Zahvaljujući poznanstvu sa francuskim pjesnikom Polom Elijarom i odličnom poznavanju španskog jezika, francuska umjetnica-slikarka, poeta i fotografkinja, Dora Mar (Teodora Marković prije nego što je promijenila ime) 1936. godine, na terasi jednog kafea u Parizu, upoznala je španskog slikara Pabla Pikasa. Dora Mar je toga dana za samo nekoliko trenutaka osvojila Pikasa, a poznanstvo sa njim će joj potpuno promijeniti život – i kao ženi i kao umjetnici.
Navodno je prilikom njihovog prvog susreta Dora iz svoje torbe izvadila nož i igrajući se počela je da ga zabada između prstiju. Na rukama su joj bile elegantne rukavice. U jednom trenutku Dora se povrijedila, a njena rukavica bila je natopljena krvlju. Pikaso je istovremeno bio iznenađen i oduševljen tim prizorom. Svojom maramicom je zaustavio Dori krv, a famoznu rukavicu je čuvao u svom ateljeu. U stilu ovog incidenta protekla je i njihova veza. Dora Mar otkrila je pred smrt da je Pikaso fizički i seksualno zlostavljao što je dodatno otežavalo njeno psihičko stanje jer je bolovala od depresije i anksioznosti.
Žena koja se zbog Pikasa odrekla snova
Prije Dore, Pikaso je bio u braku sa ruskom balerinom Olgom Hohlovom, a nakon nje u vezi sa svojim modelom, sedamnaestogodišnjom Francuskinjom, atraktivnom Marijom Terezom Valter. Veza sa Marijom doživjela je krah čim je upoznao zanosnu Doru. Postoji jedna anegdota vezana za kraj veze između Pikasa i Marije Tereze, prema kojoj se Dora potukla sa Marijom u Pikasovom ateljeu. Pikaso kao da je uživao. U jednom trenutku je izjavio: “Neka bolja pobijedi”. Kao posljedica ovog događaja nastala je slika “Borba u kavezu” gdje su u borbi dvije golubice jedna crna (Dora Mar) i jedna bijela (Marija Tereza). Na slici se vidi da crna golubica pobjeđuje što se desilo i u stvarnom životu.
Dora Mar se uselila u Pikasov stan, dok je Marija Tereza morala da sa preseli sa Pikasovom ćerkom Majom u stan koji se nalazio u komšiluku, piše Dejli mejl.
Dorina autentičnost, hipersenzitivnost i senzualnost, postale su inspiracija Pikasu. Za vrijeme njihove burne ljubavne veze, koja je trajala od 1936. do 1943. godine, Pikaso je naslikao desetine Dorinih portreta, a kao inspiracija poslužila mu je i za čuvenu sliku “Gerniku” (1937) na kojoj je takođe ovjekovječena. Dora Mar je bila jedini fotograf koji je uspio da zabilježi stvaranje Gernike od njene početne do finalne faze, a čak je i radila na “nogama i glavama” na ovoj poznatoj slici.
Iako sa velikim izgledima da postane proslavljeni fotograf, Dora se na insistiranje Pikasa potpuno odrekla fotografije i vratila slikarstvu. Pikaso, iako umjetnik, nije cijenio koncept moderne fotografije ili mu to sujeta jednostavno nije dozvoljavala. Dorine slike su u tom smislu, više ličile na imitaciju Pikasa, nego na osobena i umjetnički slobodna djela.
“Muškarci su kradljivci ideja, a Pikaso je veliki otimač”, izjavila je Dora Mar jednom prilikom. Ovaj podatak može donekle sugerisati da je Dora uticala na Pikasov rad, te da je svoje ideje nesebično dijelila sa njim, iako je, kako ona kaže, “rezultat uvijek bio samo Pikaso”. Dora je Pikasa okarakterisala i kao “genija, život i razdor”. Govorila je da je između njega i nje bila “luda ljubav, a da je, kada se ona povukla, ostalo samo ludilo”.
“Dao mi je besmrtnu ljepotu ikona iz muzeja. Donio mi je užitak i propast. Pripisuju mi da sam izjavila kako nakon Pikasa postoji još samo Bog. Ne sjećam se da sam to rekla, ali nikada to nisam prestala da mislim”, rekla je umjetnica.
Dora, žena tužnih očiju
Najvjerovatnije je da je uzrok depresije bila nemogućnost Dore da ima djecu za šta se pričalo da je odgovorna njena majka koja ju je u djetinjstvu tukla i maltretirala. Njen otac, Josip Marković, poznati jugoslovenski arhitekta, preselio se sa suprugom u Buenos Ajres gdje je projektovao čitave kvartove ovog grada.
Dora Mar, tada još uvijek Teodora Marković, ostala je sa babom i djedom. Ova otuđenost od roditelja i nedostatak pravog doma, kao i činjenica da je mladost provela u konstantnim putovanjima, uticaće kasnije na njenu anksioznost, depresiju i gubitak sopstvenog identiteta. Pikaso je opisuje kao “ženu u suzama” ili kao “lijepu i tužnu Doru” čiji ga lik i ponašanje inspirišu. Zbog nje je naslikao “Ženu koja plače”, ali i druge slike na kojima je takođe vidljiv Dorin tužni izraz lica. Samo slika Dore Mar sa mačkom prodata je 2006. godine za 95.2 miliona dolara.
Pikaso je govorio da nikada ne bi mogao da naslika Doru koja se smije. Na njegovim slikama, njeno lice kao da je iskrivljeno od bola i gorčine i rascijepljeno polujasnim linijama. Pikaso je prikazuje kao lijepu, usamljenu, mističnu, zamišljenu ženu, sa dubokim tužnim očima, piše Akuzativ.
Samoća kao sudbina
Poslije raskida sa Pikasom, Dora je doživjela emocionalni slom i dugo se oporavljala. Vodila je samački život, izolovana od prijatelja i svijeta kojem je ranije pripadala. Pikaso ju je ostavio zbog četrdeset godina mlađe Francuske slikarke Fransoaz Žilo.
Nakon raskida, Dora je živjela potpuno sama u svom stanu u Parizu, okružena predmetima koje joj je Pikaso poklonio. Nakon smrti u jednoj pariskoj bolnici u ljeto 1997. godine, u stanu Dore Mar pronađeno je ogromno bogatstvo – više od 130 predmeta koje joj je poklonio Pikaso (10 ulja na platnu, brojni crteži, skulpture, knjige, oslikani nakit…). Na aukciji koju su sljedeće godine pokrenuli nasljednici, skupljeno je gotovo 35 miliona eura. Iako je nakon raskida s Pikasom živjela vrlo skromno, Dora Mar nikada nije prodala ni jedan jedini predmet.
Njene fotografije, koje su takođe pronađene, dostigle su veoma visoku cijenu na tržištu umjetnina. Ipak, na njenoj sahrani pojavilo se svega sedam ljudi.
