Kseniji poklonili nošnju kraljice Milene, pa je oduzeli i dali ženi Hruščova

Prošlo je dvije decenije od smrti Ksenije Cicvarić, čuvene intepretatorke pjesama iz Crne Gore, Sandžaka, Makedonije… Žena koju su njeni sugrađani Podgoričani, a kasnije i mediji, zvali “slavuj s Ribnice” i umjetnica koja je pjesmom uveseljavala Jugoslaviju.

Njen sin, književnik Duško Novaković svojevremeno u jednom intervjuu objasnio da je Ksenija rođena u porodici Radivoja Bracovića, u Podgorici, 1929. godine, a da je talenat za pjesmu naslijedila od majke Simone koja je izuzetno lijepo pjevala.

“Kao mala često se kupala na rijeci Ribnici i po povratku kući, u sumrak, dok su Podgoričani zalivali bašte, počela bi da pjeva tako lijepo i glasno da su svi izlazili na ulice i pitali se ko to pjeva. Kad su otkrili da je to ‘mala Radivojeva’, prozvali su je ‘naš slavuj sa Ribnice’”, kazao je Novaković.

Završila je Gimnaziju, a glas nikada nije školovala. Pjesmom je oduševljavala Podgoričane, ali i u njoj tražila spas od životnih tragedija koje su joj se dešavale još kao mladoj ženi.

Gubitak oca u ratnom vihoru, potom supruga, a kasnije i djeteta, obilježili su život slavne Ksenije Cicvarić.

Za života nije dobijala mnogo nagrada. Na jednom festivalu na Cetinju izvela je pjesmu “Sjever ružu niz polje nijaše…”. Oduševila je žiri i publiku, a kao nagradu, dobila je nošnju koja je pripadala crnogorskoj kraljici Mileni.

Međutim, taj poklon je, nekoliko godina kasnje, morala da vrati.

“Majka je bila veoma ponosna na tu nagradu. Međutim, kada je Nikita Hruščov boravio u Crnoj Gori sa suprugom Ninom, crnogorska vlada je odlučila da joj pokloni nešto reprezentativno. Došli su kod Ksenije, uzeli nošnju kraljice Milene i predali je gospođi Hruščov, tako da je majka ostala i bez te prve nagrade u životu. Da zlo bude veće, morali su nošnju da skrate jer je Nina bila niska žena, tako da se sjećam riječi moje majke: ‘Zar nisu mogli nešto drugo da joj poklone, nego su morali da unište onako divnu nošnju'”, govorio je Duško.

Ksenija se šezdesetih godina odselila u Beograd. Postala je cijenjeni član Radio Beograda, a svojim brojnim snimcima jedan od najuspješnijih pjevača. Donijela je nov melos i opovrgla mišljenje da se crnogorska narodna pjesma može samo uz gusle pjevati. Otkrila je poseban način pjevanja. Neke njene melodije postale su pravi hitovi i od mnogih pjevača usvojene. Ipak, najveći dio pjesama ostao je samo njeno imanje.

Ksenija je snimila šezdeset dva trajna snimka za zvučni arhiv Radio Beograda u periodu 1962—1979. godine. Prvi njen susret i tonsko snimanje, sa Vlastimirom Pavlovićem Carevcem i njegovim orkestrom, povezao je na istom mjestu dva velika majstora: Carevca, vrsnog poznavaoca narodne muzike, i Kseniju pjevača izuzetnog senzibiliteta.

Pavlović se u Ksenijinom životu pojavio nakon što je u saobraćajnoj nesreći u centru Podgorice stradao njen sin Vojica.

“Bilo je dvoumljenja sa njene strane, ali prevagnula je ljubav prema muzici i veliko poštovanje legendarnog Carevca. Sina nije mogla da vrati, a htjela je nešto da učini za žive koje voli. Moja majka je imala devizu da pjeva ne samo za sebe, nego za sve ljude koji imaju neku muku. Otišla je na audiciju i na pitanje čika Cara, kako ga je kasnije zvala, šta će da pjeva, rekla je da će otpjevati jednu kosovsku pjesmu. Carevac je dao znak orkestru i počeli su jednu melodiju, ali majka je rekla da to nije ta pesma. ‘Izvoli, Ksenija. Ti počni, a mi ćemo da te pratimo’ – bile su Carevčeve reči. Majka je otpjevala čuvenu pjesmu „Zapjevala sojka ptica”, ali na jedan drugačiji način, kako se danas više ne pjeva. Kasnije mi je rekla da je ona to naučila od svoje majke i da je to mnogo teža verzija od ove današnje. Kad su završili sa pjesmom, Carevac se okrenuo ka orekstru i rekao: ‘Vidite šta je glas’!

Njihova saradnja trajala je sve do Carevčeve smrti.

U narodu je i dan danas poznata njena intepretacija pjesme “Sejdefu majka buđaše”. Tu su i “Milica, jedna u majke”, “Oj, vesela, veselice”…

Rijetko je davala intervjue, a u jednom od posljednjih susreta sa novinarima, govorila je o svom životu i karijeri.

Intervju prvom programu Radio Beograda dala je 1991. godine. U zimu te godine gostovala je u emisiji “Pesmarica”.

