Štogod uradite, ako nemate kulturu, sve vam je džabe

Jedan od najprepoznatljivijih crnogorskih glumaca u regionu Andrija Milošević minulu godinu može okarakterisati kao više nego uspješnu. Na velikom platnu se izdvojio ostvarenjima “Taxi bluz”, najskorije krimi komedijom o fudbalskom rivalstvu Partizana i Crvene zvezde – “Ekipa”, serijom “Mamini sinovi” sa Svetlanom Bojković i Nenadom Jezdićem, uspješnim igranjima u komadima njegovog Teatra na brdu, ali i drugom knjigom za djecu “Mačak i skakutavo jaje”, koju je predstavio na Beogradskom sajmu. Uz sve to našao je vremena da komičnim dogodovštinama uveseljava brojnu publiku regiona na društvenim mrežama, ali i da ga se publika, uprkos svemu, ne zasiti.

NOVI PROJEKTI U 2020. GODINI

U Tivtu je u smiraj godine gostovao sa predstavom “Krčmarica Mirandolina”, iako, kako je priznao u razgovoru za Dnevne novine, u rodnu Crnu Goru usljed mnogobrojnih obaveza najčešće dolazi samo u posjetu porodici ili pak turistički, dok su svi njegovi poslovni angažmani trenutno vezani za Beograd, gdje i živi. U 2020. godini će nas obradovati sa dva nova velika projekta, serijom “Slatke muke” i ulogom u novom filmu Dušana Kovačevića “Nije loše biti čovjek”.

“Serija ‘Slatke muke’ je upravo počela da se emituje u Srbiji, a od marta ćebiti dostupna i na nekoj od televizija nacionalne frekvencije, pa ćete moći i vi ovdje u Crnoj Gori da je gledate. To je stvarno specifičan projekat, zasigurno jedna od najboljih serija na kojima sam radio dosada. U pitanju je komedija koja ima elemente drame i stalno se prepliću tadva žanra. Baš sam zadovoljan i vidim da su reakcije publike nevjerovatne. Raditi s Dušanom Kovačevićem, s druge strane,velika je čast i privilegija. Jednu od glavnih ulogasam prihvatio na njegov poziv, a scenario je zaista genijalan, kakav je uostalom i on kao pisac. Lik kojeg igram je jako specifičan, misli da može kupiti čitav svijet, ljubav, dušu i generalno na svijet gleda iz nekog svog ugla,a to je na neki način nešto što nijesam nikada radio. Sve u svemu, nevjerovatno iskustvo”, kazao jeMilošević.

Ipak, najviše se pronalazi u pozorištu jer, kako ističe, tu je rođen, stvoren tu je ponikao.

“Zato što mi je pozorište život, pozorište je nešto sa čim nijedan drugi medij ne može da se mjeri, a posebno danas u digitalnom svijetu. To je jedna od rijetkih stvari gdje gledaš živog čovjeka koji uživo tebi tog trenutka govori. E zbog toga volim najviše pozorište”, pojašnjava on.

Možda i najbolji pokazatelj ove tvrdnje je njegovo pozorište Teatar na brdu, koje će uskoro obilježiti drugu godinu postojanja, a čijim je otvaranjem crnogorski glumac dao nemjerljiv doprinos kulturi regiona.

OSNIVAČ TEATRA NA BRDU

Ideja za otvaranje pozorišta datira od prije 20 godina, kada je Milošević i sam učestvovao u pravljenju pozorišta u Tivtu. A tivatsko pozorište je tada napravilo model kako može da ima svoju privatnu produkciju, tako da faktički bude nezavisno, a da ima veze sa opštinom koja pomaže. Tim modelom se vodio i naš glumac prilikom otvaranja svog pozorišta na Banovom brdu.

“Na sličan način sam napravio taj model, sa jednom novom salom. Kada su me pitali zašto to radiš, ja sam im rekao da već sa tim imam iskustva. Tada, radeći sa Milanom Karadžićem i ljudima u tivatskom Centru za kulturu, znajući sa čime su se oni borili, na koji način i kako je pozorište u Tivtu tih godina imalo nevjerovatan progres, sa entuzijazmom sam krenuo u svoj projekat. I onda sam napravio model koji se temelji na ovom, možda je malo drugačiji, jer je tržište drugačije. Temelji se na dobrom sporazumu sa velikim zvijezdama koje igraju, sa ogromnom publikom koja nam dolazi, jer to su opštine koje imaju 600.000 – 700.000 stanovnika kojima smo okruženi, tako da smo napravili fenomenalnu stvar”, pojašnjava glumac.

Teatar na brdu je bio projekat koji nije morao da radi, koji mu nije bio prijeko potreban, ali je bio za njegovu dušu… bio je to njegov san.

“Bilo je potrebno što se tiče mene i onoga kako ja zamišljam šta bi trebalo kultura da znači i kako bi ljudi koji imaju uticaja na marketing i na publiku trebalo da valorizuju taj uticaj. A to je da nešto stvaraju, da nešto stvarno napravite, ne da samo pričate, nego ga napravite, da se žrtvujete i da ga uradite. Teatar na brdu kao najmlađe pozorište u regionu napravilo je dar-mar u Beogradu i mi smo našim repertoarom osvojili publiku toliko brzo da sam i sam bio iznenađen”, priznaje on.

