Teško da je tokom proteklih desetak godina bilo koja predstava jednog od najznačajnijih pozorišnih reditelja sa prostora bivše Jugoslavije Olivera Frljića mogla proći bez svojevrsnog javnog skandala. Jer ako Frljić radi u Bosni i Hercegovini, onda će zasigurno jedna od njegovih tema biti ,,patriotsko“ ratno huškanje, što će, očekivano, rasrditi glumca Emira Hadžihafisbegovića; ako predstavu postavlja u Srbiji, Frljićev glavni lik će, prethodno gurnuvši ruke u bure prepuno krvi na kojem piše ,,novija srpska istorija“, publiku optužiti da je direktno odgovorna za ratove devedesetih, za počinjene zločine, za Srebrenicu i za Sarajevo, za Cecu i za Legiju…; ako Frljić režira u Hrvatskoj, onda će u njegovoj predstavi katolički sveštenik goste na svadbi jednog ultradesnog opskuranta nuditi kokainom, nakon čega će glavna glumica svoj nos svečano istresti u zastavu Nezavisne države Hrvatske (NDH).
Posljednje scene, koje su skandalizovale dio hrvatske javnosti, mogle su se vidjeti krajem januara u zagrebačkom satiričnom pozorištu Kerempuh, gdje je premijerno izvedena Frljićeva predstava ,,Šest likova traže autora“, rađena po čuvenoj drami Luiđi Pirandela.
Frljić za Pobjedu objašnjava ko su likovi koji se pojavljuju u ovoj predstavi.
” Oni su siva eminencija desno konzervativne revolucije u Hrvatskoj. Najpoznatiji među njima svakako je notorni Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, danas zastupnik u hrvatskom Saboru, te u parlamentu glavnog grada. Uz Hasanbegovića, tu je i vođa šator-revolucije iz Savske broj 66 Josip Klem, čovjek koji je, kao koordinator paramilitarnog krila Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), 555 dana, zajedno sa ostalim braniteljima, kampovao i protestovao ispred Ministarstva branitelja, pokušavajući da sruši Vladu tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Naravno, tu su i ostala lica koja su se zaista pojavila na svadbi Velimira Bujaneca, poznatog hrvatskog ispisivača medijskih potjernica: Marko Perković Tomson, Željka Markić iz udruženja U ime obitelji, te biskup Mile Bogović. Kao reditelju, bilo mi je zanimljivo pokušati u strukturu Pirandelovog komada ,,Šest likova traži autora“ ubaciti isječak porazne hrvatske stvarnosti, staviti ga u satiričku formu, istovremeno nastojeći da pokažem koliko je danas strah dominantna emocija u hrvatskom glumištu”, ističe Frljić.
Navodi da se tokom rada suočavao i da se prva scena njegovog komada prekida, jer glumci ne žele da igraju likove iz stvarnog života. Frljić ističe da se malo ko od hrvatskih pozorišnih autora usuđuje da javno imenuje društvene probleme, tj osobe koje promovišu ustaštvo ili stvaraju govor mržnje.
Na pitanje Pobjede, kako se i dalje usuđuje da i dalje kroz svoja djela upozorava na društve probleme, Frljić odgovara da nema šta da izgubi.
“Sa tim sam malograđanskim dilemama odavno raščistio, vjerujući da je moj zadatak kao pozorišnog reditelja progovarati o različitim društvenim anomalijama, a ne ih maskirati ili normalizovati ih. Možda je to jedina ozbiljna lekcija koju sam naučio dok sam studirao na toj nesrećnoj zagrebačkoj akademiji: shvatao sam, naime, da nikako ne bih smio da ponavljam ono što čine moji profesori, ali i većina mojih starijih kolega pozorišnih reditelja reditelja. Njihovo zabijanje glave u pijesak pred društvenom stvarnošću, kao i izostanak kritičkog diskursa naspram rata devedesetih i tada utemeljenih ,,vrijednosti”, nešto je što me je formiralo i kao osobu i kao reditelja. Također, to je u dobroj mjeri formiralo moj kazališni jezik i senzibilitet”, ističe on.
Poručuje da mu je ovaj izbor rada dosta donio ali i uzeo.
“Donio mi je prije svega mnogo neprijatelja i, kada bih živio još tri ili četiri života, siguran sam da mi neprijatelja ne bi zafalilo. Sa druge strane, takav izbor uzeo mi je nešto zdravlja, nekoliko poluprijatelja, kao i mogućnost rada u Hrvatskoj. Moj umjetnički status pokazuje da teatar, ako se odluči da imenuje određene društvene pojave, ako postane prostor kontrasjećanja ili mjesto čiji je cilj sačuvati ono što je osuđeno na službeni zaborav, ipak ima određenu snagu”, kazao je Frljić.
