Kultura

Nikolić o novom romanu: Slika crnogorskog društva na kraju milenijuma

Predstavnik mlađe generacije crnogorskih pisaca Nikola Nikolić nedavno je objavio roman “Sirene za uzbunu”, u izdanju Nove knjige. Riječ je o djelu koje opisuje posljednju, burnu godinu prošlog vijeka, koju su obilježili bombardovanje, vanredno stanje i mnogi drugi lični i kolektivni potresi.

Ideja za roman javila se davno, kada je Nikolić tek počinjao da stvara, a samo pisanje trajalo je dvije i po godine, u što autor ne ubraja period prikupljanja materijala i procjenjivanja koja bi mu arhitektura najviše odgovarala.

Na sreću, ističe Nikolić u razgovoru za Dnevne novine, bio sam svjestan da u tom trenutku nijesam zreo za tu vrstu izazova, pa je, uslovno rečeno, uskočila lakša tema.

“Shvatao sam da mu moram pristupiti s posebnom pažnjom, pošto j e to što zovemo inspiracij om ovog puta poticalo direktno iz mene: moga sjećanja, mojeg neposrednog iskustva, distanciranog viđenja vremenski ne baš bliskih događaja. Knjiga je proistekla iz pomalo paradoksalne potrebe da se ta distanca poveća i pročisti upravo njenim poništavanjem naravno, koliko to dopuštaju čovjekovi introspektivni domašaji. Možda je taj zaron u sjećanje ponekad neophodan kako bi se prošlost rastumačila i jednom za vazda ostavila za sobom. Ili barem na duže staze, do nekog narednog seizmičkog impulsa” ističe Nikolić.

U “Sirenama za uzbunu” data je slika crnogorskog društva na kraju prošlog vijeka/milenijuma, u vremenu koje uglavnom pamtimo po bombama, izbjeglicama, nejasnoj geopolitičkoj perspektivi, promaji iz polupraznih frižidera i još praznijih glava.

Data je “slika komšija koje dijeli različito identitetsko uvjerenje, školaraca kroz koje mržnja prema drugačijima kola poput genetske greške, slika prinudnog, ubrzanog sazrijevanja pod okriljem sirena koje iz dana u dan i noći u noć tjeraju da se nijedna prilika ne propušta, štaviše, da se prilike stvaraju odmah, na licu mjesta, od onoga što imamo”.

“To je bilo vrijeme velikih, svakodnevnih improvizacija, gdje je krajnost bila jedini zagarantovan rezultat. Ili bi se završile fatalno, ili nekim neočekivanim podvigom. Život na trusnom tlu patio je od stalne neizvjesnosti i svi su tražili načine da se izbore s njom, a zaboravljanje j e bio najljekovitiji metod. Samo što nije bilo lako održavati to stanje indukovanog zaborava. I ono j e imalo svoju cijenu. Sjećam se komšije koji je non stop jurcao ganc novim jugom, sve dok nije ostao bez goriva. Onda je odmah bivao usisan u srž realnosti gdje ga je čekao strah od vojnog poziva. U romanu je prikazano dosta takvih situacija koje se danas (pomalo romantičarski) gledaju kao obilježja minulog doba, pa se nadam da će ih čitaoci doživjeti kao autentične”, otkriva autor.

Roman je napisan u prvom licu, u vidu naratorove rekonstrukcije perioda adolescencij e, stasavanja u okrilju različitih, često sukobljenih istina vršnjačke, nastavničke, roditeljske, medijske sve pod pritiskom sirena koj e danonoćno oglašavaju opasnost.

Prvo lice mu je odgovaralo zbog ličnijeg tona kakav taj vid pisanja nosi, a on je u ovakvoj prozi bio nužan. Naracija je ispovjednog karaktera, glavni junak je tinejdžer od četrnaest godina, koji progovara kroz kasnijeg, odraslog sebe, kako bi se prošlost potpunije rekonstruisala.

“Nijesam želio da priča teče iz vizure polumaturanta jer bih je zakinuo za šansu da dublje pronikne u složenost odnosa između njenih aktera, kojih je povelik broj. Naravno, to je sa sobom nosilo rizik da naratorska distanca naruši vjerodostojnost atmosfere. Konzervirani ‘duh vremena’ jeste upotrebljiv, što ne znači da je valjan. Ako nije pažljivo tretiran može se osjetiti nota ustajalosti, što čitaoci lako prepoznaju, pogotovu oni koji su ga i sami iskusili. A uvjerljivost smatram jednom od najvažnijih karakteristika književnog djela. Ne vjerujem u primat konstrukcije. Kad je skelet najvidljiviji, onda imamo posla s kosturom, s nečim što nije živo”, pojašnjava on.

Pisati o osjetljivim temama crnogorskog društva, tačnije, naše svakodnevnice, objašnjava Nikolić, zahtjevno je u mjeri u kojoj želite da se suočite s istinom. Dobra je stvar što vas niko ništa ne prisiljava niti poziva na odgovornost, jer je u pitanju fikcija, uprkos mogućim faktografskim uplivima.

“Međutim, ako se držite određenog okvira recimo, pišete o 1999. godini u Podgorici, kroz prizmu ljudi koji zbog ‘viših sila’ ne odlučuju o sopstvenoj sudbini teško da možete zanemariti neuralgične tačke toga vremena, čije pulsiranje i danas mnogi osjećaju. To je nešto što se nameće samim svoj im upornim prisustvom i skicira tlocrt čim se nađe pod svjetlom, a na vama je da se onda pozabavite nadgradnjom. Na kraj u krajeva, pomalo je infantilno preturati po fantazijama u svijetu koji neprestano ispušta najotrovnije materije, dostupne svim čulima. A bunt znači uvažiti čula i reagovati najbolje što umiješ. Sve drugo su podilaženja vlastitom egu. Zlatna je i ta jedna reakcija, čak i ako nema lančanog efekta”, kaže mladi književnik.

Kod mnogih naših čitalaca, prema njegovom mišljenju, vlada predubjeđenje o ne baš posebnom dometu ovdašnje književnosti, što pojašnjava opštim stavom da sve dobro, ili sve bolje, dolazi iz inostranstva. Ali tajna te inostrane recepture zapravo je vrlo jednostavna veća mogućnost izbora, zato je i više loših stvari, ali samim tim i više dobrih.

“Uživam kad neke zaklete kritičare postjugoslovenske književnosti iznenadim kvalitetnom knjigom autorke ili autora iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Taj trend je sve očitiji i u Crnoj Gori. Novi glasovi postavljaju nove standarde, polako raskidaju sa tradicionalističkim pristupom koji u XXI vijeku, zbog obilja izazova imanentnih ovom vremenu, djeluje tragično zalutalo poput Godfroa u ‘Posjetiocima’ ili pastirskog roka u epohi novog vala. Zato svakome treba dati priliku, makar zbog toga što nije lako samoga sebe dovesti u tu prvu, najtežu priliku. Opstanak je u književnosti ionako zasnovan na principu prirodne selekcije. A tu je prostor za obmanu skučen”, zaključuje Nikolić.

Send this to a friend