Tven, Lovac na zmajeve i 50 nijansi sive meta cenzure

Mark Tven, Džon Stajnbek i Harper Li klasici su američke i svjetske književnosti, ali je sasvim moguće da se dogodi da čitaoci ne mogu da nađu njihove najpoznatije knjige na policama javnih biblioteka i škola u Americi. “Avanture Haklberija Fina”, “O miševima i ljudima” i “Ubiti pticu rugalicu” na listi su 100 najčešće prijavljivanih i zabranjivanih knjiga prema izvještaju Udruženja američkih bibliotekara, piše portal Nova S.

Šerman Aleksi je za “Apsolutno istiniti dnevnik privremenog Indijanca” dobio Nacionalnu književnu nagradu 2007. i tada vjerovatno nije mogao da pretpostavi da će se naći na prvom mjestu liste 100 knjiga koje su najviše puta prijavljivane zbog sadržaja, zabranjivane i sklanjane sa polica biblioteka u protekloj deceniji. A upravo to je pokazao izvještaj Udruženja američkih bibliotekara, urađen povodom Nedjelje zabranjenih knjiga, koja se u Americi održava od 27. septembra do 3. oktobra.

“Cenzura je ćorsokak, izbori se za svoju slobodu da čitaš” slogan je ove akcije osmišljene da skrene pažnju da zabrane knjiga nisu stvar prošlosti i da se cenzura može naći i tamo gdje se najmanje očekuje. Udruženje bibliotekara pregledalo je sve prijave sa zahtjevima za cenzuru koje su dobili u posljednjih 10 godina i objavili su listu sa naslovima 100 knjiga za koje su čitaoci i roditelji učenika tražili da budu sklonjene iz biblioteka i škola u Americi.

Aleksijev duhovito i toplo napisan roman o dječaku koji napušta indijanski rezervat Spokejn u kom je odrastao i upisuje se u bjelačku srednju školu u kojoj je jedini drugi Indijanac školska maskota našao se na meti zbog “referiranja na seksualnost, profanost, nasilje, kocku i maloljetno opijanje, kao i zbog svojih religijskih pogleda”.

Na takvim listama su decenijama unazad, sa najrazličitijim “obrazloženjima”, čak i klasici kao što su “Avanture Haklberija Fina” Marka Tvena, “O miševima i ljudima” Džona Stajnbeka ili “Ubiti pticu rugalicu” Harper Li. Za njih se nije mnogo šta promijenilo, osim što su na najnovijoj listi nešto niže nego ranije. Roman Haper Li, briljantni opis života na američkom jugu u vrijeme Velike depresije, za koji je autorka nagrađena i Pulicerom, a po njemu je snimljen i film za koji je glumac Gregori Pek dobio Oskara, zasmetao je “cenzorima” zbog korišćenja riječi poput “crnac”.

Tvenov “Haklberi Fin” je, recimo, iz sličnog razloga na 33. mjestu, a iznad njega je Stajnbekov roman (na 28. mjestu) zbog “uvredljivog jezika, rasizma i nasilja”. Po sličnom principu, na listi su se našle i “Najplavlje oko” i “Voljena” nobelovke Toni Morison (na 10. i 45. mjestu) ili “Znam zašto ptica u kavezu peva” Maje Angelou (na 88. mjestu).

“Moćna knjiga, bez lažnih ukrasa, bez prenemaganja – samo žestoka, snažna proza… intimna povijest o porodici i prijateljstvu, izdaji i spasenju kojoj nije potreban atlas i rječnik da bi nas zaokupila i prosvijetlila. Pojedini djelovi ‘Lovca na zmajeve’ su surovi i teški, a ipak je to knjiga koja odiše ljubavlju”, pisao je književni dodatak Vašington posta kada se u Americi pojavio debitantski roman Haleda Hoseinija, a Njujork tajms proglasio ga je “bestselerom broj jedan”. Međutim, da priča o prijateljstvu dva dječaka u Avganistanu bude sklonjena sa polica u Americi je tražilo dovoljno ljudi da se ona na listi iz izvještaja Udruženja bibliotekara nađe na 11. mjestu.

Zanimljivo je da su na istoj listi i dvije antiutopije koje se širom svijeta preporučuju kao lektira: “Vrli novi svijet” Oldousa Hakslija (na 26. mjestu) i Orvelova “1984” (na 79. mjestu). Prijave za nepodobnost bibliotekarima su stizale i za “Sluškinjinu priču” Margaret Atvud napisanu iste te 1984. godine. Njen distopijski roman o društvu govori o totalitarnom režimu koji je ženama ukinuo sva prava, a plodne među njima prisilio da postanu “sluškinje” koje rađaju djecu za bogate muškarce i njihove supruge koje ne mogu da imaju djecu, s tim što se i pri tome primjenjuju segregacijska pravila. Ta knjiga, pisana kao upozorenje, nakon što je po njoj prije tri godine snimljena serija dospjela je i u vrhove drugih lista, onih sa bestselerima. Na listi po zahtjevima za zabranu je na 29. mjestu.

Mnogi su se pobunili i zbog toga što je u bibliotekama “Paklena pomorandža” Entonija Bardžiza (na 80. mjestu) i nešto više “Lolita” Vladimira Nabokova (na 73. mjestu). Sudeći po prijavama, od ove dvije knjige mnogo je “opasniji” Selindžerov “Lovac u žitu”, koji se nalazi na 49. mejstu.

Na listi je i više knjiga u kojima su govori o homoseksualnoj ljubavi, pa čak i krajnje benigna dječja slikovnica Džastina Ričardsona i Pitera Parnela o dvojici pingvina koji zajedno odgajaju mladunče (na 6. mjestu). Na listi su i planetarni hit “50 nijansi sive” E. L. Džejmsa (na 8. mjestu), “Igre gladi” Suzane Kolins, “Buđenje” Kejt Šopen, pa i “Kuća duhova” Izabel Aljende…

Iz Udruženja američkih bibliotekara naveli su da su knjige prijavljivane zbog različitih razloga, poput LGBT tematike, seksualnih referenci, religijskih razloga, sadržaja koji je vezan za rasizam i policijsku brutalnost, kao i zbog profanosti. Umjetničku vrijednost i funkciju takvih opisa i dijaloga u knjigama niko ne spominje.

“Iako su razlozi različiti, cenzura knjiga u bibliotekama ima zajednički ishod: kršenje naših prava po prvom amandmanu”, naveli su u Udruženju, čija Kancelarija za intelektualne slobode dokumentuje pokušaje zabrana posljednjih 30 godina.

Ostaje, međutim, i dalje prilično nejasno kako su se na toj listi našli “Dnevnik Ane Frank” (na 62. mjestu) ili Biblija (na 52. mjestu). To vjerovatno teško mogu da objasne i oni koji su tražili da se i te knjige sklone s polica.