Franc Kafka nije poznat po ljubavnim pričama. Naprotiv. I kada se pojavljuje u njegovim djelima, ljubav nije osjećanje koje donosi spas, već samo još jedna potvrda egzistencijalne tjeskobe u kojoj čovjeku nije preostalo mnogo nade.
“Da je ne bih sreo”, tako se zove kratka priča koja govori o jednom muškarcu i njegovoj nemoći da ostvari odnos sa ženom koju voli. O jednom tipu muškarca, bolje reći. Tipu kojeg ne želite da sretnete, jer koliko god da ga volite on vam to neće dozvoliti, jer ne umije. A možda, s druge strane, baš i želite da ga sretnete, jer ima li išta ljepše od sjećanja na grešku koju nikad nećete ponoviti?
Da je ne bih sreo
Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.
Zašto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okružena oružnicima koji su koplja držali napolje uperena. I kad bih joj se približio, naletio bih na šiljke, bivao ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to djevojka bila imalo kriva?
Ne vjerujem, ili sam čak siguran da nije. Poređenje od maločas nije bilo potpuno, pošto sam i ja bio okružen oružnicima koji su koplja držali okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao djevojci, naletio bih najprije na koplja svojih oružnika i već tu je moje napredovanje bilo zaustavljeno. Možda do djevojčinih oružnika nikad nisam ni dospio, pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to već krvareći od svojih kopalja i bez svijesti.
Da li je djevojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i ničim spriječavan. Iscrpljen sopstvenim nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodušno kao da sam vazduh kroz koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu.
(Preveo Jovica Aćin, preuzeto iz antologije Prosvetina knjiga ljubavne priče, priredio Mihajlo Pantić)
