Kultura

Svako je srce jedno malo sveto mjesto

Milanka Aranitović Rakočević (Foto: MNE magazin)

Književnica Milanka Aranitović Rakočević, u intervjuu portalu CdM govori o svojim romanima, padovima i usponima, porodičnom nasilju, životu, sreći, osmjehu, i kako poslije svega što nam život priredi ostati svoj…

CdM: Jedna ste od književnica u Crnoj Gori čije se ime prepoznaje po specifičnom sudbinskom i isto takvom književnom putu. Ušli ste u antologiju crnogorskih književnica. Da li se slažete da je interesovanje za literaturu koju pišu žene u Crnoj Gori, sa početkom ovoga vijeka dobilo svoj puni zamah?

Aranitović Rakočević: Dobro je kad vas prepoznaju, pa još po nečem ”specifičnom”, posebnom. Ja sam oduvijek željela i bila neobična, željela da budem specifična što sam i ostvarila. Jednostavno sam željela da budem jedinstvena, a prije svega svoja. Jako sam svjesna privilegije života ”biti svoj” i ako treba da na nekog ličim, ličiću na sebe. Od Boga smo dobili priliku da budemo originalni i prirodni, ali ljudi biraju da budu nečija kopija, da ”obuku” vještačka odijela, vještački osmijeh, isto tako da plaču i sve u krajnjem da bi nešto dobili, kako bi ih neko primijetio, obratio im se. Ja sam svjesna sebe, svojih kvaliteta i svoje posebnosti.

Što se tiče literature koju pišu žene kod nas, kao i žene u bližem okruženju, do posljednje decenije XX stoljeća, malo je posvećivana, kako stručna tako i svaka druga pažnja. Prisjetimo se samo da je, gotovo do polovine XX vijeka-jedina žena pisac bila Isidora Sekulić. Ni nešto kasnije odnos prema ženama piscima se nije radikalno mijenjao i njihovo djelo je bilo, uglavnom, tretirano kao manje vrijedno, sporedno, i kao ”nešto” po strani. Zahvaljujući takvom odnosu i pristupu pisanju žena, djela koja su one stvorile djelimično su otkrivana i publikovana, i još uvijek u velikoj mjeri neisčitana, nepoznata i nevrjednovana, često sklonjena po strani, naravno nezasluženo.

Svjedoci smo da još uvijek nema jedinstvene definicije ”ženskog pisma”, najviše iz razloga pristupa i analize iz različitih uglova i sa različitim motivima, kao i specifičan odnos prema temama kojima se bave žene, sveukupno ništa manje vrijedno od, nazovimo ga ”muškog pera”. Moj stav i mišljenje je da je najpravednija podjela na djela koja su vrijedna i ona koja su to manje, bez obzira na pol autora. Možda mnogi ne znaju da danas u Crnoj Gori postoji više od četrdeset žena autora koje jako dobro pišu i koje su našle svoje mjesto u Antologiji prof. dr Sofije Kalezić koja je u štampi. Na sreću, početak ovoga vijeka je naklonjen ženi i vjerujem da, kako rekoste interesovanje za literaturu koju stvaraju žene dobija puni zamah, a prije svega zahvaljujući glasnosti žena da se konačno od nekog ”satelita” koji kruži presele u jezgro i epicentar zbivanja.

CdM: Vaš roman ”Kad zažmuriš niko te ne vidi” o kome se mnogo govorilo i još uvijek priča i piše je okićen srebrnom plaketom i prvo je djelo takve vrste i na tu temu… Koliko je tema romana (porodično nasilje), danas aktuelna, koliko ”tabu tema” i da li se u poslednjoj deceniji nešto i koliko učinilo na tom polju?

Aranitović Rakočević: Da, zaista se o tom romanu još priča i još se traži. Ja bih rekla da je taj roman bio ”amandman” zakonu o porodičnom nasilju koji je usvojen u Skupštini, da je u prvom momentu zatalasao javnost samom temom a onda se pokazao i kao svojevrstan dokument sa otvorenom porukom ženama koje su tavorile, trpjele i ćutale pred nasiljem i nasilnicima. Danas se mnogo slobodnije priča i upire prst u nasilnika, zakoni su dopunjavani više puta i žena se tretira na jedan, rekla bih, nov način.

Tako da pomenuta tema nije više ”tabu tema”, nešto što se dešava u zatvorenim krugovima, već je postala društveni problem o kome se slobodno i javno govori.

