Osnivač i glavni urednik izdavačke kuće ,,Arhipelag” koja uskoro slavi deceniju postojanja i više nego uspješnog i upečatljivog rada je Gojko Božović. Ovog izdavača odlikuju kvalitetna izdanja renomiranih domaćih i stranih pisaca. Božović, pjesnik, književni kritičar, esejista i izdavač, o svom radu i stvaralaštvu, ali i stanju u književnosti i izdavaštvu govori za dnevne novine Dan.
Vaša izdavačka kuća “Arhipelag” pokrenula je kampanju “Čitanje je priča za svaki dan”. Kako vidite kulturu čitanja na našem govornom području?
“Živimo u okolnostima u kojima neprestano i najčešće istovremeno traju najrazličitije kampanje. Obično su usmjerene na stvaranje mreža dezinformacija, a to je najsigurniji način da niko ne misli o dobru, ni svom ni tuđem. Državni udari su postali dio političkog uređenja. Uništavanje dobrih običaja, ljudskih obzira i ugleda oblik su komunikacije. Populizam jedini sadržaj politike. Strah pretežni model vladanja. Tabloidi legitimni dio društvenog života i obrazovnog sistema, pa čak i arbitri elegancije. Nije lako čitati u takvim okolnostima, pogotovu nije lako postati novi čitalac u takvim okolnostima. Takve okolnosti su sistemski postavljene protiv ideje prosvijećenosti i protiv smisla kulture. Loše stvari će se snaći same, za dobre stvari se moramo boriti. Tako je i sa čitanjem, i nije tako samo kod nas. Ali da ostanemo na našem primjeru, jer je naš problem dovoljno veliki da bismo okrenuli glavu od njega. Čitanje je prirodan dio naše svakodnevice, a dobre knjige nas čine istinski nezavisnim i slobodnim, jer nas opremaju oruđem znanja i etikom mašte i slobode. Otuda sam mislio da jedna kampanja za promociju čitanja jeste subverzivna, jer je neočekivana i događa se nasuprot tolikim drugim kampanjama koje podstiču najniže instinkte i pozivaju ljude da budu gori nego što jesu”.
Da li smo se otuđili od knjige?
“Ne bih htio da generalizujem, ali u dobroj mjeri jesmo. I to nije odlika samo našeg prostora, mada vrijeme divlje i beskrajne tranzicije, obnovljene autoritarnosti i dopingovane tabloidnosti nipošto nije pogodno za razvoj kulture. Knjiga se nalazi pred velikim izazovima. Dvije krize su posebno značajne kada je riječ o sudbini knjige. Jedno je tehnološka kriza. Knjiga je u generacijama, čak u cijelim epohama, bila praktično jedini nosač smisla. Danas su oko nas mnogi uređaji koji se izdaju za nosače smisla – od interneta do društvenih mreža, od mobilnih telefona do digitalnih čitača. Nove generacije su mnogo više civilizacija slika nego civilizacija riječi i zahtijevaju od svakog predmeta da ima najmanje tri funkcije. Tehnološka kriza je, dakle, dovela do izazova funkcionalnosti. Ali najveći izazov je kriza ukusa, ona je majka svih kriza. Srednja klasa je odustala od visoke kulture, populizam je postao jedini istinski svjetski proces, stvaranje je zamijenjeno marketingom, kritika je potisnuta u ime industrijske proizvodnje optimizma. U takvim okolnostima knjiga gubi svoju temeljnu ulogu koju je imala u modernom evropskom društvu, ulogu da oblikuje zajednicu i čini je samosvjesnom, baš kao i njene pojedinačne članove. Mislim da je to najozbiljniji totalitarni izazov našeg vremena”.
Ukoliko se držimo stare tvrdnje da se broj “istinskih” čitalaca nikada nije ni mijenjao već je rezervisan za one malobrojne, kako onda opravdati smisao kampanja za promociju čitanja? Da li je uopšte moguće nekoga “preobratiti” u čitaoca ukoliko to nije učinjeno u procesu socijalizacije?
“Volio bih da ste u pravu, ali bojim se da niste. Broj čitalaca se veoma promijenio. Čitaoci prije samo dvadesetak godina nipošto nisu bili malobrojni. I statistika Evropske unije pokazuje da su ukupan tiraž objavljenih knjiga smanjuje iz godine u godinu. U 20. vijeku kultura čitanja je u svim porecima bila nezaobilazni faktor oblikovanja društvenih i profesionalnih elita. Danas čovjek može da bude šta god zamisli, a da nije pročitao ni jednu knjigu. Čak će to u ovim tabloidnim i populističkim vremenima i lakše postati ako ne čita knjige. I nije pitanje samo da li se nešto čita, već je pravo pitanje šta se čita. Mnogo od toga što se danas čita jesu besmisleni i tabloidni sadržaji ili pak inflacija informacija i personalizovanog žurnalizma u rasponu od postova do blogova. To zavarava našu potrebu za čitanjem kao što brza hrana zavarava našu potrebu da jedemo kao ljudi. Danas se vrlo malo govori o vrijednostima, a najveći broj stvari se lažno predstavljaju kao zamjena za autentične sadržaje. Zato mislim da moramo odbaciti budistički mir i istorijske analogije i prepoznati da je naše vrijeme jedinstveno po mnogo čemu, nažalost, po malo čemu dobrom. Ljudima moramo pružiti mogućnost izbora. A nikako im ne smijemo govoriti da je njihova sudbina jedan vođa, dva tabloida i izbor između tri ili četiri brenda”.
Kako vidite budućnost knjige u eri digitalizacije? Da li je zaista bitna forma knjige ili knjigu treba posmatrati isključivo kao duhovnu formu?
