Mirko Kovač o Danilu Kišu: Njegov izbor obreda masovno prigrlili nacionalisti

Ovako je Mirko Kovač govorio o Danilu Kišu.

“Bio sam blizak s Danilom Kišom, dijelili smo mnoge životne zgode, nedaće, radosti, pa i neke male tajne. O njemu kao literati već sam toliko puta govorio i uvijek s divljenjem uzdizao njegov talent i njegovu književnost. Taj je čovjek bio od najbolje sorte pisaca. Čak i kad bi mu se imalo štogod zamjeriti, ne vjerujem da bih ja u tome uspio, jer me negdašnja prisnost postavlja na obzirno mjesto, a prijateljevanje sputava svaku razuzdanost i nameće ugodnu cenzuru.

Ono o čemu sada kanim pisati, da su vremena normalna i svijet bolji, gurnuo bih u neki zakutak podsvijesti, ali refleks srca goni me da barem pokušam da odgonetnem ono što me kopkalo, malne rekoh tištilo za proteklih godina, a to je pokop Danila Kiša po pravoslavnom obredu.

Često su me i dobronamjerni pitali je li taj čin ukorijenio onoga koji se osjećao apatridom i povratkom u domovinu konačno ga odredio? Je li to bilo njegovo izjašnjavanje kojoj kulturi pripada?

Lično mislim da nije sporan Kišov izbor groblja i obreda, premda sam i ja bio zatečen njegovim zavjetom i oporukom, pogotovu što sam znao da je bio ateista i da su ga religije zanimale samo kao kulturološki fenomeni.

Mogu čak pouzdano i izbliza reći da ga je ponajmanje zanimalo pravoslavlje, čak je imao i neku odbojnost prema „sektaštvu i raskolništvu pravoslavlja”, jer je to, kako je pisao Berđajev, odgovaralo „ekskluzivnom komunizmu” i njegovoj religiji. Takođe, znam da je hrišćanstvu zamjerao inkvizitorske lomače, te pritajeni i otvoreni antisemitizam.

Pa ipak je u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu napisao:

”U mojoj četvrtoj godini (1939), u vrijeme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu vjeru, što mi je spasilo život.”

Pretpostavljam da je spas bio u tome što se pod mađarskom i njemačkom okupacijom porijeklo muške djece izvodilo po očevoj strani, a ženske po majčinoj.

Kako je progon Jevreja bio planski, to je bilo neminovno da će stradati otac i sin. Kišova majka bila je pravoslavka, pa je dijete kršteno u njenu vjeru, a to je bila kakva-takva zaštita.

Možda je upravo taj krsni list pomogao da u vrijeme progona Hladni dani dječak bude pošteđen, dok je njegov otac odveden na zaleđeni Dunav, ali je tada nekim čudom spasen da bi kasnije završio u Aušvicu.

Ako je Danilo Kiš na samrtnoj postelji prizvao te potresne porodične slike, te prizore „čudom spasenih”, onda je moguće da je u tome izboru obreda za pokop samo zahvala za ondašnju darežljivost, neko vraćanje duga, a možda istodobno i povratak majci koju je obožavao.

Ili je to bila samo ona metafizička strijepnja u kjerkegorovskom značenju ”da je strijepnja blizu vjere, a vjera mogućnost spasa”.

Dakle samo „blizina spasa”, a ne utočište u Bogu i religiji, niti konvertitski čin.

No ma šta bilo, sve je obilato zloupotrebljeno, kako za vrijeme pogrebnih svečanosti tako i kasnije…

Ako se Danilo Kiš pribojavao političkih govora na pogrebu, onda je takav govor imao, ali iz usta crkvenjaka, episkopa Amfilohija koji je predvodio pogrebnu paradu, a njegova besjeda vrvjela je od pogrešaka i neznanja, te opštih mjesta koja se mogu svakome utrapiti (pismonosac jovovskog kova, tragatelj duše, itd.).

Ali ono što je najgore i što bi tananog pjesnika ljutilo, jeste Amfilohijeva laž u Večernjim novostima kako je on ”već duže vrijeme bio Kišov duhovnik”, što će reći da mu se pisac ispovijedao, a duhovnik ga pripremao za onostrane puteve i vraćao pravoj vjeri, da bi nad grobom mogao uzviknuti:

”Sahranjujemo te molitvom Pravoslavne crkve koja te primila u svoja njedra…”

Mislim da ga Kiš nije nikad upoznao, niti bi se takvom tipu ikad povjerio. Uostalom, da je odlazio njemu, to bih znao, jer sam bio upućen i u mnogo važnije Kišove tajne.

Prisvajanje Danila Kiša post mortem, počesto je prelazilo mjeru i dobar ukus. Nacionalizam gotovo uvjek i svuda grca u paradoksima, pa su tako pjesnikovu smrt i njegov izbor obreda masovno prigrlili upravo nacionalisti i za svih ovih godina od njegove smrti najviše ga citirali kao neprikosnoveni intelektualni autoritet, uprkos tome što je Danilo Kiš pisao britke i oštroumne tekstove o nacionalizmu kao „kolektivnoj i pojedinačnoj paranoji”, kao „negativnoj kategoriji duha”, „kiču i folkloru”, „komociji”, „ideologiji banalnosti” itd.

A kako nije izričito spominjao srpski nacionalizam, što je za Kišovu poetiku nebitno, oni su uvjek isticali da se ti njegovi razarajući tekstovi odnose na druge.

Sahrana po pravoslavnom obredu nije neminovno i spektakl, ali svi su htjeli, od Crkve do Akademije i Udruženja književnika, ubrati cvijetak sa toga groba.

Oko vrata mu je stavljen krst kao omča, a njegova se biografija ne piše bez te oznake. U leksikonu „Književna topografija Beograda XX vijeka”, nema slova o njegovim svjetskim uspjesima, nego se samo nevoljko kaže da je zapažen kao prevodilac, a onda nešto opširnije o sahrani po pravoslavnom obredu, te o „nadahnutoj besjedi episkopa Amfilohija”.

U jednoj drevnoj knjizi nađoh zapis kako ima trenutaka kada svako svakoga čuje, mrtvi žive i živi mrtve. Ako doista u nekom trenutku nadahnuća mrtvi čuju, onda sam prijatelju došapnuo tjeskobnu priču, nekako uvjeren da se slaže sa mnom kako se pjesnikova intima ne smije vulgarizovati, niti duševna čast oskrnaviti. Ako smo se u tom intervalu čuli, još sam rekao da pisac ne mora imati nikakvu svemirsku ulogu, ali njegova je moralna obaveza da ipak nekako postane „vitez nevidljivo pripreman za borbu protiv lažljivaca”.

Tekst preuzet iz knjige Pisanje ili nostalgija, Mirka Kovača.

Knjiga od desetak eseja i zapisa u kojima Mirko Kovač iznosi svoja prijateljstva, druženja, susrete, sukobe i polemike. Tu su njegovi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi.