U organizaciji Narodne biblioteke Budve sinoć je u holu Akademije znanja promovisan pjesnički prvijenac mlade pjesnikinje Lejle Kašić pod naslovom “Moja crvena”.
Lejla Kašić je rođena 1996. u Prijepolju. Završila je gimnaziju ,,Slobodan Škerović” u Podgorici, nakon koje se upisala na Filološki fakultet u Nikšiću. Studirala je i na Karl-Frances Univerzitetu u Gracu. Piše još od perioda osnovne škole kada je svoje tekstove čitala u dječijim emisijama na RTCG gdje je bila voditeljka i saradnica u radijskom programu. Poeziju piše intenzivno posljednjih godina, a prva zbirka je produkt poetskog odrastanja i sazrijevanja. Njena poezija je zastupljena na mnogim književnim sajtovima, a neke pjesme su joj prevedene na mađarski jezik.
U zbirci “Moja crvena” nalazi se oko 50 pjesama o ljubavi, životu, strasti, bolu, smrti… Knjiga je izašla iz štampe u oktobru 2018, a izdavač je Štampar Makarije.
Na budvanskoj promociji autorka je na oduševljenje i radost publike čitala stihove iz njene zbirke “Moja crvena”. Sa autorkom Lejlom Kašić razgovarala je Stanka Stanojević, moderatorka književne promocije.
Koja je tvoja simbolika crvene, boje i ljubavi i stradanja i opasnosti…? To je u neku ruku i ovo odrastanje i umjetničko sazrijevanje, ali i nešto više i dublje zasigurno?
“Crvena je, prosto, najživotnija boja, boja podloge na kojoj se život stvara i nestaje. Kada bih bila boja, bila bih baš crvena, jer je tako ambivalentna i kontradiktordna – boja je i ljubavi i mržnje, i borbe i predaje, sveobuhvatna je. Na drugom planu značenja, crvena je vezana za moju sestru koje je prerano i tragično odstupila od igre života, a njeno ime Al-Hammbra u prevodu znači crvena. Postoji i dio zbirke koji obuhvata pjesme koje govore o smrti, bolu, nedostajanju, mom preživljavanju njene smrti, tako da mislim su i te pjesme i takav naziv zbirke lijep način da joj poklonim vječnost”.
Poezija o ljubavi, bolu, patnjama, strasti smrti- uopšte o životu, o temama koje, kažeš, treba čuvati od klišea. To su vječite teme. Kako ih Ti čuvaš? U čemu je besmrtnost tema i pjesnika?
“Čuvam ih baš tako što govorim i pišem o njima, ali prvenstveno tako što dozvoljavam sebi da osjetim, proživim i preživim to o čemu pišem. Besmrtnost tih tema ogleda se u njihovoj prisutnosti u našim životima, ko go da smo i čime god da se bavimo ne možemo i ne smijemo ostati imuni na njih. Pjesnik je, eto, samo neko ko poigravajući se sa riječima umije dotaći dušu, a njegova besmrtnost dolazi kada nakon njega, njegove riječi, misli, ideje ne prestanu da žive”.
Da li poezija nužno treba da ima uporište u stvarnom, proživljenom iskustvu pjesnika i šta te najčešće motiviše da pišeš?
“Književnost je sama po sebi fiktivna i tako vješto flertuje sa zbiljom i sa lažom i negdje i jeste poenta ne umjeti razlučiti šta se stvarno dogodilo, a šta ne. Svakako da su impulsi iz stvarnosti neophodni, ali to ne mora biti nužno proživljeno iskustvo, sve dok se možemo identifikovati sa njime. Motiviše me život. Njegova predvidljiva nepredvidljivost, izazovi, radosti, sudbinske slučajnosti. Mladost me pokreće, te divlje godine kada gospodariš svijetom, a jedva da si progledao, sve te sluđenosti koje prate sazrijevanje. Ljubav, to božansko osjećanje i sva trivijalna osjećanja koja ga prate, a koja su jednako važna”.
Pišeš o ženi, iz ugla žene. Između ostalog i o onoj koja ima strah „da postane majka jer sam previše sebična“, kao i o onoj koja „rodila bih ti sina sa nebeskim očima i ćerku sa razmakom između zuba, da mogu“. Kakvom Ti se doima pozicija i sloboda žene u društvu u kojem nekome nekog rađa, a ne sebi, kao i u stvaralaštvu?
“Tema o poziciji žene uvijek mi je inspirativna jer kao jedna žena osjećam koliko taj položaj zna da zažulja. Danas, više nego ikada, puna su nam usta priče o pravima i slobodi žena, a borba za prava svodi na sporni nastavak –kinja u nazivima zanimanja i proslavu 8. marta uz prigodne muzičke programe i parfeme sa akcijskih sniženja. Nije poenta u tome. Problem je mnogo dublji. Na primjer, kada jedan pjesnik koristi vulgarizme u svom stvaralaštvu, vjerovatno se neće dovesti u sumnju kvalitet napisanog niti će biti kritikovan. Biće pohvaljen, biće poređen sa Bukovskim. Kada jedna pjesnikinja uradi isto biće komentari tipa: ,,Jednoj ženi to ne priliči!”, ,,To nije damski!” Ko to određuje šta priliči odnosno ne priliči jednoj ženi? Nismo sve rođene da budemo dame, i to ne umanjuje našu posebnost i vrijednost, a sve što osjećamo treba galsno i jasno da govorimo, i niko nema pravo da nas osuđuje zbog toga ili lijepi bilo kakve etikete.
