Nije živio u Crnoj Gori, ali je nikada nije napustio

Nagrađivani crnogorski pisac Miodrag Karadžić, autor čuvene televizijske drame “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo”, koja se ovih dana emituje na Televiziji Crne Gore, preminuo je u 71. godini u Novom Sadu.

Kako je u razgovoru za Dnevne novine konstatovao njegov dugogodišnji saradnik, naš čuveni reditelj Branko Baletić, “nažalost, tek kad ljudi poput Mija Karadžića umru, tek onda se sjetimo da smo ih imali i to je jedna velika nepravda”.

“Ne samo da je bio sjajan pisac i dramaturg, već i jedan izvanredan, tih i diskretan čovjek, sa sjajnim osjećajem za humor. Nije živio u Crnoj Gori, a činilo se iz svakog njegovog uzdaha da je nikada nije ni napustio, prosto je osjećao svoju zemlju i narod”, priča Baletić.

Prije 18 godina sarađivali su na TV filmu “Srećna mi nova godina”, koji je okupio izvanrednu glumačku ekipu, na čelu sa snimateljem Božidarem Nikolićem.

HUMOR NIJE NA PRVU LOPTU

Međutim, kako ističe Baletić, glavni kvalitet ovog projekta bio je upravo sjajni i neponovljivi Mijo.

“Vrlo često tokom snimanja svi bi prasnuli u smijeh, jer nijesu izdržali tu vrstu humora. To nije humor na prvu loptu, nego sa podtekstom, proističe iz situacije, karaktera ljudi koje je on jako vješto radio, od prve riječi koju izgovore do izlaska iz filma. Tu se vidjelo zapravo kakav je to profesionalac. Eto, često se vrti ta fantastična ‘Đekna, a ona je Živka Nikolića isto koliko i Mija Karadžića, i to sve djeluje izvanredno”, kaže reditelj.

URNEBESNE KOMEDIJE I JEDNA BOLNA PRIČA

Najbolji opis svog stvaralaštva Karadžić je dao u knjizi “Urnebesne komedije i jedna bolna priča”: “Komedije karaktera, iznikle iz dubokog poznavanja crnogorskog mentaliteta i fascinantno uvjerljivog podražavanja narodnog govora sjevera Crne Gore, oblikovale su živopisne likove u kojima čitalac prepoznaje ljude koji ga okružuju” A kako pojašnjava Baletić, on je u svojim dramskim tekstovima neizmjerno volio naše ljude, ali je otkrivao i sve njihove mane, što je najteže.

“Reći nekome kakav je, ali ga ne uvrijediti, podržati ono što je njemu u redu, ali spomenuti one osobine kojih ili nijesmo svjesni ili ih prikrivamo, to je on radio na fantastičan način, ne vrijeđajući. Pažljivo osluškujte riječi iz ‘Đekne’ ili bilo kog drugog teksta, mi te neke tekstove imamo i treba ih dati studentima dramaturgije koji izučavaju scenario da vide školski primjer sjajnog rada”, smatra on.

A humora kao u “Đekni”, “Viljuška se drži u lijevu ruku”, “Volim i ja nerandže no trpim” gotovo više i da nema.

“Osjećaj za humor se mijenja s vremenom, s druge strane svi su spremniji da uđu u produkciju sapunica, a on to nije pisao. Sve što je radio su ozbiljne scenarističke studije. Ovo vrijeme je prosto tražilo neke druge ljude, a on se nije ni nametao”, kaže čuveni crnogorski reditelj.

DUH GA JE ŠTITIO OD PROSTAKLUKA

Ne treba ni zaboraviti, dodaje on, da su se pisci koji Karadžiću nijesu bili ni do koljena “bunili zbog ovoga ili onoga”, ali da je on prelazio preko toga, “duh ga je štitio od prostakluka sa strane”, mada nije ni njemu nimalo bilo lako kao Crnogorcu u Novom Sadu…

Prema riječima njegovog dugogodišnjeg prijatelja i saradnika, reditelja Blagote Erakovića, bilo je pravo zadovoljstvo družiti se i sarađivati sa Karadžićem.

“Prijateljski i saradnički odnos smo održavali do same smrti, baš smo razgovarali prije desetak dana, kada je ponovo počela da se emituje ‘Đekna’ na RTCG-u, čak mi je i obećao da će da mi pošalje novi dramski tekst, ali evo, smrt ga je presjekla”, prisjetio se Eraković.

