Razgovori na temu komparacije kao koncepta ovogodišnjeg HAPS-a, koju su priredili organizatori 24. Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti, Hercegnovsko pozorište i JUK Herceg fest realizovan je u prisustvu učesnika HAPS-a, glumaca, reditelja kao i pojedinih novinara, dok je publika pred koju je postavljen izazov poređenja dvije uporedne verzije teksta, režije, tumačenja likova, projekcije prostora te različitih žanrova, a koja je proteklih dana pratila pozorišna dešavanja na sceni, za okruglim stolom nažalost izostala.
Selektorka Milina Kovačević, koja je bila i medijator, govorila je o odzivu publike kao i reakciji na koncept komparacije.
“Ono što smo čuli je da je koncept interesantan i da bi bilo interesantno vidjeti i porediti. Sigurna sam da treba raditi na razvoju publike i na ovaj način. Mislim da je taj izazov pred publiku bačen i da smo dobili pozitivne reakcije”, kazala je Kovačević.
Ona je dodala da još nema podataka o prodaji karata ali da su gosti festivala uglavnom zadovoljni posjetom te da su se reditelji koji nisu bili u prilici da prisustvuju HAPS-u i okruglom stolu, oglasili pismenim putem uz punu podršku HAPS-u kao manifestaciji kulture koja je izuzetno značajna za grad, i prenijela riječi Mira Gavrana, Miloša Latinovića i Lidije Dedović, iz PR Službe Zetskog doma.
Dramaturg i reditelj Miro Gavran, inače autor teksta “Sladoled” i reditelj istoimene predstave u izvođenju zagrebačkog teatra “Gavran”, u pismu podrške festivalu, između ostalog je izrazio zadovoljstvo što su dvije predstave po istom, njegovom tekstu, odigrane na hercegnovskom festivalu.
“Kamerne predstave su uvijek izrazito “glumačke predstave” i s radošću se rado skrivam iza svojih glumaca, a njih stavljam u prvi plan. Kao gledalac u teatar idem prvenstveno da bih uživao u dobroj glumi i konciznoj prezentaciji sukusa našeg života i međuljudskih odnosa…tek potom me zanima vještina dramatičarevog pripovjedanja i vještina redateljske interpretacije prikazanog svijeta. Ali, sve dugovječne , najuspješnije predstave koje su zaigrale pet, deset ili više godina bile su “glumačke” predstave, stoga mi je drago da ovaj festival pruža mogućnost komparativne procjene glumačke igre”, kazao je on.
Komad “Sladoled”, koji su nakon Mladene Gavran i Ane Vilenica iz teatra Gavran iz Zagreba, izvele Ivana Nedović i Nađa Nedović Tekiner iz Narodnog pozorišta iz Niša, koje su i u stvarnom životu majka i ćerka, ocijenile su kao lijep i veoma kompleksan jer kako su podsjetile odnos majke i ćerke uvijek kompleksniji u odnosu na relacije majka sin ili otac ćerka.
Razlika između postavki predstava “Sladoled” u izvođenju zagrebačkog i niškog teatra je treći lik na sceni, odnosno prisustvo muškarca -poslastičara, kao i sam kraj predstave koji je docrtan i efektan.
“Predstava počinje sa mama gdje si i završava se s mama gdje si, što nema u tekstu, a razlikuje se način igre za kamerni teatar, gdje je sve svedenije. Drugačija je atmosfera, ljudi su bliži jedni drugim a treba uzeti u obzir i mentalitetske razlike”, primjetila je glumica Nađa Nedović Tekinder, dodajući da su reakcije publike bile odlične.
“Reakcije su bile odlične, burnije nego u Nišu, a što je najvažnije to je da je publika bila raspoložena”. kazala je.
Ivana Nedović je izrazila žaljenje što nije mogla da pogleda drugo izvođenje i što se nije srela s publikom koja je gledala obje predstave.
“Voljela bih da vidim kako drugi glumci razmišljaju i kakva su njihova rješenja i postupci. Drago mi je što smo iz publike vidjeli reakcije i čuli komentare i što smo danas sretale ljudi koji su gledali predstavu i čestitali nam.To što smo majka i ćerka, iskoristile smo u igri jer smo mogle da prizovemo emotivna sjećanja, posebno iz perioda njenog puberteta i mislim da smo to dobro iskoristile, ali takođe mislim da bismo isto tako dobro radile i s nekim drugim glumicama”, poručila je Nedović.
