Kultura

Prve školovane žene doprinijele promjeni običajne kulture Crne Gore

Prve školovane žene Crne Gore doprinijele su promjeni običajne kulture

Prve školovane žene Crne Gore doprinijele su promjeni običajne kulture, unoseći nove navike i običaje u socijalni milje, u kojem su živjele i radile. Duh tog vremena i eho života polaznica Djevojačkog instituta Cetinje, prikazuje istraživanje profesorki Univerziteta Crne Gore, prof. dr Tatjane Novović i prof. dr Biljane Maslovarić, „Počeci obrazovanja žena u Crnoj Gori. Djevojački Institut na Cetinju“, objavljenom u međunarodnom časopisu Annales-Anali za Istrske in Mediteranske Studije-Series Historia et Sociologia.

„Krajem 1869. godine osnovan je „Djevojački Insitut Carice Marije Aleksandrovne“, na Cetinju, po uzoru na slične zavode u Rusiji, Bugarskoj i drugim krajevima, a smješten je u Njegoševoj Biljardi, pod stalnim nadzorom crnogorske knjaginje Milene“, navodi se u radu.

U Instututu su upisivane učenice uzrasta od devet do 12 godina, a školski program se postepeno razvijao od četvorogodišnjeg do osmogodišnjeg, da bi već 1901. godine postao Institut „sa temeljno uređenim, detaljno struktuiranim planom i programom“. Na osnovu izvora, autorke Novović i Maslovarić navode da su prve polaznice Instituta bile uglavnom kćerke „imućnijih roditelja i crnogorskih glavara“. Još na samom početku rada škole, na osnovu konkursa u ondašnjem listu „Crnogorac“, apostrofira se i mogućnost upisa djevojčica iz inostranstva, koje bi plaćale školarinu u iznosu od svega 100 talijera.

Sofija P. Mertvago

Posebna pažnja u ovom radu, u kojem je skiciran društveno-obrazovni kontekst tog vremena, posvećena je upraviteljki Instituta Sofiji P. Mertvago, koja je dala pečat Institutu, ali i razvoju crnogorske prosvjete i kulture, posebno obrazovanju žena i odgajanju djece predškolskog uzrasta.

Za upraviteljku je imenovala ruska carica Marija Aleksandrovna, Carskim dekretom, 1888. godine, nakon čega je provela dvije i po decenije života na Cetinju.

Porijeklom iz ugledne ruske porodice, sa obrazovanjem stečenim na Smoljnom institutu, besprekorno je govorila francuski, njemački i engleski jezik, a iskustvo je stekla i kao upravnica Marijinske ženske gimnazije u Rjazanu.

Radikalno je pristupila preuređivanju cetinjske djevojačke škole, obezbijedivši, za početak, novčanu podršku od ruske carice-pokroviteljke, a narednih godina je njenim zalaganjem, uslijedilo i povećanje godišnjih subvencija.

Zgrada djevojačkog instituta

Sa svojim pedagoškim osobljem, usaglasila je Plan i program Škole. Ustav i Program je 1873. godine potvrdio knjaz Nikola, kojim je nedvosmisleno podcrtano da direktorka/upraviteljica Instituta „prima naređenja od knjagine i ništa ne može preduzeti bez prethodne odluke Njenog Visočanstva“ (čl. 10).

U radu instituta, kako bilježe autorke Novović i Maslovarić, na osnovu zapisa Rovinskog, uključeni su bili stručnjaci iz inostranstva, pored domaćeg kadra. Ispitima polaznica prisustvovale su knjaginje Jelena i Ana, nekad i knjaževski par, knjaz Nikola i knjaginja Milena, mitroplit i predstavnici diplomatskih misija na Cetinju.

U cilju šireg uključivanja djevojčica, organizovala je pripremni razred, 1894. godine, za najmlađe polaznice škole, radeći i sama sa njima, uz povremenu pomoć starijih učenica.

„Gospoica Sofija“, kako su je od milošte zvali u Crnoj Gori, imala je posebno interesovanje za život žena te je obilazeći knjaževinu došla na ideju da pokrene „Radničku škole knjaginje Jolande“ na Cetinju, 1901. godine, osmisli program i angažuje jednu od institutki da radi sa polaznicama Škole.

Predstavljajući život Instituta, u kojima su djevojke živjele odvojeno od porodica, autorke navode da su vladale familijarne relacije sa zaštitničkim odnosom starijih „institutki“ prema mlađima“. Djelić atmosfere autorke prenose kroz citat Pavla Rovinskog:

“Đeca provode dan drukče nego obično…U 1 sat poslije podne idu u šetnju izvan varoši… U neđelju, poslije podne određeni su dva sata za primanje roditelja, a za tijem učenice spremaju svoje lekcije, šetaju, kad je lijepo vrijeme, a veče provode u zabavama, a najviše u pjevanju2.

U rasporedu Instituta bilo je predviđeno vrijeme za pisanje pisama porodici. Prije slanja, zbog pregleda rukopisa i urednosti, djevojke su ga pokazivale Upravnici.

U Institutu, Mertvago je investirala u nastavni kadar, formiranje kabineta i opremanje zbirki. Uz njena zalaganja, Institut je imao fizički kabinet, hemijski laboratorijum, mineralošku kolekciju, nastavna sredstva za crtanje i kaligrafiju, nekoliko fortepijana, koncertni klavir, fiskulturnu dvoranu. Ipak, od svih predmeta Upravnica je s naročitim pažnjom apostrofirala nastavu maternjeg i stranih jezika.

„Naime, pored uobičajenog korpusa obvezujućih predmetnih cjelina iz nauka, jezika, umjetnosti, didaktičko-metodičkih oblasti, „rukođelja“ i „gazdinstva“, posebno su istaknuti sadržaji iz domena „vladanja, maljivosti, urednosti i načina držanja“, navodi se u radu.

U svjedočanstvima institutki na prvom mjestu je istaknuta ocjena iz vladanja, a potom opšeg uspjeha. Autorke rada, Novović i Maslovarić, primjećuju da se distinkcija između ondašnjeg i sadašnjeg vremena upravo uočava u vodećim vrijednostima i isticanju stavke vladanja.

Do 1900. godine, u ovoj Ustanovi, diplomiralo je 140 vaspitanica, od kojih 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 6 iz Bosne, 3 iz Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske.

O radu Instituta, Upravnica je redovno obavještavala javnost kroz ondašnju dnevnu štampu, posebno „Glas Crnogorca“, „Cetinjski vjesnik“ i dr.

Iako je uspjeh i ugled Instituta bio toliki da su austrijske vlasti slične institucije otvorile u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, on je zatvoren 1913. godine, nakon 42 godine postojanja. Odluka Ruskog poslanstva i carske vlasti u Petrogradu je bila neopoziva. Jedan od mogućih razloga koje autorke navode je sukob u narodnoj Skupštini, između Uprave instituta i Ministartsva prosvjete Kraljevine Crne Gore, zbog neusaglašenih ingerencija u procesu upravljanja Institutom. Predstojeći ratni događaji obustavili su dalji razvoj školstva i obrazovnih „zamaha“ u ondašnjoj crnogorskoj sredini.

Neke od institutki su radile kao učiteljice po Crnoj Gori i u drugim južnoslovanskim sredinama, dok su neke nastavile školovanje, najčešće u Rusiji, na filološkoj i medicinskoj katedri, prema dostupnim podacima i sačuvanim svjedočanstvima. Sa savršenim poznavanjem stranih jezika i stečenim obrazovanjem, polaznice ove škole su donosile novu kulturu u zatvorenoj crnogorskoj sredini.

Send this to a friend