Kako je živio pravi Korto Malteze, čovjek čije je djelo usrećilo više ljudi nego bilo koja ideologija

Rođen je u Riminiju 1927. godine. Djetinjstvo mu je proticalo u Veneciji, bio je okružen porodičnim predanjima koja su dolazila iz engleskih, italijanskih, jevrejskih, španskih, turskih korijena.

Rastao je među mladim i “nimalo čednim” tetkama, vaspitavao ga je i ujak, mornar i avanturista; porodicu su više od zvaničnih religija privlačile jeresi, ezoterija, kabala.

“Sudbina Pratovih počiva negdje izvan granica i razlika po rasi, religiji i jeziku”, govori Hugo Prat o svom porijeklu.

Kasnije će reći i da nijedna od četiri majke njegovo šestoro djece ne govori isti jezik, da nijedno od njegove djece nema njegovu nacionalnost, a da nijedno njegovo unuče ne govori italijanski.

Sa sedam godina je od sunčanice izgubio pamćenje i proveo šest mjeseci među djecom zaostalom u razvoju. Oporavio se preko noći, a ispostavilo se da je većina drugova sa kojima je bio u “specijalnom” razredu glumila zaostalost da bi u školi imali manje obaveza. Jedan od njih je kasnije prodavao suvenire na Trgu Svetog Marka u Veneciji i svaki put kada bi ga vidio bi doviknuo: “Hugo, sjećaš li se kada smo ono bili u našoj školi za debile?” To je obavezno radio kada bi Prat bio u društvu sa nekim izdavačem.

Sa deset godina je otišao u Etiopiju, tadašnju Abisiniju, gdje mu je otac radio u vojsci. Tamo uranja u čudesni svijet Afrike, druži se sa lokalcima, uči amharski, zvanični jezik zemlje, susreće nevjerovatnu galeriju likova od kojih su mnogi decenijama kasnije svojim licima, imenima ili biografijama ušli u njegove stripove. Knjiga Želja da se bude beskoristan je, inače, sjajno ilustrovana fotografijama i crtežima iz različitih perioda Pratovog života, pri čemu su crteži, na kojima se osjećaju miris i atmosfera, a ljudi i predjeli dišu, mnogo uzbudljiviji od fotografija.

“U svoje priče ubacujem sve sa čime sam dobro upoznat: putovanja, žene, rat”, kaže Prat. Rat je prvi put upoznao u Etiopiji, kada su se oko ove zemlje borili Italijani, Englezi i domaći borci za nezavisnost. Od juna 1940. do marta 1941. Prat je u vojnoj jedinici mladih fašista. Prepješačio je čitav rog Afrike, učestvovao u borbama.

“Neki događaji su me obilježili za sva vremena. Ali ne osjećam grižu savjesti. Protiv svoje volje sam bio umiješan u zbivanja čije mi je značenje izmicalo, pa opet, čini mi se da sam se uvijek ponašao razložno. Dešavalo mi se da pucam na ljude, ali ima situacija kada je čovjek na to prinuđen.”

Nikada nije skrivao da potiče iz porodice u kojoj je bilo fašista i govorio je da se zbog toga nimalo ne stidi, opisujući uspon fašizma u Italiji i vrijeme u kome je izgledalo da pokret u sebi ima nešto progresivno, kao i okolnosti pod kojima su i on i drugi njegovi sunarodnici shvatali da se njima manipulisalo.

U Etiopiji je “naučio da živi u bliskom kontaktu sa smrću i mrtvima”, a rat opisuje i kao veliko životno iskustvo koje ga je učinilo zrelijim, omogućilo mu da shvati naličje politike i ideologije, besmislenost raznih nacionalizama i imperijalizama, krhkost i kratkotrajnost ljudskog života.

“Imao sam prijatelje sa obje strane i jedini princip koji sam slijedio bio je da ta prijateljstva nikada ne iznevjerim”, kaže Prat. Poslije poraza Italije u Etiopiji nije se osjetio lično pogođen; već tada su dogme i velike riječi u njegovom životu bile nevažne: “Italija, zastava, fašistička ideologija, sve to mi gotovo ništa nije značilo.”

Oca su mu uhapsili Englezi i umro je 1942. godine, dok su on i majka bili u logoru za internirane civile. Izlazio je iz tog logora, u potrazi za djevojkama ili avanturom. Odlazio je na duga putovanja sa danakilskim kamilarima, koji su ga natjerali da jede ono što je jednom prilikom povratio, da bi ga podučili vrijednosti hrane. Iz okolnosti koje bi većinu ljudi zauvijek obilježile znakom nesreće i smrti, Prat je crpio iskustva i želju za uživanjem u životu.

