Kultura

Sjećanje na Kafku, pisca beznađa i apsurda

Na današnji dan, 3. jula 1883. godine, u Pragu je rođen Franc Kafka, pisac beznađa, očaja ili apsurda, pisac uprkos samom sebi, kako ga nerijetko nazivaju, jedan od najznamenitijih ali i najtajanstvenijih i najkontroverznijih predstavnika moderne proze.

Živeći neprekidno u egzistencijalnoj zebnji, stvorio je značajno djelo o opštoj nesigurnosti i ugroženosti čovjeka, služeći se prevashodno postupkom groteske, paradoksa i fantastike.

U svim njegovim pripovjetkama i romanima usamljeni čovjek bačen je u svijet u kojem vlada obrnuta logika, paradoks.

Neki teoretičari i književni kritičari pribjegavaju sociološko-istorijskom tumačenju Kafkinih djela, mnogi ih tumače biografski, odnosno psihološki, mada ima i onih (Maks Brod recimo) koji djelu pristupaju sa religijsko-mitološkog stanovišta, kao i onih koji se drže tzv. imanentnog čitanja, tj. samog teksta, zanemarujući pritom spoljašnje okolnosti.

Kao malo koje djelo svjetske književnosti prije i poslije Kafke, djelo ovog pisca u cjelini je prožeto snažnim osjećajem straha, krivice, beznađa, očaja i vjerom u goru budućnost (kod Kafke može biti samo gore, boljeg naprosto nema, svaki ishod je nužno rđav).

Pa ipak, budući artikulisan u djelu, čini se da je sav taj očaj nadišao samog sebe. Kafka je testamentom odredio da se njegova neobjavljena djela spale, ali Maks Brod, njegov prijatelj i izvršilac testamenta, nije ga poslušao, tako da je veći dio Kafkinog opusa štampan posthumno.

Njegova najpoznatija djela su: romani „Proces“, „Zamak“, „Amerika“, pripovjetke „Preobražaj“, „Jazbina“, „U kažnjeničkoj koloniji“, „Presuda“, „Prolaznici koji trče“…

Send this to a friend