Poslije publikovanja mog romana ”Kad zažmuriš niko te ne vidi” vjerovala sam da postoji još tema u kojima su prije svega žene akteri i koje nijesu dovoljno istražene i o kojima nije dovoljno pisano. Meni, čak nije poznato da je iko na svjetskim razmjerama o tome pisao. U pitanju je tema stradanje žene u logorima u ratu širom Bosne, što mi se učinilo dovoljno neistraženo, kao i zgodno za jednu globalnu antiratnu poruku svijetu. ”Nemamo zavjet i obavezu da uspijemo, ali imamo da živimo pored svijetla koje nas obasjava, da pratimo zvijezdani prah koji smo na dar od neba dobili.Moramo stajati uspravno pored svakoga, biti uz njega dok je dobro, ali i onda kada je loše. Posebno uz ženu.” Ja stojim pored žene na svoj način i svojim darom za pisanje i umijećem pera krčim njene trnovite staze na putu do potpune slobode i priznanja.

CdM: Moram da primijetim da ono što čini posebnu vrijednost ovog romana jesu pasaži posvećeni “izbjegličkom“ životu, ponovnom prilagođavanju. Koliko je bilo teško proći put izbjeglištva i vratiti se normalnom životu?

Aranitović Rakočević: ”Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio…” Iz tog perioda nezaobilazna je visoka doza dezorijentisanosti i nostalgičnosti ljudi ostalih bez krova nad glavom, sigurnosti i zemlje, izgubljenosti i sentimentalnosti, ali i odlučnosti da na ruševinama “bivših” života ponovo izgrade kule vlastite budućnosti snagom sopstvene želje i upornosti. Ja sam svaki pramen tame i svaki zračak svjetlosti vjerno prenijela na papir, posvetila bolnim iskustvima, ljudskoj podršci i solidarnosti, veličini i značaju ljubavi i prijateljstva u teškim, smutnim vremenima. Koliko je bilo teško sve to? Različitosti naših priroda, različitosti one zvijezde na našem čelu određivale su da se isto tako različito nosimo sa svim tim. Nekome je ”bezizlazna situacija” pad u čamotinju i dno a nekome dno o koje se, snagom svoje volje i vjere očajnički odgurne i krene u potragu za “svijetlom na vrhu bunara”…

CdM: Da li sam u pravu kada kažem da je sve što ste doživjeli u životu, moralo biti izloženo oku i sudu javnosti u Vašim romanima?

Aranitović Rakočević: Potpuno ste u pravu. A to je tako, rekla bih iz dva ili više razloga. Kao prvi-da bih se oslobodila bremena crnih uspomena kroz terapeutski smisao umjetnosti, koje su se modifikovale u ponovno ozdravljenje i lični prebol, te da bih poslala otvorenu poruku da nije samo zločin biti nasilnik, već je još gori zločin prema sebi-trpjeti nasilje i na taj način biti saučesnik nasilju, kao i da nasilje nad ženom u bilo kom ambijentu je zločin nad čovjekom.

Kada je u pitanju porodično nasilje postoji američki film posvećen toj temi ( Paklena postelja (The Burned Bed, 1984) u kojoj se posredstvom motiva vatre bračni konflikt tragično razrješava, motivom požara završava se prvi dio mog romana, ali za razliku od junakinje filma moja Nevena ne osjeća bijes i nemoć, već u njoj preovlađuje olakšanje i naznaka novog rođenja a konačan prizor i doživljaj u njoj izazivaju katarzu, motivišući konačnu odluku za razvod (lošeg) braka, koji doživljava kao čin najvišeg mogućeg mentalnog i psihofizičkog oslobođenja.

Za razliku od junakinje filma Paklena postelja, čiju je psihologiju maestralno približila Fara Fosit, Nevena je utoliko veća jer se ne sveti, već oprašta, pa roman Kad zažmuriš niko te ne vidi posjeduje i svoju svijetlu stranu koja se paralelno sa tamnom prepliće kroz cjelokupnu njegovu strukturu. Stoga ovaj roman ima svoju ”moto poruku”-ne samo kako sačuvati sebe od drugoga, već kako sačuvati sebe od sebe.

CdM: “Ne kradi mi sebe” je, kako ste već izjavili, moderna virtuelna bajka. Da li je roman priča iz života, ili djelo Vaše mašte? Možda kombinacija jednog i drugog?

Aranitović Rakočević: Roman je ne sasvim izmaštana priča. Ljubav između muškarca i žene predstavlja temu koju sam već literarno obrađivala, kroz predhodne romane, ali ovoga puta je to na opušteniji i svjetliji način, ovaj put sam dala sebi slobodu romantičnog uzleta kroz perspektivu i doživljaje svojih junaka.  Motiv tzv. Fejsbuk ljubavi, vrlo aktuelan u današnjem vremenu, čini jedan od važnih fenomena XXI vijeka. Ljudi su pomalo izgubili osjećaj za živu riječ, udaljeni jedni od drugih kako fizički tako i duhovno, uslovljeni su da komuniciraju putem kompjutera kao najmodernijeg i najpraktičnijeg elektronskog sredstva. U romanu je osnova realna priča koju sam, uz malo mašte, dovela do vrlo lijepe, dopadljive i prijemčljive forme.