U Italiju se vratio 1943. godine. Mijenjao je vojske i uniforme, ostajući vjeran prijateljima na svim stranama fronta, već tada svjestan da su priče o tome da se muškarac postaje u ratu budalaština i da je heroj “osoba koja uspijeva da se suoči sa nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela”.

“Bio sam mlad i gledao sam da ućarim na svim stranama”, kaže o svojim tadašnjim iskustvima, dodajući da je “oslobođena Venecija bila ogroman kupleraj u kome je vladala karnevalska atmosfera”. Na kraju rata je imao osamnaest godina i nakupljeno iskustvo dovoljno za nekoliko ljudskih života.

Počinje da crta stripove, putuje po Italiji i Evropi uživajući u danima “lude mladosti” usred poslijeratnog haosa. Umalo nije završio u Legiji stranaca, učestvuje u demonstracijama sa radnicima i studentima, ne zbog ideoloških razloga, već zato što uživa u opštem metežu, u kome je postojala veća mogućnost da upozna neku djevojku.

U Argentinu je otišao 1949. i ostao tamo trinaest godina. Radio je kao crtač stripova, igrao tango, svirao po vozovima odjeven u kostim sa gavranovim perjem i pačjim kljunom, putovao širom otvorenih očiju. Prijatelji su mu poticali iz svih mogućih rasa, nacija i društvenih slojeva. Mnogi od njih nisu poštovali važeće norme, poput onih koji su 1945. morali da bježe iz Evrope poslije pobjede saveznika. Među njima je bio i Dušan, koji je u Argentini bio u privatnoj policiji predsjednika Perona i “nastavio da se bavi svojim pozivom ubice”, kao i djeca Adolfa Ajhmana, koji je u Argentini živio pod lažnim imenom.

Po odlasku iz Argentine 1962. godine, osam godina nominalno je živio u Veneciji i radio za dva italijanska časopisa, ali je stalno odlazio na duga putovanja, dovodeći do ludila svoje urednike koji nisu nikada znali da li će se vratiti.

Putovao je svuda, od Laponije do juga Afrike, širom Evrope, Južne i Sjeverne Amerike. Pjevao je sovjetskim graničarima “O sole mio” da bi ga bez vize propustili preko uskog pojasa sovjetske teritorije između Norveške i Finske, u Africi je išao tragom “Patrole slonove kosti” i strip junaka Tima Tajlera, otkrivao Afriku svojih dječačkih snova iz Rudnika cara Solomona Rajdera Hagarda, 1969. godine našao očev grob u Etiopiji. U Adis Abebi je u kući u kojoj je nekada živio iskopao kutiju koju je ostavio prije 30 godina, a u kojoj su bile figurice dva vojnika.

Djeca i žene

Što se tiče porodičnog života, po običnim malograđanskim mjerilima Prat bi bio čudovište. Sa četiri žene imao je šestoro djece, od kojih je troje rođeno iste, 1965. godine. Te godine dobio je sina Tebokvu sa jednom Indijankom iz plemena Šavantija iz Amazonije. To je saznao tek dvije godine kasnije, kada je neki bijelac bio u posjeti plemenu i kada su mu Indijanci rekli da je u plemenu rođen mješanac čiji se otac zove “Uka”, kako su Prata u plemenu zvali (u plemenu je, inače, bila uobičajena poliandrija, pa je Prat bio jedan od četiri muškarca sa kojima je živjela Tebokvina majka). Sa sveštenicom makumbe u Salvadoru de Baiji u Brazilu, Prat je iste godine dobio ćerku Viktorijanu, a poslije njenog rođenja priznao je i nezakonite sinove tri sestre Viktorijanine majke, i dao im imena američkih predsjednika Linkolna, Vilsona i Vašingtona.

Iste godine je dobio i sina Jonu u braku sa Anom Fronjije. Anu je upoznao 1954. godine u Argentini kada je imala deset godina i bila mu je inspiracija za strip Ana iz džungle, a oženio se njome deset godina kasnije. U tom braku imao je i ćerku Silvinu. Prije Ane Fronjije, Prat je od 1953. do 1957. bio u braku sa Jugoslovenkom Guki Vogerer, srpskohrvatskog porijekla, kako kaže. Iz legitimacije čija je fotografija u knjizi vidi se da je pravo ime Guki Vogerer bilo Marija, a sa njom je Prat imao dječaka Luku i djevojčicu Marinu.