Iz Zetskog domaje stiglo pismo u kome se kaže da je njihov fokus kroz ovo vrijeme bio na društvenom angažmanu, temama koje su neophodne za progres pojedinca i društva. Riječi i koncepti koji provijavaju kroz sve što je urađeno su: “kapitalizam, društvo, porodica, t svakom odabranom naslovu pozivamo publiku i sve nas na preispitivanje, inividualizam, upornost, pitamo se kako ostati sačuvan i zdrav, dok teče najsporiji smak svijeta. Pozorište nije tu da nas uspava, pozorište je tu da nas probudi”.
Glumac “Kapitala” Stevan Vuković je rekao da je u pozorištu najznačajni i najvažnije utisak koji predstava ostavi na gledaoca i da aplauz ne mora da bude mjerilo kvaliteta, dok se Pavle Prelević osvrnuo na sistem rada reditelja rekavši da Urban ne konstruiše komad na tradicionalni način i da je kod njega važan izlazak iz zone komfora, a što je evidentno u predstavi “Kapital”. Borba protiv samog sebe, borba sa sobom, istraživanje, jedan veliki proces istraživanja je ono što Urban donosi sa sobom”. On je dodao i da je Andraš Urban mašina koju morate da pratite i da kad upadnete u nešto, s njim idete do kraja”.
Glumice Jelena Laban i Jelena Šestović podijelile su iskustva igranja “Kapitala” u drugim, kulturološki različitim sredinama navodeći da u bugarskom gradu Varni nije bilo titlova ali da je publika razumjela suštinu i i uspjela da prepozna probleme i pitanja koje predstava apostrofira i koja se tiču svih ljudi ne samo na Balkanu već i šire.
Reditelj Petar Pejaković, čije su dvije predstave bile na repertoaru ovogodišnjeg HAPS-a, “Kapital-djeca” i “Carevo novo odjelo”, kazao je da je “Kapital”s djecom između 11 i 15 godina krenuo da radi s pitanjem šta je kapital i šta je to kapitalizam ali da nisu znali odgovor, i da se potom otvorila tema o razlikama između siromašnih i bogatih, da su sami smislili scene, prenijeli ono što su vidjeli u porodici i okolini te da je većina scena dokumentarnog karaktera.
“Postavio sam im pitanje kako vide sebe za 20 godina. Od njih dvadeset, samo je jedna djevojčica iz Podgorice, jedno dijete sa Cetinja i jedno iz Kotora, odgovorilo da se vide ovdje, dok su svi ostali sebe vidjeli u inostranstvu, što je poražavajuće i potresno i to je ostalo na samom kraju predstave. Glumci su sami kreirali scene a princip je bio “Super Hik”, lik iz Alan Forda koji otima siromašnima da bi davao bogatima”, rekao je Pejaković te se nadovezao na predstavu “Carevo novo odijelo”, koja je vezana za Andersenovu bajku ali koja je proizišla iz niza glumačih improvizacija nastalih tokom proba.
“Nisam ljubitelj dramskog teksta, imam klasično obrazovanje ali volim da radim improvizaciju. Andersenova bajka se može ispričati u nekoliko rečenica i glumci su to ispunili. Cilj je bio politički teatar za djecu, da se proizvedu određeni stavovi vezani za političko biće, pravo na izbor, demokratiju”, rekao je Pejaković uz objašnjenje da je kod priča za djecu, važno da su priče jasne, prijemčive i da im znače.
“Ja mislim da ne postoje samo teme za djecu, već je bitan način na koji to ispričaš. Mi gledamo da pravimo duple scene i za odrasle i za djecu tako da predstava funkcioniše na oba plana”, dodao je.
Miloš Latinović, direktor Bitef teatra čija je plesna predstava „Carevo novo odelo“ nastupila na HAPS-u, napisao je da je HAPS jedan od značajnih festivala u regionu, ii rekavši da je Herceg Novi, u svojoj osnovi , apsolutno grad teatar osvrnuo se i na sam ovogodišnji koncept festivala.
