Najstrašniji načini na koji su umirali ruski pisci

Lav Tolstoj i Anton Čehov polako su umirali u krevetu. Drugi su, poput Aleksandra Puškina i Mihaila Ljermontova, ubijeni u dvobojima. A neki su pisci imali strašnu smrt. Evo kratke liste.

Sergej Jesenin (objesio se)

“Kad sam ga pokušao uvjeriti da ne pije toliko i da se više brine o sebi, postao je vrlo nervozan”, “Kako to ne shvataš, ne mogu da ne pijem… Da nisam pio kako bih preživio sve ovo…”, to je bio zadnji razgovor Vladimira Černjavskog i Sergeja Jesenjina.

Jedan od najvećih književnika ruskog Srebrnog doba (početkom 20. vijeka) je do 1925. godine bio sam, očajan i odao se alkoholu.

“Sve misli bolesnog čovjeka prolijeću kao da su obojene u crno”, tako je drugi Jesenjinov prijatelj Matvej Rojzman opisao Jesenjinov stav. On je takođe podsjetio da se pjesnik dobrovoljno prijavio u psihijatrijsku kliniku u 1924., ali je odmah pobjegao, a Rojzman ga je pronašao u baru.

“Umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al’ ni živjeti nije baš najnovije.” Ipak, postoji još jedna verzija s kojom se slažu mnogi stručnjaci, a to je ona da su sovjetske tajne službe ubile Sergeja Jesenjina.

Vladimir Majakovski (počinio samoubistvo)

Vladimir Majakovski (1893-1930) smatra se izvanrednim sovjetskim pjesnikom. Osim poezije se bavio i dramaturgijom, pisanjem scenarija, a oprobao se i kao reditelj i filmski glumac. Neočekivana smrt Majakovskog 14. aprila 1930. i danas izaziva mnoga pitanja. Vladimir Vladimirovič je umro u 36. godini.

Njegovo samoubistvo je ostavilo mnogo pitanja i nejasnoća. Neki smatraju da se nije radilo o samoubistvu, već o ubistvu.

Zanimljivo je da je osudio Jesenjinovo samoubistvo, ali je u oproštajnom pismu napisao: „Ovo nije način (drugima ga ne preporučujem), ali ja nemam izlaza.”

Osip Mandeljštam (umro od gladi u logoru)

Osip Mandeljštam (1891-1938), slavni pjesnik iz Srebrnog doba, zapravo je svoj život završio 1933. godine, nakon što je napisao i naglas pročitao poznati epigram protiv Staljina, kratku pjesmu u kojoj je opisao strašnu stvarnost pod Staljinovom vladavinom. Skeptičan prema sovjetskoj vladi, Mandeljštam je nastavio da čita pamflet, iako je njegov prijatelj Boris Pasternak rekao da je to samoubistvo.

Nije dugo čekao kaznu i vlasti su ga uhapsile. Pet godina su on i njegova supruga morali da žive u udaljenim područjima u egzilu i siromaštvu. Pjesnik je čak pokušao da počini samoubistvo skakanjem kroz prozor, ali u tome nije uspio. Godine 1938. je ponovno uhapšen i poslat na Daleki istok kako bi petu godinu zatvora proveo u radnom logoru.

Umro je u Vladivostoku 27. decembra, potpuno iscrpljen i gladan. Njegovo tijelo je sahranjeno u zajedničkoj grobnici s mnogim drugima.

Vsevolod Garšin (skočio sa stepenica na petom spratu)

Poznat po nekoliko kratkih priča (posebno po priči za djecu Žaba putnica), Vsevolod Garšin (1855-1888) je bez sumnje bio talentovan, ali slabo čitan pisac. Njegova iznenadna jeziva smrt u 33. godini prekinula je sve izglede za budućnost.

Garšinov je život bio tragičan od djetinjstva – imao je mentalnu bolest s produženim periodima depresije. Iako je više ili manje funkcionisao, Garšin je uvijek bio svjestan toga da je bolestan, pokušavajući da vodi normalan život, ali tada bi se bolest odjednom “probudila”.

U njegovim posljednjim godinama bolest se vratila jača nego ikad, i 1880. je morao da provede nekoliko mjeseci u psihijatrijskoj bolnici. Ljekari su mogli da mu pruže samo privremeno olakšanje. Godine 1888. Garšin je rekao prijatelju, poznatom ruskom slikaru Rjepinu: „Ja sam tako uplašen da ću opet izgubiti razum… Kad bih bar imao prijatelja koji bi mi okončao muke kad do toga dođe!”

Na kraju je to učinio sam, jer više nije mogao da trpi strah i ludilo. Skočio je s petog sprata zgrade. Njegova smrt je zbog relativno male visine bila spora i mučio se još pet dana.

Danil Harms (umro od gladi u psihijatrijskoj bolnici)

Za razliku od Garšina, Danil Harms (1905-1942), pisac poznat po svojim pjesmama i pričama apsurda, kao i duhovitim eksperimentima s jezikom, nije imao mentalnih problema. Ipak, on je lažirao šizofreniju kako bi izbjegao odlazak u vojsku i borbu protiv Njemačke. Ideja borbe i pucanja u ljude ga je plašila, pogotovo jer je bio njemačkog porijekla i pacifista.

Godine 1939., kada je Drugi svjetski rat već počeo, odglumio je mentalnu bolest i dobio zvanični status koji mu je omogućio da ne ode u vojsku. Ipak, po pitanju budućnosti nije bio nimalo optimističan. „Otpuzaćemo sa isječenim nogama, držeći se za zidove u plamenu”, citirao je Harmsa njegov poznanik Pavel Zaljcman u svojim memoarima.

Stvari se nisu dobro završile po Harmsa – poslat je u zatvorsku psihijatrijsku bolnicu u tadašnjem Lenjingradu, gdje je 2. februara 1942. umro od gladi tokom 900-dnevne njemačke opsade kada nije bilo dovoljno hrane za obroke pacijenata. Imao je 36 godina.