Njegova druga knjiga za djecu “Mačak i skakutavo jaje”, u izdanju Lagune, predstavljena je na Beogradskom sajmu knjiga i trenutno je jedno od najomiljenijih štiva među najmlađom publikom. A uskoro nas očekuje i treća.

MAČAK I SKAKUTAVO JAJE

“Prva knjiga je bila ‘Kišni glistac’. Napisao sam je i onda poslao Ljubivoju Ršumoviću, koji mi je rekao: ‘Druže, ovo je odlično’. Na to sam mu ja rekao: ‘Ja onda sada ovo ne moram ni da objavljujem’. Počeo sam da pišem jer volim djecu, uvijek sam bio dijete, imam tu neku vrstu mašte koju djeca imaju i nikada nijesam htio da pobjegnem od toga. Knjiga je pisana u epici, u osmercu, ali je pisana modernim žargonom, tako da je ta eklektika djeci i zanimljiva i maštovita. Doći će i treća knjiga. Nju neće samo djeca prihvatiti, a ja sam do sada najponosniji baš na nju”, otkriva glumac.

U Novoj godini, za sada, neće imati projekata vezanih za Crnu Goru, ali će u februaru ili martu predstaviti svoje pozorište u Tivtu.

“Imamo fenomenalnu predstavu koja je sada već, poslije samo godinu dana, postala kultna u Beogradu ‘Šećer je sitan osim kad je kocka’ Nikole Pejakovića u kojoj igraju Viktor Savić, Sloboda Mićalović, Aleksandar Tomić i ja. Nju ćemo prvu predstaviti u Tivtu”, priča Milošević.

Kada je kultura u pitanju, region se ima čime podičiti, jer kultura je sveprisutna, neuništiva. Ona će uvijek da ispliva, jer nijedna država i nijedan narod ne postoje bez kulture.

“Koliko god da vas uvjeravaju da je politika najbitnija, sport, hrana, poljoprivreda, sve to nije bitno koliko kultura. Kultura je bukvalno esencija čovjeka. Zašto ove naše države žive ovako kako žive – jer nemaju kulture. Možete da gradite zgrade, puteve, hotele, promijenite more, da nije plavo nego zeleno, štagod hoćete možete da uradite, ali ako nemate kulturu, sve vam je džaba. Ukoliko ljudi nemaju dovoljno izgrađenu estetiku, neće imati ko da se divi tim vašim građevinama, te prema tome, lično mislim da bi svako, što se makar kulture tiče, trebalo da počne od svoga dvorišta, sopstvene kuće. Da nema više onih guma, školjki od auta, bušilica, cigala, koje vam okružuju djecu, nego da to budu neki fini travnjaci, voćnjaci i da sve bude uredno”, poručuje Milošević, koji je odlučio da to i pokaže na sopstvenom primjeru.

“Počeo sam od sebe i odlučio da ću da napravim svoje dvorište, pa pozorište, pa ću time fino da se bavim. Možda to nije najprofitabilnija stvar koju bih u ovom trenutku trebalo da radim, ali ja hoću upravo od toga da počnem. Sa 40 godina, poslije 25 godina rada u glumačkim vodama, evo vratiću se na početak, na nulu i sebe ću opet kulturno da izgradim. Na taj način možda ću pomoći nekom mladom čovjeku da i on kulturu zavoli i kaže: ‘Evo ako može Andrija, mogu i ja'”, smatra crnogorski glumac i autor.

HUMOROM PROTIV MITOMANIJE

U posljednje vrijeme sve je aktivniji na društvenim mrežama, koje uglavnom koristi da šaljivim dogodovštinama odobrovolji mnogobrojnu publiku. Mišljenja je da je u životu i te kako bitno imati zdrav humor, dok su njemu samom društvene mreže donekle izduvni ventil.

“Dugo sam razmišljao na koji način bi mogao da se obratim publici. Bavim se tim infantilnim humorom koji nema nikakvu političku ili socijalnu pozadinu, već jedino ima za cilj da ti razigra srce i tebe samog donekle usreći i zabavi. Zašto to radim? Upravo zbog toga što sve danas ima težinu koja mu ne pripada. Sve što se radi se pokušava prikazati težim, dramatičnijim, važnijim nego što ono jeste. Jer mi smo skloni toj vrsti mitomanije. Onda odjednom pomislim stanite, gdje je tu običan čovjek? Čovjek koji svaki dan ustane i radi nešto obično, voli da se šali, ide na posao, ima svoje privatne probleme, koji ne pati od toga da će biti neke velike revolucije koja na kraju krajeva ni ne postoji danas”, objašnjava Milošević.

Tako je sve počelo, a i publika je sve to nevjerovatno prihvatila zbog toga što taj humor nema težinu koja mu se kao gledaocu svakodnevno nameće kroz medije, novine ili televiziju.

“Danas, ko god da se pojavi na televiziji, šta god da radi, npr. bere pečurke, on će reći ‘Ovo je najbolje branje pečuraka u istoriji od 1892. godine. Ja i moja baba smo ubrali najveću pečurku ikada ubranu’. Bez šale, ljudi boluju od toga da je sve što su uradili najveće i najznačajnije, a ja sam rekao da neću, nego ću reći onako kako jeste i ujedno se malo sa svim tim našaliti, pa šta mu bog da”, kaže Andrija.