“Ja sam formiran na štampanoj knjizi i emotivno mi je ona i sada bliža. Prihvatam da ima i drugačijih čitalaca i da su nekima od njih bliži digitalni formati. Ja sam, prije svega, izdavač štampanih knjiga, ali objavljujemo knjige i u digitalnim i u audio formatima. Kada kažem knjiga, ja, prije svega, mislim na sadržaj, a tek potom na formu u kojoj je ona objavljena. Knjige čitam u formi u kojoj mi je neka od njih trenutno najdostupnija. Različite forme postojanja knjige ne ugrožavaju njenu budućnost već samo povećavaju dostupnost knjige čitaocima različitih navika. Borba za budućnost knjige je borba za kvalitet sadržaja, a ne borba za ovu ili onu formu knjige”.
Pjesnik ste, književni kritičar, esejista i izdavač. U kojoj ulozi najviše uživate s obzirom na to da su sve srodne na određen način?
“Uživam u svim ovim ulogama, a najviše u onoj kojom se u datom trenutku bavim. Sve ove uloge ne vidim bitno različitim, već kao jedan od mogućih oblika bavljenjem književnosti. A razlike među njima svakako čine moj susret s književnošću zanimljivijim i pomažu mi da samu književnost i svoje različite uloge u njoj sagledam s više strana. Nastojim da ne pomiješam ove uloge, ali se nadam da one jedna drugu produžavaju: to što sam pjesnik svakako učestvuje u odluci da kao izdavač objavljujem poeziju, a to što sam kritičar i esejista nadam se da izoštrava moj urednički ukus, dok me uloga izdavača dovodi u stalnu vezu sa čitaocima i u neprestanu provjeru mog ukusa na javnoj sceni, pa čak i na tržištu knjiga”.
Kao ugledan izdavač, kojim kriterijumima se vodite za odabir djela i kako gledate na sveopštu hiperprodukciju raznoraznih ,,lakih” naslova, kod nas i u svijetu?
“Trudim se da biram i objavljujem knjige koje bih i sam volio da čitam, sve i da nisam izdavač. To je danas rjeđi put u izdavaštvu, ali ja duboko vjerujem u kulturnu i socijalnu odgovornost izdavača. Izdavač je odgovoran prema svojim čitaocima, a ne samo prema svojim ekonomskim interesima i prema izvještajima o prodaji. Izdavaštvo je lijep i uzbudljiv posao zato što povezuje visoku kulturu i tržište. Na tržištu provjeravamo svoje ideje i zastupamo vrijednosti do kojih nam je stalo, a kultura nam daje kriterijume i principe, ali i snagu da ne odustanemo od vrijednosti. Kao što znate, “Arhipelag” već godinama govori čitaocima: nije sve loše, dobre su knjige”.
Rođeni ste u Pljevljima, a živite u Beogradu, gdje ste se i ostvarili profesionalno. Koliko često posjećujete rodni grad i Crnu Goru, koliko ste vezani za zavičaj?
“Rijetko posjećujem i Pljevlja i Crnu Goru, obično nekim poslom. Ali možete biti vezani i kada negdje rijetko boravite. Tu žive mnogi moji prijatelji, a sa prijateljima ste, na neki način, uvijek”.
Na koji izdavački projekat ,,Arhipelaga” ste najviše ponosni?
“Najviše sam ponosan na “Arhipelag” kao cjelinu. Ali i na to što bih ponovo objavio svaku od knjiga koje su objavljene u “Arhipelagu” u proteklih deset godina. Naravno, činjenica da smo ekskluzivni izdavač djela Danila Kiša posebno obavezuje. Kao i to da smo čitaocima predstavili više od trideset autora koji ranije nisu prevođeni na srpski, ili da smo izdavač djela Davida Grosmana, Ljudmile Ulicke, Klaudija Magrisa, Petera Esterhazija, Majkla Kaningema i Čarlsa Simića, ili nekih od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca”.
Čitanje je priča za svaki dan
“Kampanja za promociju čitanja “Čitanje je priča za svaki dan” poziva ljude da najprije budu to što jesu, da se zapitaju šta čitaju i šta ne čitaju, koje priče prihvataju kao svoje, da li kritički preispituju informacije koje dolaze do njih. A potom da budu bolji nego što jesu. Jer ne možete manipulisati čovjekom koji čita dobre knjige. Dok sa čovjekom koji čita tabloide u autoritarnim zemljama evropskog Istoka možete da radite šta god hoćete. Drago mi je da je ova akcija naišla na dobar odjek i što su se mnogi u nju uključili. Mi smo izabrali deset institucija i organizacija kojima smo donirali knjige pozivajući druge da isto ili slično učine u svojim sredinama i u okvirima svojih mogućnosti. Željeli smo da pokažemo da je knjiga prirodni dio svih dobronamjernih aktivnosti i da uz pomoć dobrih knjiga možemo da osmislimo i svakodnevicu i sopstvenu poziciju u njoj”, kazao je Božović.
Kakvi su Vam poslovni i umjetnički planovi?
“Ovo je vrijeme kada u “Arhipelagu” oblikujem izdavački plan za narednu godinu. Sada je to dodatno uzbudljivo jer je sledeće godine, u maju, deset godina od osnivanja “Arhipelaga”, pa je to prilika i da podsjetimo sebe i čitaoce na epizode iz te decenije, ali i da pokrenemo energiju novog početka. Završio sam knjigu pjesama koja će na proljeće biti objavljena u “Povelji”, a završavam knjigu eseja o književnosti u doba društvene, informatičke, tehnološke i vrijednosne tranzicije”.
