Kako se kalila umjetnička i boemska klasa Titograda

Sjećanja Slobodana Boba Slovinića na nekadašnju kulturnu scenu

Romantična Stara varoš na lijevoj i urbana na desnoj obali Ribnice, činili su tada nukleus novog Maršalovog grada. Na pusto Ćemovsko polje, uz oblake prašine, slijetali su danju putnički avioni iz YU-metropole. Od gradskog centra, duž polja preko Morače, vodio je put prema staroj prestonici. Daleko od gradskog jezgra, sa obje strane ceste, u industrijskoj zoni, kalila se radnička klasa. Sa lijeve strane, prerađivao se duvan i pravile cigarete, u kontakt zoni, rezala se drvena građa, fabrikovao se namjetštaj. U industrijskim halama preko puta, proizvodile su se građevinske mašine sa znakom RD. Vjerovatno, niko nije slutio, da će na tom mjestu, nići najposjećeniji poslovno-trgovački, kulturni i stambeno-ugostiteljski, crnogorski centar.

Sredinom pedesetih, nakon preseljnja državnih institucija iz Cetinja u Titograd, prateći list “Pobjedu” u kom je radio moj otac, uselili smo se u novosagrađenu stambenu zgradu na uglu ulica Slobode i Hercegovačke. U suterenu objekta, formirao sam svoj prvi radni prostor. U ateljeu veličine oko dvadesetak kvadrata, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, otpočinje moja slikarska odiseja i traje šest decenija. Tu su nastali moji prvi umjetniki radovi, brojne skice, vinjete, studije, crteži, kolaži, akvareli, tempere, gvaševi, uljane slike, a uz to i neki plitki reljefi, male skulpture i figurine. Iz tog karavađovski zatamnjenog prostora, krenula je u svijet, moja likovna, kreativno-stvaralačka i izlagačka aktivnost.

Polovinom šezdesetih, nakon završenih umjetničkih studija i vojne obaveze, vratio sam se u Crnu Goru. Otpočeo sam sa velikim entuzijazmom i ogromnom energijom da stvaram na dva srodna umjetnička plana; Dizajnu i unutrašnjem uređenju prostora i mojoj iskonskoj želji i velikoj ljubavi, likovnoj umjetnosti. Opšte stanje enterijera javnih prostora, bilo je haotično i prepušteno improvizaciji. Nakon zaposlenja u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje i formiranja biroa za unutrašnje uređenje prostora, otpočeo sam pionirski posao na tom polju. Uz mnogobrojne projekte i planove, slijedilo je prosvjetljavanje, funkcionalno i estetko obrazovanje investitora. Bio sam uporan, sistematičan i radan i, nakon više decenija, veoma uspješan u toj oblasti.

Alternativni prostori

Drugom polovinom šezdesetih, postao sam član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti. U to vrijeme, bilo je malo akademski obrazovanih mladih umjetnika kod nas, imalo ih je sa završenom Srednjom umjetničkom školom u Herceg Novom.

Vremešniji umjetnici, preko ULUCG-a, autoritativno su pod kontrolom držali izlagačke i ostale aktivnosti. Umjetnički paviljon, kojeg je država sagradila kao sjedište udruženja, te upravo formirana Moderna galerija i izložbena sala doma JNA, bili su jedini izlagački prostori u tadašnjem Titogradu. Kada se odlučivalo o izlagačkim terminima i sredstvima, iz udruženja su znali da kažu, čekajte, kuda žurite vi mladi, tek treba da se dokazujete i zaslužite prezentaciju.

Upravo zbog takvih stavova, razmišljao sam o alternativnim izlagačkim prostorima. Sjetio sam se studentskih dana i izlagačkih aktivnosti u čuvenoj, staroj beogradskoj kafani znak “?” u ulici “7 jula”, nadomak akademija. To je bilo sastajalište umjetnika, studenata i profesora sa akademija i mjesto brojnih kulturnih događanja, brojnih izložbi, aukcija, promocija, književnih večeri i revija. Teško je nabrojati sve koji su često ili sporadično boravili u čuvenoj kafani, a među umjetnicima su: Leonid Šejka, Miro Glavurtić, Tikalo, Aca Tomašević, Rajko Nikolić, Živojin Kovačević, Dragan Lubarda, Peđa Nešković, Miroslav Stojanović, Božidar Damjanovski, Simon Ničev, Svetislav Pešić, Radoslav Golubović…

Kao student, izlagao sam na svim izložbama i učestvovao u aukcijama, priređenim u toj kultnoj kafani. Kasnije je formiran “Klub poznatih”, a činili su ga između ostalih: Mira Stupica, Ljubiša Samardžić, Jovanka Bjegojević, Neda Arnerić, Božidar Šujica, Radmila Karaklajić, Lado Leskovar… Upravo tu, dobio sam (1969), svoje prvo javno priznanje, Zlatnu plaketu “?” za slikarstvo. To iskustvo, upućivalo je na sličan koncept i nadu da će mladi umjetnici kod nas, na taj način brže ostvariti željenu misiju.

