strukturisana stvarnost događaja koji se desio u prošlosti, kroz tragediju jedne porodice. I to je ta emocija, univerzalna i na svim jezicima jasna. Koristi događaj iz prošlosti i ima tu jednu tešku temu, teško breme, ali to je film koji ne optužuje nikoga, ne govori ružno, niti na bilo koji način manipuliše sa tim stvarima. To je kao kad bismo pravili poređenje sa „Šindlerovom listom”, to je jedan značajan film koji se bavi temom Holokausta iz vizure nekog drugog čovjeka, pa nikom nije padalo na pamet da taj film zabrani”, rekao je Šahmanović.
Prema njegovom mišljenju, kompromisa ne bi trebalo da bude.
“Najvažnije je da taj film nema veze sa nacionalizmom, ne predstavlja nijedan narod, ne upire prstom. On prati dramu, tragediju jedne porodice. Mi kao demokratsko društvo moramo da imamo svoje stavove i da budemo istrajni ako smatramo da je to važno. Ako želimo da društvo edukujemo, da im prikažemo film, da imamo tu širine. Uvijek su okolnosti u pitanju i uvijek moramo uzeti okolnosti u kojima se događa sve oko nas, tako da nema lakoga rješenja. Nisu stvari crnobijele, svi doprinose polarizaciji društva, pa kao posljedicu imamo stvari koje se intenzivno dešavaju u Crnoj Gori ovih dana”, rekao je Šahmanović.
Govoreći o odluci direkcije festivala da otkaže projekciju na Crnom jezeru, Andrej Nikolaidis je kazao za Pobjedu da uopšte nije siguran ,,ko je njih poljuljao, zato što je njima, kako je sam gradonačeklnik Žabljaka rekao, sugerisano da maknu taj film.“
“Koliko sam ja shvatio, oni su ga poslušali. A posao vlasti na Žabljaku je bio da štiti integritet festivala i da štiti integritet umjetnosti ukoliko je to proevropska i emancipatorska vlast. Tako da bih ja rekao da su se tu svi uplašili ovih desnih populista koji su sad na vlasti, uplašili žabljačke vlasti, onda su se očito uplašili ovi sa festivala i pristali da budu cenzurisani. Na kraju krajeva, to hoćete li pristati da budete cenzurisani je samo do vas”, rekao je Nikolaidis.
Prema njegovom viđenju situacije, mi smo „raspalo društvo” pa stoga ne čudi što do ovakvih ucjena dolazi i jedini odgovor je zdravi otpor.
“To je skupina desnih populista i fašista i njima se mora reći odlučno ne i za to se mora platiti cijena. Ostalo je lamentiranje i ono što u Bosni zovu „šuplja priča”, od toga nema ništa”, rekao je Nikolaidis.
Nikola Vukčević nije iznenađen time što je „živa” projekcija na Crnom jezeru zamijenjena onlajn projekcijom.
“Mi smo svi dugo, predugo, taoci dnevne politike i dnevnopolitičkih kontradiktornosti, tako da me ne iznenađuje sve što se ovih dana dešava, jedna ogromna buka. Prisustvo snažnijeg javnog angažmana esnafskih udruženja pomoglo bi u rješavanju pritiska dnevne politike i razjašnjenju što jeste umjetnost a što politikanstvo. Imali smo sve navedeno i ranije, samo je sada promijenilo političku stanu, tako da se, nažalost, ne dešava ništa novo. Borim se za društvo profesionalizacije u kakvom buka ne bi rješavala probleme, već procesi i dijalog”, rekao je Vukčević.
Pobjeda je juče pokušala da čuje i stav rediteljke Jasmine Žbanić, ali ona nije odgovarala na nekoliko poziva i poruka.
Objašnjenje organizatora GMIFF-a da su im namjere bile da prikažu i film „Dara iz Jasenovca”, Nikolaidis smatra podilaženjem cenzorima.
“Dakle, sve što su ljudi s festivala rekli bilo je podilaženje cenzorima i na kraju su naravno odustali. Mislim, samo neka su oni zdravo. I to saopštenje je bilo žalosno, jer pisalo je da je bio pokušaj, a nije bio pokušaj, nego je bila cenzura. I to što će film biti prikazan onlajn nije kompromisno rješenje nego je pokušaj „čuvanja obraza”, ali ne ide. Tu nije postojalo drugo rješenje nego da se film uprkos svemu prikaže. I to je bio jedini odgovor dostojan umjetnosti i dostojan intelektualne slobode. Sve ostalo je „šuplja priča””, zaključio je Nikolaidis.
