Biografski dokumentarac “Tusta” hrvatskog reditelja Andreja Korovljeva o najvećem frontmenu ex-Yu punk-rock scene, čovjeku koji je prerastao muziku i postao simbol slobodnog mišljenja i zdravog razuma, oduševio je publiku regiona.
Film “Tusta” približava nas životu Branka Črnca Tuste, frontmena legendarnog punk-rock banda KUD Idijoti iz Pule. Kroz arhivske materijale i intervjue s gitaristom Sašom Milovanovićem Verudom, basistom Nenadom Marjanovićem Fricom, bubnjarem Diegom Bosuscom Pticom, te kolegama i savremenicima, kao što su izdavač njihovih prvih albuma Boris Furlan, muzički kritičari Petar Janjatović i Dragan Kremer, muzičari Zoran Predin, Damir Urban i Sejo Sexon, prvi dio filma govori o neočekivanom proboju i meteorskom usponu pulskog sastava.
Drugi čin ove specifične rock and roll priče posvećen je ograničenom djelovanju benda i zabranama koje su doživljavali uslijed rata i nacionalističke atmosfere u Hrvatskoj.
Nepoljuljanih ideala i beskompromisnog stava, Tusta i KUD Idijoti bili su prvi hrvatski bend koji je nastupio u Srbiji nakon raspada SFRJ, na danas legendarnom koncertu u beogradskoj Hali sportova 2000. godine.
Konačno, u finalnom segmentu filma, Korovljev se fokusira na posljednje godine i prerani kraj Tustinog života kroz dirljiva svjedočenja članova porodice i prijatelja, gdje otkrivamo njegovu manje poznatu, intimnu, ljudsku dimenziju bez koje ne bi mogao steći takav društveni značaj.
A kako u razgovoru ta Dnevne novine ističe Korovljev, na ostvarenju je radio punih šest godina, to je prevashodno film o muzici, ali i mnogo više od toga…
“KUD Idijoti predstavljaju jedinstveni fenomen naših prostora jer rijetkost je da jedan nekomercijalan, mogli bi reći i underground band ima toliko sljedbenika. Upravo iz tog razloga naša je produkcija filma i trajala toliko godina te predstavljala avanturu u kojoj stalno nešto novo, čak i danas, otkrivamo. Njihov naglašeni antifašizam i socijalna osjetljivost bili su bezuslovno prihvaćeni kod svakoga ko je koristio glavu za razmišljanje. Svakome ko nije bio podvrgnut masovnoj histeriji nacionalizma KUD Idijoti predstavljali su svijetlo na kraju tunela i to je ljudima od Vardara pa do Triglava neizmjerno bitno. Divno je bilo učestvovati u nečemu velikom, a ovo naše putovanje je zaista više od muzike'”, pojašnjava Korovljev.
Činjenica da je i sam rodom iz Pule više mu je odmogla nego pomogla kod stvaranja filma.
Reditelj je odrastao uz njihovu muziku i poruke, družio se i poznavao ljude bliske bendu, što je nužno stvorilo veliku dozu sentimetalne subjektivnosti. Takav odnos prema temi zna stvari zakomplikovati pri stvaranju filma koju publika treba proživjeti u manje od dva sata.
“U takvom emotivnom stanju autoru je baš sve bitno i teško mu je donositi odluke što da snimi, a što ne. Teško mu je da odluči što mora, a što ne mora ući u film. Kako dokumentarni film rijetko posjeduje scenario konstruisan unaprijed kao u igranom filmu, već se razvija kroz produkciju i postprodukciju, dramaturške klopke prate vas na svakom koraku. U raspetljavanju materijala u trajanju od stotinjak sati ogromnu ulogu odigrala je dramaturškinja i montažerka Vesna Biljan. Ona je u film ušla svježa i emotivno neopterećena te je postavila putanju filma kroz brojne kolosjeke koje je materijal nudio. Taj spoj emotivno kontaminiranog mene i objektivne montažerke pokazao se kao osjetna i dobitna kombinacija. Film prožimaju iskreni sentimenti, ali i jasna priča što se prostire na tri decenije koje smo uspjeli sažeti na nesvakidašnji način”, pojasnio je reditelj.
Tusta, podsjeća on, bio je glasnogovornik zdravog razuma i pozitivnih ideja u vremenima kada takvi stavovi nisu bili nimalo dobrodošli.
KUD Idijoti su zbog toga bili marginalizovani, cenzurisani, zabranjivani i proganjani, a danas su ikone bunta i borbe.
