Razbijači i lupeži iz redova muzeja

Ukradene, uništene, izgubljene ili neevidentirane muzealije, nerad i razne zloupotrebe, već decenijama su stvarnost Narodnog muzeja Crne Gore. To pokazuju brojni dokumenti, izvještaji i apeli zaposlenih, koji su upućivani direktorima Muzeja, MUP-u ili Ministarstvu kulture. Na to, takođe, jednim dijelom ukazuju i zapisnici Ministarstva, nakon kontrola u Narodnom muzeju, od 2004. do 2018. godine, piše Pobjeda.

Narodni muzej bio je u katastrofalnom stanju i tokom devedesetih godina. Ratno okruženje, urušavanje sistema odgovornosti, neplansko zapošljavanje i nerad pretvorili su najvažniju instituciju kulture u ustanovu za socijalno zbrinjavanje, u kojoj je, po svemu sudeći, svako mogao da radi šta hoće.

Zapuštene muzejske zgrade, brojni propusti u obezbjeđenju iznutra, aljkavo i neprofesionalno vođena dokumentacija, veliki broj neinventarisanih, zapuštenih, otpisanih, zagubljenih ili ukradenih predmeta pretvorili su ovu ustanovu u samoposlugu iz koje su se sa lakoćom mogle iznositi ili pozajmljivati određene muzealije. Posljednji slučaj krađe u Etnografskom muzeju, kada su između decembra 2014. i februara 2016. godine iz depoa otuđena dva raritetna i skupocjena pištolja iz 19. vijeka, samo je jedan od brojnih slikovitih pokazatelja nečuvene nebrige i zapuštenosti.

Na katastrofalno stanje u gotovo svim muzejskim jedinicama ukazala je u martu 1998. godine i služba obezbjeđenja Narodnog muzeja, od koje je MUP Crne Gore zatražio izjašnjenje, nakon krađe slika Vlaha Bukovca, ali i djela velikana svjetske umjetnosti poput Pikasa, Dalija ili Šagala.

Na početku izvještaja službe obezbjeđenja, koji potpisuju četiri službenika (identitet poznat redakciji Pobjede), navodi se da čuvari muzeja godinama čuvaju zgrade bez elementarnih zakonskih tehničkih sredstava.

Za pet godina, kako ističu, dobili su po jedan par gumenih čizama i po jedno kišno odjelo, a devet stražara za to vrijeme radi bez adekvatnog rješenja o stalnom radnom odnosu.

“Želimo da napomenemo da obezbjeđujemo objekte koji nikada nijesu tehnički primljeni. Nijedan muzejski objekat ne posjeduje alarmni sistem koji funkcioniše (postoje instalirani alarmi ali nikad nijesu ni radili)”, navode radnici službe obezbjeđenja.

U nastavku izvještaja opisali su sve probleme pojedinačnih muzejskih objekata, ali su direktno ukazali i na moguće zloupotrebe u redovima muzejskih radnika i najvećih rukovodioca.

Zbog karakterističnih opisa, načina saopštavanja i jezika, ostatak njihovog izvještaja prenosimo integralno, bez skraćivanja i novinarske intervencije.

Vladin dom

“U ovaj objekat je smješten Istorijski muzej Crne Gore, koji je relativno dobro zaštićen sa spoljne strane (na svakom prozoru i vratima su ugrađene metalne rešetke, dok je sa unutrašnje strane objekat zaštićen samo u toku našeg radnog vrjemena, a to je od 15 sati do 7 sati radnim danima i za vikend od 7 sati do 7 sati sljedećeg dana). Napominjemo da je u ovom objektu smještena i administracija svih muzeja kao i da se u ovaj objekat ulazi i izlazi bez ikakve provjere i kontrole (kao na pijaci, za razliku što na pijaci ono što kupite morate i da platite dok iz muzeja u toku radnog vremena mogu da se iznesu i slike Vlaha Bukovca, koje ne samo da ne plaća niko, nego ih još i dobro proda, a da za to niko ne odgovara).

Moramo napomenuti da najviši rukovodioci muzeja u bilo koje doba dana i noći ulaze u objekat i dovode privatna lica u svoje kancelarije, ne pružajući našim čuvarima nikakva objašnjenja. Usljed raznih manifestacija unutar ovog objekta (Bijenala, izložbi, raznih predavanja i gostovanja) posao čuvara ovog objekta se toliko iskomplikuje da on obavlja i poslove portira, domara, a u nekim situacijama i tehničke službe i sve to bez ikakve materijalne nadoknade (zadovoljni smo ikad nampošteno zarađenu platu ispravno obračunaju i zato smatramo da bi gostovanje finasijske policije bilo vrlo zanimljivo). Još jedan u nizu nedostataka je i taj što je ovaj objekat osvijetljen samo sa prednje strane. Ovo napominjemo iz tog razloga što se iza objekta nalazi Bogoslovija, čiji su đaci toliko alergični na staklo da su nam prozori sa te strane stalno polomljeni. Naše je mišljenje da stražare treba izmjestiti u obližnju kulu Biljarde, koju prije toga treba adekvatno tehnički osposobiti.