Kulturni događaji

Izložili smo umjetnički program ugostiteljima. Predložili smo priređivanje samostalnih i grupnih izložbi, organizovanje aukcija, književnih večeri, promocija knjiga, tribina, razgovora, pjevačko-muzičkih noći. Svakako, u cilju obogaćivanja kuturnih sasdržaja, afirmacije umjetnika i povećanja ugostiteljskog prometa. Sa zadovoljstvom, Marko i Blagota, vlasnici restorana”Kasina”, su prihvatili ponudu, i krenuli smo u osmišljavanje konkretnih sadržaja. Naravno, uključili smo u programe i praćenje, prijatelje i poznanike, umjetnike, novinare, pisce, pjesnike, koji su radili u listovima “Pobjeda”, “Titogradska tribina”, “Prosvjetni rad”, časopisu “Ovdje”, na radiju i televiziji. Uz bojazan da nekog ne zaboravim, prisjećam se: Jevrema Brkovića, Nikole Vujoševića, Aca Prijića, Lala Brkovića, Miška Vujisića, Slobodana Boljevića, Miša Tripkovića, Brkice Vukovića, Slobodana Vukovića, Ranka Jovovića, Slobodana Jovalekića, Jovana Dujovića, Bata Brajovića, Božidara Pavićevića…

Na startu (aprila, 1968) priredili smo izložbu mladih umjetnika (Slovinić, Gligorović, Stamatović, Pajković). Uz preklopni katalog, plakat i pozivnice, izložbu je nadahnuto otvorio književnik Jevrem Brković. O izložbi su pisali: “Pobjeda” (Miško Vujisić), “Večernje novosti” (Kosta Krušić) (Jovan Hadži Kostić), “Titogradska tribina” (Lale Brković), izvještavao je radio (Dragutin Vujanović).

Te večeri, restoran Kasina je bio prepun, napolju se stajalo. Prisustvovale su osobe raznih profesija, pravnici, ekonomisti, ljekari, advokati, umjetnici, pisci, zaljubljenici umjetnosti. Izložba je bila prvorazredni kulturni događaj u gradu i mnogo šire. Naprosto, u kafane “Kasina”, počelo je svakodnevno okupljanje mnogih zainteresovanih ličnosti. Pokrenula se na određeni način, kulturološko-umjetnička plima, grad je iznenada dobio izuzetno kulturno središte. Naravno, ugostitelji su bili zadovoljni, promet je rastao.

Akcije i aukcije

Uslijedile su nove izložbe slika, skulptura i izuzetno interesantne aukcije, na jednoj od njih prodati su gotovo svi radovi. Nastavile su se mnoge književne večeri, promocije knjiga, pjesnička recitovanja, čitanje odlomaka, nastupi glumaca, muziciranje i pjevanje. Pokrenuta je kulturološka lavina, koja je postajala sve intenzivnija. No, kao i u svakom uspješnom poslu, proradila je sujeta i zluradost. Neko od novinara, bez zlih namjera, nazvao je organizatore i izlagače (Slovinić, Gligorović, Stamatović), Troica. Tada je polomljena tabla i pocijepan plakat ispred lokala. Tim povodom, zasijedali su nadležni iz Udruženja, saopštili su da se mi mladi umjetnici lažno predstavljamo i da zloupotrebljavamo postojeći naziv grupe “Troica” (Filo, Prijić, Berkuljan).

Međutim, nesporna je činjenica, da se mi, ni tada ni kasnije, nikada nijesmo predstavljali pod tim nazivom, niti izlagali zajedno u toj formaciji. Sve je bila zlurada izmišljotina, da bi se diskreditovala naša brza i efektna afirmacija i izuzetan kulturološki doprinos gradu. Od tog vremena, sve je krenulo uzlaznom putanjom, izložbe, aukcije, prodaja radova, tekstovi u štampi i na radiju, bio je to puni pogodak.

U kafani kod Marka i Blagote

Znajući da su kafane i restorani u našoj zemlji, omiljena mjesta okupljanja kulturnih poslenika, tražio sam sa drugarima, mladim umjetnicima, vajarem Miodragom Gligorovićem i slikarem Brankom Stamatovićem, pogodno mjesto. na kraju ulice Miljana Vukova, u zgradi bivše apoteke, vrlo aktivna je bila Moderna galerija. njen direktor, slikar Aco Prijić, posebno je volio mlade umjetnike, a priredio je (1965) moju prvu samostalnu izložbu, a nešto kasnije i Gligorovićevu.

U susjednoj, velikoj kamenoj zgradi, funkcionisao je radio Titogad, a u formiranju je bila televizija Crne gore. iza kultnog bioskopa “kultura”, u novoizgrađenom objektu, solidno je radio, restorankafana “Kasina”, zvana “Kod Marka i Blagote”. Spremali su tradicionalna jela, točili domaću kapljicu, a cijene su bile popularne. Okupljali su se novinari, književnici, umjetnici, intelektualci, a Marko i Blagota, bili su vrsni domaćini.