CdM: Ovim romanom ste pokazali da se u osnovi emotivnih relacija odvajkada ništa nije promijenilo i da nema tog bića na svijetu koje ne želi da daje ljubav i da bude voljeno. Da li sam u pravu?

Aranitović Rakočević: Da, i zar nije tako!? Činjenica je da nam društvene mreže omogućavaju toliko toga; zabavu, priliku da se izrazimo, inspirišemo, priliku da pokrenemo biznis, da upoznamo nove, drugačije ljude. No, pritom ne predstavljaju, niti bi ikako trebale biti mjerilo po kojem se trebamo ravnati kad je u pitanju naš život. Uostalom, sve da neko zaista vodi i ima jedan takav život, kao što se to prikazuje na društvenim mrežama ( izobilje materijalnih stvari i bivanje posvuda) kada je to bilo sinonim za sreću i lično zadovoljstvo,ako znamo da je sreća jedna mala “tvrdoglava beštija” koja svoje prisustvo ne uslovljava spoljašnjim uticajima, već je u nama samima. Do sreće ne dolazimo preko materijalnih stvari, već kroz sreću stižemo do izobilja, prije svega u svojim dušama.

Po pitanju družtvenih mreža stavovi su različiti, iskustva još više-obasuti smo prigovorima “nevjernih Toma” kako je “on line” ponuda nerealna i ne vodi nikuda a najčešće ostajemo aktivni potrošači interneta i društvenih mreža jer osnovne ljudske potrebe jesu da budemo voljeni, prisutni, primijećeni, viđeni i prihvaćeni, te koristimo svaku mogućnost da to i ostvarimo. Ljudska priroda kroz evoluciju do danas nije se mnogo promijenila. Sada su samo mogućnosti izbora šire i brže nego ikada, ali su, mora se priznati, i razočaranja mnogobrojnija i nepredvidljivija.

Od kad je svijeta ljudi lažu, izmišljaju, blaže rečeno uljepšavaju, dodaju važnost svom postojanju i sad su odjednom tome krive društvene mreže i predstavljaju opasnost brojnim ljudima koji počinju prezirati svoju svakodnevnicu jer žive u uvjerenju da je pravi život nepravedan i privilegija samo pojedinih sa nafilovanim profilima na Fejsbuku. Kad shvatimo da je svako srce jedno sveto mjesto a život božanstvena bašta u kojoj za sve nas ima mjesta i da, kako neko reče, ”niko ne zaslužuje da bude siromašan”, onda ćemo shvatiti da smo tu da bi uživali i istinski živjeli život….
Istina je da su neki na društvenim mrežama samopouzdani, uspješni, čak i uljepšani u fotošopu, da vješto sakrivaju svoje strahove, sumnje, mane, predstavljaju se boljim i ljepšim nego što jesu, jer u osnovi nesigurnost je za mnoge najveća kočnica da u realnom životu ostvaruju relacije i kontakte sa drugim ljudima, da u realnom životu budu srećni. U onlajn svijetu mogu biti bilo ko, i to, vjerovatno, oslobađa… Ja sam od onih što život žive punim plućima, od onih koje je život naučio da ne odustaju od svojih želja i snova, od onih koji vjeruju da su čuda moguća…

Biografija

Milanka je rođena u Malim Krčama pokraj Pljevalja. Školovala se u rodnom mjestu, Podgorici i Nikšiću. Živjela je i radila u Bosni. Nakon izbijanja rata dolazi u Podgoricu.

Objaviila je tri zbirke poezije: Poezija (1986), April (1987) i Iskrale se ptice (1997), priredila roman “Više od života” (2007) i napisala romane “Kad zažmuriš niko te ne vidi” (2012) za koji je dobila Srebrnu plaketu od Udruženja bosanskih umjetnika, roman “Pucaj, puče mi duša” (2016) za koji je predložena za specijalnu nagradu u Crnoj Gori, i početkom ove godine roman “Ne kradi mi sebe”.

Miraš Dušević

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
shoshana
Gost
shoshana

Blagos! Samo napred!

Milanka
Gost
Milanka

Hvalaaaa.

Jovana
Gost
Jovana

Teta Milanka, veliki ste covjek. Zelim vam veliki uspjeh u buducnosti.

Milanka
Gost
Milanka

Jovana, hvala lepoto.

Send this to a friend