Navedeni stihovi su iz pjesama između kojih je dvogodišnja razlika. A sada, kada je nekoliko godina razilike između tadašnje i sadašnje mene kažem da žena ne treba da rađa ni drugome, ni sebi, već kada odluči da postane majka (ako mene pitate jedina osoba kojoj vrijedi dizati spomenike) to uradi samo zbog bića kojem će udahnuti život, jer bez obzira što ga je rodila, ne polaže prava na tuđi život”.
Kakva je pozicija pjesnikinje u društvu i kulturi u okviru koje se ostvaruje? Treba li i tu imati sreće i naklonosti, biti u čijoj milosti?
“Sreće i nakolonosti uvijek valja imati, i zahvalna sam Univerzumu što mi uvijek čuva leđa i što je uvijek na mojoj strani, pa stalno srećem ljude koji me upućuju, podržavaju, motivišu. Tako da ova promocija u Budvi sjetila me je na prošlogodišnje pjesničko veče održano isto u Budvi, gdje sam upoznala ljude sa kojima sam kasnije sarađivala i koji su mi okrenuli misli ka ozbiljnoj ideji o objavi zbirke. Ali, to ne mora biti presudno. Nekada su nepovoljne okolnosti dobra motivacija, ali lakše je i ljepše znati da stvaraš u blizini ljudi koji su spremni da podrže”.
Da li te uvijek kreativni impulsi obavezuju na stvaranje i kada se oni otjelovljuju u pjesmu?
“Često dobijam te impulse iz stvarnosti kao male naznake inspiracije. Tako da mi na pamet padne neka riječ, poređenje, rečenica i kada ih zapišem, ne forsiram, već promišljam o njima i čekam trenutak kada će narasti u pjesmu. Nekada na konačni oblik čekaju svega nekoliko sati, nekada znatno duže. Nekada ne čakaju uopše već lavina riječi samo isteče iz mene. Inspiracija je varljiva i prosto obožavam te njene igre”.
Kada pjesma za tebe dobija svoj konačni oblik, da li im se vraćaš, da li ih dorađuješ?
“Ne vraćam se. Ne zato što mislim da nema prostora za popravke, već zato što je to izraz mene u tom trenutku i on kao takav ne bi vrijedio niti imao smisla kada bih mu se ja zrelija vraćala i dorađivala ga”.
Smatraš li da jedan pjesnik/pjesnikinja može i treba da predstavi ono što radi, sam dakle, bez izdavača i kritičara; smatraš li to dobrim za neko buduće književno trajanje?
“Meni je, za sada, draži takav pristup. Prvu promociju sam održala poptuno sama, vodeći pristune korz svoje stvaralašstvo ponekom pričom ili anegdotom vezanom za pjesmu. Mislim da, kao neko ko je tek na početku svog književnog stvaralaštva i ko tek treba da bude prepoznat u toj oblasti, još uvijek nisam zavrijedila toliko poštovanja i pažnje da bi se pisale recenzije o mojim djelima. Više volim kada vidim kako publika proživljvava stihove koje govorim, nego da neko tumači ,,šta je pjesnik hito da kaže”. Naravno, biću srećna kada jednog dana zavrijedim da neko piše kritike o meni, ali ne želim da sada to forsiram i da se to radi zato što to tako treba, a ne zato što želi”.
Da li je onda sud publike presudan? Čiji jeste?
“Publika jeste bitna, ali ne vezujem se za njena mišljenja i očekivanja. Ako im se svidim, dobro je. Ako im se ne svidim, opet je dobro. Kada reaguju na moje riječi, to najmanje veze ima sa mnom i sa tim riječima. Reakcija je u vezi sa onim šta te riječi probude u njima samima, dakle, to je reakcija na njih same, a riječi su samo posrednik.
Jedna indijska pjesnikinja rekla je kako naša umjetnost nije koliko se drugima sviđa to što mi radimo, već koliko se nama sviđa, koliko smo iskreni u stvaranju i kako nikada ne smijemo da prodamo iskrenost da bismo se nekome svidjeli. I u tome je poenta umjetnosti i stvaranja”.
Koji su stvaraoci, književnici, umjetnici uticali na tvoje oblikovanje i poetski iskaz i put (katkad se eksplicitno potcrtava to u pjesmama)?
“Oduvijek je poezija bila prisutna u mom žvotu, tako da su razni uticaji nataloženi, da nekada ne mogu ni sama da razlučim odakle mi neka misao u glavi i da li je izvorno moja ili je oblikovana pod nečijim uticajem. I volim tu intertekstualnost, jer omogućava novi život već postojećim riječima, a s druge strane, neki od pisaca su tako genijalno rekli neke stvari, da preko toga se ne može ići. To je na neki način umrežavanje starih i novih generacija pisaca, jer, suština nam je ista. Ima ih raznih, od Miroslava Antića, Disa, Jesenjina, Ratkovića, do nekih muzičara kao što je Damir Urban i slično”.