O SEBI

Po narodnosti sam Crnogorka. Rođena sam u Podgorici 1929. godine. Moje pjevanje sam naslijedila od moje majke Simeone. Ja nemam nikakvo muzičko obrazovanje… Pošto je moj tata dosta djece imao, nije imao mogućnosti da me školuje.

PROFESOR MILO POPOVIĆ KSENIJINOM OCU

— Radivoje, da znaš kako imaš dijete pametno, muzikalno. To je nesto nevjerovatno..
— Ja to, veli, sve znam Milo, al’ bolje da…
Ja sam ćutala i slušala, ali vjerujte kad se nešto uvuče u dušu. Bez muzike nisam mogla da živim.

O PODGORICI

Podgoričke porodice, to su bile prave domaćinske kuće. To je bio mnogo fini narod… rasni narod… Voljeli smo se… Ma šta da vam pričam. Majke Crnogorke — to su najbolje majke na cijelom svijetu. Dosta sam djece rodila, pet sinova i jednu ćerku. Imam danas četvoro djece, dvoje nemam…

RADIO TITIGRAD

Izašao je konkurs za radio pjevače. Napisala sam molbu. Šef orkestra bio je Janika Balaš, sa njegovim orkestrom iz Radio Novog sada. Kad sam zapjevala prvu moju pjesmu “Mlada Jelka ljubi Janka”… Vi ste primljeni… Mi ćemo biti ponosni što ćemo imati takvu Kseniju.

JUGOSLOVENSKI FESTIVAL NARODNE MUZIKE U CRNOJ GORI

Da vam kažem. Kad sam otvorila pozornicu sa pjesmom “Sjever ružu niz polje nijaše”. Tu sam pobijedila… Kad je bio završetak, digle su se kolege iz hora, nosili su me na ruku… dobila sam crnogorsku nošnju kraljice Milene. Kako sam izgledala, to ja znam!

RADIO BEOGRAD

Prelazim u Beograd da živim. Moj suprug je bio pilot, konkurisao je za JAT… I upoznala sam se sa čika Carom… Ja sam, reko’, došla da živim u Beogradu, i sad ću da budem sa vama. Tražili su mi repertoar. Odmah sam, treći dan, počela da snimam. Kod Radio Beograda sam bila stalni službenik.

CAREVAC

Čika Car je imao fantastičan orkestar. Imala sam veliku sreću da to doživim… Čika Car dok me pratio — kad sam snimala moje pjesme, izvorne, onda nije bilo komponovanih, ja to, vjeruj, ne bih znala da pjevam — uvijek je govorio: “Gledajte dobro, pratite je po ustima kako otvara!”… Kad je primjetio moju grimasu na lice: “Je li, Ksenija, je l’ nešto nije dobro?” “Nije.”… “Hvala lepo, Ksenija. “Mogu da kažem da je to bio jedan izuzetan čovjek, veliki muzičar, gospodin. I hvala mu veliko što sam doživjela, što sam snimala te moje pjesme…

O DRUGIM MUZIČARIMA

Radila sam sa Brankom Belobrkom, sa Jašarevićem, Duškom Radetićem, sa Žarkom Milanovićem, to je jedan izvanredan čovjek…

O PJESMAMA

Znate šta, sve moje pjesme, ustvari, to su prave gradske pjesme… To su sve pjesme iz zapisa, iz Crne Gore, to su pjesme iz stare Podgorice. Ja sam pjevala pjesme iz Nikšića, sa Cetinja, Bijeloga Polja i Prijepolja… Sandžak… volim sandžačku pjesmu. Ona mi je legla na srce, na dušu. Imala sam sreću, dobrog učitelja. To je bio Sahinpašić. On mi je doslovno rekao kaže: “Bona, Ksenija… Joj, molim te, kaže, ko Boga, prihvati, veli, ove moje pjesme, jer to, bogami, niko neće otpjevati kao ti…” To su pjesme “Il je vedro il oblačno”, “Drug se drugu žali na djevojku”, “Da mi je znati Bože moj”…

O SVOJIM NAJMILIJIM PJESMAMA

Sejdefa je otpjevana u Ulcinju, jer “u šajku lađu na more”… Ona je stara pjesma… U Beogradu sam napravila bum sa “Milicom”, sa “Veselicom”, sa “Sitnom knjigom”… “Mlada Jelka ljubi Janka” to je pjesma moje majke… Tu je pjesmu pjevao zatvorenik… To je pjesma koja mi je najmilija…

ZAVJEŠTANJE

Znate šta, dragi moji, vi ste meni dragi, kao sto sam i ja vama, nema druge… Ima dosta mojih pjesama, ali vjerujte, ne zna se koja je od koje ljepša… Neka ostane uspomena mojoj djeci, mojim milijema i mome narodu…

U poznim godinama Ksenija je imala problema sa astmom. Zbog toga je i prestala da pjeva. Bila je perfekcionista i smatrala je da više ne može, zbog bolesti, pjevati onako kako su ljudi od nje navikli.

Umrla je u bolnici u Beogradu 11. debruara 1997. godine.

Najpoznatija Podgoričanka svome narodu podarila je vanvremenske pjesme, a Glavni grad njoj ulicu na Zabjelu.

https://www.youtube.com/watch?v=1JphkmjKR7g