Čovjek se danas suočava s istim onim stanjima s kojima se suočavao i hiljadama godina unazad, naše biće opsjedaju i posvajaju isti strahovi i patnje, naši demoni su isti oni koji su morili i prvog čovjeka, smatra Šćepović.
Sedma knjiga poezije crnogorskog autora Đorđa Šćepovića pod nazivom “Prije objave” nedavno je izašla iz štampe u izdanju “Transkripta” iz Podgorice. Urednik izdanja je Mirza Lekić, recenzenti su Aleksandar Radoman i Marijana Terić, a likovna urednica je Suzana Pajović. Knjiga je strukturisana u tri ciklusa “Novi čovjek”, “Po Đorđu” i “Iz zaostavštine Eda Iringtona”.
Zbirku čini 50 pjesama i to, kako je u razgovoru za Dnevne novine kazao pjesnik, bez neke namjere da ih bude baš 50, a sam naziv zbirke ne bi trebao sugerisati bilo šta budućem čitaocu.
KNJIGA NAPISANA ZA 23 DANA
“On i ja ne moramo imati isti odnos po pitanju naslova, čitaocu neće značiti isto što i meni, niti je u obavezi da se drži mojih uputa u objašnjavanju istog, u mogućnosti je da ga percipira kako mu drago, i na koji god način želi, čitalac mora uživati potpunu slobodu”, kazao je autor, dodajući da je ono što ovu knjigu razlikuje od prethodnih, i čini je drugačijom, svakako koncept knjige.
“Koncept se sam nametnuo takav kakav jeste pjesnik jevanđelist i pjesnik uljez Ed Irington, čiju sam zaostavštinu objavio svijetu. Ova knjiga je napisana za 23 dana, to je njena razlika, to je njen biljeg koji je čini drugačijom od prethodnih, a vrlo vjerovatno i od budućih”, naglašava Šćepović.
U predgovoru pod nazivom “Mitologija realnosti ili stvaranje nove poezije”, koji potpisuje Marijana Terić, stoji da poezija Đorđa Šćepovića “predstavlja izuzetno karakaterističan pogled na aktuelnu stvarnost, u kojoj dolazi do rasipanja ili poremećaja unutrašnjih stanja čovjeka kao bića koje teži da utiče ili promijeni svijet u kome se nalazi”. Pjesnik naglašava da nije neko ko sebe smatra savješću društva, propovjednikom lijepog ponašanja i dobrote, ili piscem uputstava za dobar i pošten život.
POEZIJA NIKAD NE GUBI
“Jedina stvar koja me se tiče i koju propovijedam je poezija, jedina istina u koju vjerujem je poezija. Čovjek se danas suočava s istim onim stanjima s kojima se suočavao i hiljadama godina unazad, naše biće opsijedaju i posvajaju isti strahovi i patnje, naši demoni su isti oni koji su morili i prvog čovjeka, samo se oni danas javljaju u drugom obliku i naličju. Ne vjerujem da moja poezija može promijeniti bilo što, i bilo koga, ali može spasiti mene, i spašava me, iz knjige u knjigu. Ne bih rekao da postoji misao objedinitelj svih pjesama u knjizi, ali postoji misija svih pjesama, a ona je upravo ono što sam naveo u prethodnoj rečenici”, kaže Šćepović.
Poezija, kako smatra autor, nastaje onda kada budete izabrani da je zapišete.
“Danas mnogi poeziju pokušavaju svesti na razinu zanata, posla koji je posao kao i svaki drugi, pokušavaju poeziju i njeno nastajanje svesti na plan i program, na radne stolove i pisaće mašine koje čekaju da ih pustimo u pogon… Ne, tako ne nastaje poezija, nikad i nije, ona istinska… Poezija nikad ne gubi, gube ljudi koji su izgubili sebe u vremenu i prostoru, na društvenim mrežama i lažnim predstavama o lažnim trubadurima. Oni koji nemaju uši nikad neće čuti, oni bez očiju neće vidjeti stvari kakve jesu, ali to neće nauditi poeziji, samo ljudima, samo oni gube u blatu medija koji emituju loše pisce i lažne autoritete prodajući ih lošim čitaocima i omamljenim kupcima”, smatra Šćepović, koji je jedan od osnivača i urednika časopisa za poeziju “Script”.
“Kad smo Mirza Lekić i ja krenuli u cijelu priču oko Scripta, jedan od važnijih razloga osnivanja samog časopisa bili su mladi ljudi, neafirmisani autori koji bi nastankom jednog novog časopisa dobili prostor i priliku za objavljivanje svojih radova, prostor koji mi nijesmo imali. Mladi ljudi danas pišu i čitaju poeziju, vjeruju u nju, osnivaju književne klubove, organizuju pjesničke večeri i promocije, i to je ono što ohrabruje”, zaključio je Šćepović.