Bez obzira na sve navedeno, sasvim prirodno djeluje kada Prat, govoreći o mnogobrojnim vezama sa ženama, kaže da je u svakodnevnom životu bio uglavnom monogamna osoba, i da mu se rijetko dešavalo da istovremeno održava više veza. Kaže i da su njegova česta putovanja vjerovatno teško padala Ani Fronjije, od koje se razveo 1970. godine, i koja je potom morala sama da brine o djeci, ali dodaje i da su za djecu njegova česta odsustvovanja možda imala i nečeg pozitivnog. “Barem im nisam visio na grbači od jutra do večeri, nisu bili toliko izloženi mom uticaju i lakše su mogli da izgrade sopstvenu ličnost.”

Prat opisuje i susrete kada bi se na okupu našlo nekoliko žena koje su obilježile pojedine periode njegovog života, ili gotovo sva njegova djeca, osim Tebokve, koji nikada nije napustio Amazoniju (Prat mu je jednom donio na poklon paket metalnih udica i tako ga učinio najbogatijim čovjekom u plemenu). Uz smijeh kaže da je morao da bježi sa tih kolektivnih susreta kada bi svi osuli paljbu po njemu.

“Možda nisam baš uvijek bio dobar suprug, ali mi se čini da sam bio dobar otac”, kaže on.

Mirno i otvoreno, bez trunke egzibicionizma, Prat govori o svom burnom seksualnom životu i mnogobrojnim ženama koje su, uz knjige i putovanja, obilježile njegov životni put. Prisjeća se kako je još kao četvorogodišnjak stajao između nogu dviju karijatida koje su ukrašavale ulaz u jednu venecijansku biblioteku, i da je neka starija gospođa viknula na njega: “Izlazi odatle, svinjo mala!” Priča o prvim seksualnim iskustvima koje je imao kao trinaestogodišnjak u Etiopiji, druženju sa prostitutkama koje je rano počelo (sa četrnaest godina je radio kao ‘spoljni momak’ u kupleraju u Adis Abebi). U razgovoru sa Ptifoom vođenim 1993. godine kaže: “Do danas je već trebalo tri puta da umrem: zbog svega što sam pojeo, zbog svega što sam popio, zbog svih žena sa kojima sam bio.”

Djelo i uspjeh

O djelu Huga Prata se zna gotovo sve. Mada je 1967. objavio “Baladu o slanom moru”, u kojoj se prvi put pojavljuje Korto Malteze, tri godine kasnije, sa 42 godine, bio je bez posla i nepoznat široj javnosti. Samo pet godina kasnije bio je slavan. Slava je došla pošto je počeo da crta epizode Korta Maltezea za časopis “Pif”, koji je izlazio u Parizu. Ne bez ironije, napominje da je jedini problem bio što mu u tom časopisu nikada nisu dali stalno zaposlenje, iako su svi članovi redakcije bili komunisti. Slijedila su priznanja širom svijeta. Prat je postao čovjek kome strip vjerovatno najviše duguje za to što je prihvaćen kao “ozbiljna” umjetnost. O njegovom djelu, zasnovanom na nevjerovatno širokom, mnogostrukom obrazovanju i svemu što je u životu prošao, napisane su desetine doktorata. Prat se bez gorčine osvrće i na vrijeme kada su ga “ozbiljni intelektualci” posmatrali sa prezirom, dodajući da su mu mnogi od njih istovremeno zavidjeli na načinu života. Kaže da je upoređen sa “intelektualnim veličinama” perioda oko ‘68. bio pravi Marsovac – dok su oni citirali Marksa ili Markuzea, on im je odgovarao Homerom, Stivensonom ili Miltonom Kanifom, a “stari reakcionar Kipling” mogao je da ga gane više od Marksa i Markuzea.

“Zbog toga su me svi ti pseudointelektualci osuđivali. Za njih je moj posao bio beskoristan, a izvori na koje sam se pozivao infantilni… Kada se prisjetim danas onoga što su pod korisnošću podrazumijevali, osjećam želju da budem beskoristan.”

Kada govori o svom uspjehu i Ptifoovoj tvrdnji da ideologije više nisu u modi i da se sada dive ljudima poput njega, Prat mirno kaže da je moda prolazna, a da su ga čitaoci i prije zvaničnih priznanja voljeli. Dok priča da su on i Borhes bili na istom tragu, mada se nije slagao sa nekim njegovim političkim ubjeđenjima, da su najvjerovatnije posjedovali istu vrstu intelektualne radoznalosti iz koje su proistekle i sličnosti u njihovim djelima, to ne zvuči kao nadobudno hvalisanje, već kao riječi čovjeka svjesnog veličine djela koje je stvorio.