Biljarda

Ovaj objekat je najtipčiniji primjer nebrige, zapuštenosti i javašluka muzejske administracije prema jednom ovako značajno m objektu, iako su stražari više puta podnosili ižveštaj o tome najvišim rukovodiocima muzeja. Dvorišne kapije ne funkcionišu i u toku radnog vremena dvorište ovog objekta je pretvoreno u javni wc od strane raznoraznih prolaznika. Vrata od galerije u prizemlju su u tako lošem stanju da bi ih i dijete od pet godina moglo provaliti i ući u ovaj značajni objekat. Škure na prozorima su takođe u haotičnom (alarmantnom) stanju, jer nijesu nikada popravljane farbane i podmazivane.

Sam objekat je totalno neosvijetljen, ako izuzmemo stranu koja gleda na dvorski trg, pa se može reći da je posao čuvara jako otežan čak i da je zgrada tehnički održanija. Stražarsko mjesto čuvara ovog objekta se nalazi u kuli, koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve na Ćipuru, čiji krov toči i zidovi su prepuni vlage. Vrata na ovoj kuli su istrulila od vlage i na njima nema brave.

Sanitarni čvor, koji se nalazi u ovoj kuli, nikad nije funkcionisao. Struja u ovoj kuli je u takvom dobrom stanju (kad je ima) da se čuvar i ne usuđuje uključiti svijetlo golom rukom već to radi kakvom suvom drvom.

Dvor kralja Nikole

Ovo je objekat koji jedini za sada liči na muzejski objekat. Tehnički opremljeniji od svih ostalih objekata, uz nedostatke koji se daju vrlo lako sanirati. Organizacija rada je zadovoljavajuća i uz prioritetnu ugradnju alarmnih uređaja bio bi praktično potpuno obezbijeđen.

Lokacija čuvara ovog objekta nalazi se u Vladinom domu, što nije pravo rješenje. Za lokaciju čuvara ovog objekta adekvatno rješenje bila bi kućica koja se nalazi u dvorištu ovog objekta, a koja je sada pretvorena u stambeni prostor bivšeg radnika muzeja. Rezervna varjanta za tu lokaciju bila bi prostorija na spratu bivše srpske ambasade (Etnografski muzej), koja je trenutno van funkcije, ili eventualno kula koja se nalazi na podvožnjaku jer gravitira prema Dvoru kralja Nikole, ali je prije toga treba tehnički osposobiti.

Plavi dvorac

Ovo je objekat koji da nije plav sam po sebi poplavio bi od muke i problema. Ovo je zgrada koja je teško, ali uspješno, uselila u svoj prostor jednog Šagala i Dalija ali je, što je najžalosnije, vrlo lako ostala bez njih, bez spoljnog i nasilnog ulaska u zgradu i njene depoe. Nije nikakvo ni čudo kad se ne zna da li objekat pripada muzejima ili Bijenalu, kad se ne zna ko sve posjeduje ključeve od vrata i kancelarija, a nažalost i od depoa. Samo je sigurno da stražari ne posjeduju nikakve druge ključeve izuzev od ulaznih vrata, a rukovodstvu muzeja to nije smetalo da ih kao dežurne krivce suspenduje i svali svu krivicu na njih za sve svoje propuste i nezakonisti. U ovaj objekat je smještena uprava i administracija Bijenala i u toku trajanja tog Bijenala u ovu zgradu se ulazi i izlazi kad je kome milo i to danju, noću (u duboku noć) bez ikakve provjere. Sve u svemu, stražar ovaj objekat može čuvati samo spolja, što mu je i prevashodni zadatak, a sve ostalo je u nadležnosti domara Bijenala i rukovodstva muzeja. Zbunjuje i činjenica da na vratima, na koja se izlazi u park, više nema rešetke koja je bila postavljenja poslije jedne provale koja se desila prije nekoliko godina (nestao kompjuter).

Zaključak

Opšti zaključak je, radi efikasnog rada stražarske službe i isključive spoljne zaštite objekata, stražare treba izmjestiti što hitnije u lokacije koje smo naveli u prethodnom tekstu. Pošto ova služba ne posjeduje ni jedan telefon, što je vrlo neodgovorno i nedopustivo, smatramo da bi minimum od pet mobilnih telefona obezbijedilo bolje funkcionisanje i povezanost kako među stražarima tako i sa MUP-om. Dugi niz godina ova služba obavlja uspješno i odgovorno ovaj posao, što znači da nam nikada nijedan objekat nije spolja razbijen i poharan, pored svih tehničkih nedostataka i manjkavosti. Razumije se da muzeje ne možemo sačuvati od unutrašnjih razbijača i lupeža iz redova ovih muzeja, pa stoga apelujemo na MUP Crne Gore da ih on što prije identifikuje. Poslije svega što se desilo u ovoj ustanovi u zadnjih godinu dana (krađe Vlaha Bukovca, Pikasa, Šagala, Dalija, Gutuzoa i ko zna čega sve još) niko, ama baš niko, ne nađe za shodno da kao moralni čin ponudi makar ostavku umjesto očigledne odgovornosti raznih struktura ove ustanove, nego bacaju prašinu u oči javnom mnjenju time što su suspendovali trojcu nedužnih stražara i pokušavaju minimizirati vrijednost nestalih eksponanta.