Iako su se određeni reditelji žalili na Karadžićevu uslovno rečeno nesaradnju, odnosno miješanje u neka rediteljska rješenja, Eraković nema to iskustvo, naprotiv.

“Nas dvojica smo izuzetno sarađivali i puno se družili. Poznajem ga iz vremena kada se još nije čulo za njega kao pisca, a kamoli dramskog pisca. Njegov komad ‘Samo vi ajte, a mi ćemo graktat i arlaukat’ dao mi je u Vrbasu da pročitam i vidio sam odmah da se radi o izuzetnom tekstu i taj komad sam postavio u Zrenjaninu, to je ujedno i njegova prva komedija, da bi kasnije za to dobio i najveće dramsko priznanje koje se u Srbiji dodjeljuje ‘Branislav Nušić, Udruženja dramskih pisaca i teatrologa Srbije”, kazao je Eraković.

Uz to istakao je i izuzetno plodnu saradnju na predstavi “Jesi to došao da me vidiš”, koja se u Crnogorskom narodnom pozorištu prikazivala više godina. Izvođena je širom Jugoslavije više od 200 puta i glumci su je sa najvećim zadovoljstvom igrali, a publika primala sa ovacijama.

Kada je u pitanju njegov istančani humor, u literaturi se više nije ponovio dostojan takmac, ali u životu da, jer sve teme koje je obrađivao crpio je iz života.

“Zahvaljujući poslu koji radim dolazio sam u sve moguće krajeve Crne Gore, nema mjesta gdje nijesam bio i dopirao sa predstavama. Kad ljudi gledajući seriju kažu: ‘nije ovo Crna Gora, nemoguće je ovo, i te kako je moguće. Ta nadnaravna svijest koju je izuzetno uočio Miodrag Karadžić, iako je dugo godina živio van Crne Gore, jedan je izuzetan komediografski elemenat koji je on do kraja iskoristio. Dugo vremena je radio kao sekretar jednog građevinskog preduzeća u Vrbasu, jer je bio diplomirani ekonomista po profesiji, i družio se sa radnicima. Jednom prilikom mi je predstavio jednog čudnog čovjeka iz Vasojevića, koji je imao takve nevjerovatne priče da sam umirao od smijeha i rekao mu da je na izvoru informacija i priča, sa čim se i on složio…”, otkrio je Eraković.

Za razliku od Živka Nikolića, koji je kritike jako bolno i emotivno prihvatao, Karadžić se nije puno obazirao na to. A kako se sjeća naš poznati režiser, često je i pravio štoseve na taj račun.

“Mijo nije davao mnogo važnosti svim tim, uslovno rečeno, kritikama, to je više bila zajedljivost. Izjave poput: ‘Ne možemo mi biti takvi, takvih nema kod nas, to je bukvalno jedno neiformisanje i nerazumijevanje, jer ja tvrdim da se Crna Gora u mnogo čemu dijeli na više cjelina. Recimo, ja uočavam tri cjeline, humor u južnoj Crnoj Gori: Boki, Paštrovićima, središnji: podgorički, cetinjski, nikšićki i humor na sjeveru, koji je on uglavnom iskorišćavao, jer iako je rođen na Cetinju, odrastao je u Kolašinu i tamo je i učio škole. Taj humor mu je ostao u osjećanju, biću i ušima i onaj ko zna te krajeve tamo, vidjeće da je on maltene dokumentarno ugrađivao sve to u svoje literarno stvaralaštvo”, zaključuje Eraković.

“Đekna” ima posebno mjesto u kulturi Crne Gore

Kako je istakao Baletić, glavni razlog tome što se humor u “Đekni” nije ponovio na malim ekranima je taj što naše televizije ne prave dovoljno igranih programa, već je sve svedeno na informativni program, to nije suština televizije, već stalni obrazovni, kulturni i zabavni program.

“Žao mi je što odlične tekstove koje je radio zadnjih godina nijesu odjeknuli ovdje. On ih je nudio našim televizijama, ali nije nailazio na razumijevanje. Zvao me je, bio je razočaran, rekao sam mu da će biti vremena. Neke televizije se i ne bave proizvodnjom dramskog programa, a ove koji se bave zauzete su izgleda važnijim poslovima. Krivo mi je što taj talentovani čovjek zapravo nije imao dovoljno šansi, iako ‘Đekna’ ima posebno mjesto ne samo u našoj televizijskoj produkciji, već i kulturi Crne Gore”, ističe Baletić.