Kraj

Prat je čitavog života izbjegavao da kupi kuću, mada bi se moglo reći da mu je dom bio u svim mjestima po kojima je putovao i u kojima je imao prijatelje. Zvanično se skrasio u Švajcarskoj 1984. godine, u kući koju je Ptifo nazvao “bibliotekom sa ubačenih nekoliko kreveta, stolova i stolica”, u kojoj je sa raznih strana svijeta skupio svojih 35.000 knjiga. Smirenje je bilo uslovno, nastavio je da radi i putuje, obilazeći svijet i prijatelje sa kojima je “zajedno stario”. Neki od njih su promijenili mjesto boravka. Dejva Brukoja iz plemena Masai, čije ime je ponio jedan od junaka u epizodi “Korta Maltezea”, koga je upoznao dok je u Londonu čistio ulice da bi mogao da plati studije, poslije deset godina sreo je u Keniji gdje je radio kao učitelj; u Etiopiji ga je prepoznao danakilski kamilar, bivši maneken u Milanu, koji se vratio u domovinu jer mu je dosadilo da jede kao ptica održavajući manekensku liniju. U Kordobi su mu gradske vlasti iznajmile oronulu kuću u jevrejskoj četvrti, u kojoj je organizovao slavlja i okupljao sve moguće prijatelje, uključujući “pijane svece i nadobudne kurve”. Mada je Ptifou 1991. rekao: “Sa 64 godine je prilično rizično praviti planove, pa sada živim u svojim zlatnim snovima… Preostaju mi unutrašnja putovanja”, nastavio je da putuje i na javi. Stigao je konačno da ispuni svoju davnašnju želju, da na ostrvu Samoa u Polineziji obiđe Stivensonov grob.

U jednom od razgovora kojima se završava knjiga, na Ptifoovu konstataciju da mu je život uglavnom protekao u svijetu knjiga i žena, Prat kaže: “Ne žalim ni zbog čega…. Moj život je bio predivan, ispunjen iznenađenjima i zadovoljstvima. U životu me usmjeravala intelektualna radoznalost.”

Svojom religijom naziva – traganje. “Tragam za istinom, ali znam da je nikada neću otkriti u cjelosti… Zato ne vjerujem religijama. Svako ko je uvjeren da posjeduje istinu je potencijalno opasan.”

Rezimirajući svoj život, kaže da je u njemu najznačajnije bilo njegovo stvaralaštvo:

“Ako ni zbog čega drugog, onda zato što se u njemu može naći objedinjeno i pročišćeno čitavo moje životno iskustvo… Zahvaljujući tom djelu, žene koje sam volio i same će ostati vječno zamrznute, kao lijepe zatočenice u kvadratima mojih stripova, sve dok neko ne bude otvorio album i dok ne budu krenule u skitnju po snovima čitalaca.”

Jednostavan, ali nikada banalan, na pitanje “Šta je potrebno da neko učini kako bi postao čovjek?”, Prat odgovara: “Promišljati stvari, suočavati se sa problemima, preuzimati odgovornost, nastaviti sa svojim radom ili sa onim što se započelo, čak i kada okolnosti tome više ne pogoduju…”

Prat nijednog trenutka ne pokušava da sebe predstavi kao anđela i pravednika, niti da bilo kome pridikuje, već jednostavno priča o svom životu. Čitavom knjigom, čak i u djelovima kada Prat opisuje događaje koji izgledaju nevjerovatno, odiše potpuna iskrenost. Kada zatvori posljednju stranicu njegove autobiografije, čitalac ne može da osjeti čak ni ubod ljubomore što sam nije proživio ono što Prat jeste, već samo zahvalnost jer zna da je moguće tako živjeti.

U jesen 1994. godine razbolio se od raka debelog crijeva. Crtao je skoro do same smrti.

Hugo Prat, slobodan čovjek čije je djelo usrećilo više ljudi nego bilo koja ideologija, umro je 20. avgusta 1995. godine. Dominik Ptifo piše da je vjerska služba na Pratovoj sahrani bila protkana džez melodijama Džoa Pasa i Dizija Gilespija, koji mu je bio prijatelj, i da je sveštenik čitao odlomke iz Želje da se bude beskoristan.