“Njima je punk bio sredstvo za odašiljanje poruka, a danas je i te kako vidljivo koliko su one daleko dosezale. KUD Idijoti su bili posljednji bend iz Hrvatske koji je svirao u Srbiji početkom devedesetih i prvi bend iz Hrvatske koji je nakon rata svirao u Srbiji, što, kako bi sami Idijoti rekli, ‘pametnom govori sve, a budali ne treba ni objašnjavati’. Raspad države im je zatvorio granice i Hrvatske i regije. Za vrijeme i poslije rata svirali su isključivo u Istri i Sloveniji. Samo zato što su bili protiv rata i režima, lijepila im se četnička i jugonostalgičarska etiketa”, podsjeća Korovljev i dodaje:
“U tom trenutku postoji allstars band koji, po partijskom dekretu, pjeva ‘Stop the war in Croatia’ i to je sve divno i krasno, dok Idijoti koji otvoreno iznose antiratne stavove predstavljaju izdajnike i neprijatelje naroda: oni imaju petokraku na logu, nazivaju ih iredentistima, jugoslovenima, komunistima i što sve ne. Srećom pronalaze rupe u sistemu i pojavljuju se glasno istupajući u nezavisnim medijima poput Feral Trbunea. Drugdje nisu imali pristup. HRT je unutrašnjim dekretom držao bend na ledu, nijesu ih puštali. Režim je vježbao ‘demokratiju’ na Idijotima, kakva tragedija za sistem. Koncerti su im bili otkazivani, na taj je način Idijotima onemogućeno i pravo na rad”, napominje on.
Javnost, ali i samog režisera uzburkala je vijest da “Tusta” nije selektovan za ovogodišnji festival u Puli.
Iz ove perspektive, kada su se koliko-toliko smirile strasti, Korovljev ističe da tu odluku vidi kao samovolju umjetničkog direktora koji posluje mimo pravila i propisa, jer “Tusta” nije predočen vijeću festivala koje odobrava selekciju.
“Razloge sam on zna, bilo lične ili političke prirode. Nakon mojeg sapštenja i obraćanja filmskim udruženjima, gradu Puli i Istarskoj županiji te nakon što su vodeći mediji prenijeli skandal grad Pula je upriličio projekciju ‘Tuste’ u pulskoj Areni nakon zatvaranja festivala kako bi ispravili nepravdu i postavili Tustu gdje pripada. Publika je imala priliku da gleda film na najvećoj kino pozornici u zemlji i na tome sam neizmjerno zahvalan Puli i Puležanima, a i svima koji su revoltirani tim činom pokrenuli lavinu nezadovoljstva”, navodi on.
U posljednjih nekoliko godina, čini se da je dokumentarizam i te kako zaživio, kako u svijetu, tako i u regionu. Korovljev pak naglašava da sam ne bi dao prednost ni jednom filmskom rodu jer su to neuporedive stvari, te da podjednako voli i uživa u dokumentarnim kao i igranim filmovima.
“Evo upravo spremam svoj dugometražni igrani prvijenac. Interes za dokumentarni film postoji oduvijek, ali turbulentan svijet u kojem živimo te neposrednost dokumentarnog izraza, bezbroj pristupa temama i odvažnost autora da progovore o stvarima koje nas i te kako trebaju zanimati otvorila je širom vrata dokumentarcima koji su ranije više bili rezervisani za televizijska prikazivanja. Dokumentarni film se s pravom može i mora nositi s izazovima vremena, a to neminovno privlači i publiku. Isti je slučaj i sa filmovima o muzici”, kaže on.
Kada je pak riječ o kulturi u regionu, režiser podsjeća da je situacija više nego ozbiljna. Jasno je da se trenutne političke klime u zemljama bivše Jugoslavije i nezadovoljstvo naroda mogu povezati sa morem neukusa, šunda i kiča, koji na različite načine preovladavaju i nažalost opstaju.
“Kič je uvijek bio sastavni dio ovih prostora, on je utkan u našu istoriju, međutim do devedesetih bio je tamo gdje mu je i mjesto na marginama. Od rata na ovamo dominantne političke struje koje mahom ne razumiju kulturu i čemu ona služi obrnule su klackalicu i na pijedestal nematerijalne potrošnje ustoličile jeftinu bižuteriju za široku potrošnju. To nije nimalo čudno jer je lakše manipulisati s masom ispraznih konzumenata nego s kulturom, koja, gle čuda kritikuje i tjera na razmišljanje. Kultura je političarima neka vrsta nužnog zla, rezultat takvog promišljanja konkretizuje se u činjenici da se na našim prostorima izdvaja sitniš iz proračuna da bi se zadovoljila puka forma njenog postojanja. Sramota, ali i realnost protiv kojeg se treba sistemsku boriti”, zaključuje hrvatski reditelj.
Korovljev podsjeća daje “Tusta” jako dobro prihvaćen i na ovogodišnjem Underhill festu u Podgorici.
“Underhill me iskreno oduševio. Prvi put sam prisustvovao festivalu i očarao me svojim duhom. Publika, ekipa koja ga vodi, ambijent, filmovi, zabave… dostojno svake pohvale. Opuštenost, ležernost, srčanost i srdačnost osnovni su kvaliteti kada organizujete festival. Znam to i sam jer sam od početaka u organizaciji Motovun Film Festivala, ključ svakog festivala je da se svako osjeća kao da je kući, a to je svakako UF. Čak ni trenutna situacija nije poljuljkala taj osjećaj, čim pređeš prag košarkaškog terena u Njegoševom parku gdje se festival održavao brige i problemi jednostavno nestanu”, prisjeća se reditelj.
