Novi roman crnogorskog književnika Vladimira Vojinovića, naslovljen “Ne budi je”, nedavno je objavljen u izdanju kuća “Plima” iz Ulcinja i sarajevskog “Buybooka”. Ovaj psihološki triler, kako ga je okarakterisao Andrej Nikolaidis, porodična je drama jedinstvene snage koja pred čitaoce postavlja “nezaboravnu galeriju simpatičnih i tragičnih gubitnika”.
U razgovoru za Dnevne novine autor govori o novom proznom djelu, njegovim tragičnim junacima, ali sagledava i stanje na domaćoj literarnoj sceni.
DANAS I JUČE
“‘Ne budi je’ je priča o nama današnjim i prošlosti koja nas određuje. Roman zapravo govori o odnosu čovjeka i istine, i tome kako radije biramo odbijanje činjenica od suočavanja s njima”, kaže Vojinović i dodaje da se radnja romana odvija u prostoru koji je modelovan prema podgoričkim blokovima, a vrijeme obuhvata period od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka do sadašnjice.
“U fokusu je drama porodice glavnog lika, no na njenim marginama odvijaju se i scene iz porodičnih drama epizodnih likova, o kojima pripovijeda glavni lik. Ima tu primjesa ‘etike prozora u dvorište’“, objašnjava književnik.
DUG MLADOSTI
Na pisanje romana o tipičnim likovima gradskog bloka povukao ga je, kako objašnjava, osjećaj da je devedesetim godinama prošlog vijeka, periodu svog odrastanja, ostao dužan.
“U prvom romanu iz 1999. godine taj segment sam obradio kroz prizmu protagoniste koji neposredno učestvuje u ratnim dešavanjima. Likovi iz novog romana ne učestvuju u sukobima naroda ratovi su u njima samima. Zato sam se trudio da priču ne opteretim parolama, politikom, ili opisivanjima ratnih užasa. To mi je dalo prostor za formiranje likova iz atmosfere urbanog, s kojima se vjerovatno mogu identifikovati i čitaoci izvan Crne Gore. No, neka čitaoci sude o tome”, navodi autor.
Komentarišući naslov romana, autor upućuje na komentar izdavača Jovana Nikolaidisa koji mu je saopštio kako u pojedinim elementima roman funkcioniše kao izdanak magijskoga realizma.
“S druge strane, ritam romana zadat je ritmom sna. Otud je i sam naslov gotovo nadrealistički ustrojen. Ali, vjerujem da bih, kada bih kazao o čemu je konkretno riječ, na izvjestan način iznevjerio čitaoce”, objašnjava Vojinović.
PISCI NEK PIŠU
Na kraju, on je prokomentarisao i položaj mladih književnika u Crnoj Gori, ističući da ono što vrijedi, ako ne sada, a ono jednom sigurno, biće ocijenjeno prema zaslugama.
“Umjetnici stvaraju bez očekivanja da im neko zahvali. Stvaraju zato što jesu. Ono što vrijedi, ako ne sad, a ono jednom sigurno mora biti ocijenjeno prema zaslugama. Pogledajte opuse Ognjena Spahića i Andreja Nikolaidisa. Po njima se danas i Crna Gora prepoznaje. O njihovim knjigama pišu se ozbiljne naučne studije. A od pojave njihovih prvih knjiga prošlo je petnaestak, dvadesetak godina. Zato, pustimo mlade književnike da pišu”, zaključio je Vojinović.
Vojinović se osvrnuo i na kritiku Andreja Nikolaidisa koji je zapisao da ovaj roman donosi priču o gubitnicima koji su istovremeno i simpatični i tragični.
“’Simpatični’ su jer u svima njima ima po zrno ili više od zrna ljudskog, bez obzira na deformitete koje nose i radnje koje obavljaju. A ‘tragični’ su jer svi na svoj način gube bitke sa životom. Razlika među njima je samo u tome što neki ipak postanu svjesni toga, a neki nastavljaju posrtanje s pogrešnim doživljajima i o sebi i o svijetu”, kaže Vojinović.
