“Sjajni pjesnik Risto Ratković, malen, premalen rastom, odijevao se u dućanima koji su prodavali konfekciju za djecu. Sve je na njemu bilo malo. Male ruke. Male noge. Kratki, prekratki kaputi, kratke, prekratke pantalone. Malene cipele, broj trideset i četiri. I na tom malom tijelu – velika glava na neveselom vratu.
Ja ne mogu da budem profesor, često mi je govorio, jer bih uvijek bio najmanji u razredu. I djeca bi mi se smijala. Ali portir! Još kako. To bi bio idealan posao za mene. Sjajno bih izgledao iza šaltera. Jer gornji dio moga tijela, od pojasa i glave, koja otkriva šalter, ne bi izazvao nikakvu sumnju.
Risto Ratković, pjesnik, pisac NEVIDBOGA, smijao se lijepim smijehom. I taj osmijeh ga je proljepšavao. To je bio radostan, djetinji osmijeh. Osmijeh presrećnog čovjeka. Osmijeh koji se pamti. Jer osvaja. I žene je osvajao.
Ali jednom u nekoj muci, zajedno svratimo u Savez pisaca da se raspitamo za nekakv posao. Generalni sekretar, poznati zvanični pisac, ravnodušno nas odsluša. Meni obeća nešto neodređeno. Što odmah i zaboravi. Rista Ratkovića je odbio. Razlog? Nekad, nekom zgodom, pisao je nešto protiv nadrealista.
Te kobne noći, u društvu Đure Gavele i Desimira Blagojevića, dva prijatelja, sjajni pjesnik i pripovjedač, veliki poznavalac literature i svega na svijetu, Risto Ratković, pijan, nemoćan kao čovjek, iz sveg glasa dozivao je miliciju.
Milicija. Milicijaa. Milicijaaaaa!
To je bio njegov posljednji ljudski i pjesnički krik.
Pjesnik „Ikone“ i „Ponoći mene“, nijednu drugu riječ nije izgovorio. Umro je. U teškoj oskudici. Puki siromah.
Na sahrani, na Novom groblju u Beogradu, pjesnik Slobodan Marković, pokušao je da pokojniku u sanduk uturi bocu pića. Za spokojniji put u vječnost. Očajan, ogorčen, pijan, vikao je na zaprepašćenje mnogih ukopnika:
Alal ti vjera, Risto. Alal ti vjera što si umro. Na vrijeme!
Jad i očajanje.”