“HAPS u svom konceptu treba podržati i ojačati ovim tako jednostavnim saznanjima mogućnosti. Ovogodišnji koncept, jedan je od mnogih, mogućih i on je očito pobudio interesovanje, jer teatar je ona voda koja stalno protiče, i nikada nije (nijedna predstava) ista. To je taj momenat iznanađenja i inspiracije koji nas magnetski privlači. Zbog toga je zbilja značajno ponekad odigrati “Isto”, kako bi uočili, vidjeli, znali koliko to može biti različito”, rekao je Latinović.
Goran Bulajić, reditelj predstave “Crna kutija” napravio je paralelu sfilma “Savršeni stranci”, i predstave koja je nastala po istom scenariju.
“I ova diskusija svjedoči o svim pozorišnim izazovima. Ja sve oslanjam na dramski tekst i na glumca, taj način donošenje emocija i mnogo mi je bliži taj način rada, na nekoj stabilnoj dramskoj literaturi”, rekao je Bulajić uz napomenu da mu se desilo da mu se posljednje dvije predstave vežu za dva poznata filma, “Savršeni stranci i “Smrt i djevojka”, predstava koja je nedavno imala crnogorsku premijeru.
“Filmovi nisu uticali na moj izbor i rad na tim predstavama već prvenstveno sceničnost, priče koja su potentne scenski. I poslije ovih realizacija imaju dobru komunikaciju s publikom a i meni su bile izazov. “Smrt i djevojka” mi je izazov, i u glavi je nosim već 20 godina jer mislim da je vrlo scenična i vrlo rječita. Oba procesa sam doživio kao tragalačka u konsenzusu s glumcem, uvijek me interesuje taj način napredovanja iz probe u probe. Dugo sam radio na televiziji i filmu i poslije svih iskustava mislim da su to dva različita svijeta, potpuno dva različita jezika, jesu glumci koji te dvije komponente vežu ali to su i različiti načini glume. Dakle, oba procesa sam doživio kao tragalačka ali uvijek u konsenzusu s glumcem, na stabilnoj priči i uvijek me interesuje taj glumački angažman taj proces napredovanja iz probe u probe”, rekao je Bulajić.
On je podsjetio da se nekada vodila polemika, tematski razgovori o odnosu literature i filma, kao i da li je scenario u užem smislu literatura, dramski tekst i da li ima dovoljno dramskih elemenata te zaključio da se posljednjih decenija pokazalo i iznova potvrđuje da je filmski scenario dobra literarna podloga.
“Da li je to uticaj filma, dugogodišnji uticaj na emocije, na veliku publiku na način percepcije ili se tu stvarno nešto literarno pomjerilo, ne znam. Nemam neke izošterene teorijske stavove i odnose. Sve je dobro što funkcioniše i što dolazi do publike. Može se polemisati o načinima i putevima ali ako to pravi tenziju ako izaziva pažnju, ako narod da kažemo plače i aplaudira, to je šifra, i ova večerašnja pozorišna diskusija svjedoči o svim pozorišnim izazovima”, zaključio je Bulajić.
“HAPS je dugo u životu i niko mu ništa ne može i to je festival koji ne ljubi lance”, rekao je glumac Dejan Đonović podsjećajući da je svojevremeno kumovao nazivu festivala dodavši mu slovo H.
“Uvijek kada vas neko napada, pretpostavlja da imate neku snagu i to je dobro. Najgore je kad vas niko ne dira jer niste interesantni. Isto je i sa pozorišnom predstavom jer je najgore ako publiku ne interesuje to što radite”, rekao je i podsjetio da je dobro ako pozorište provocira, te da je u teškim vremenima možda najbolje pozorište sarkazma, čak i pozorište pobune.
On ne smatra da pozorište može da promijeni svijet, ali može da isprovocira, pozorište može nešto da poremeti, a danas malo stvari može nešto da poremeti.
Đonović je naglasio da mu se koncept ovogodišnjeg HAPS-a sviđa i da je dobro vidjeti sa kojih sve strana može da se oblikuje jedna tema, da se idejno rješi i doživi i u kojim sve žanrovski pravcima može da ide te podsjetio da glumci moraju da vole sve i da budu spremni na sve.
“Volim i dramski i antidramski tekst. Mi smo neka vrsta savremenih gerilaca koji se susreću s različitim idejama, konceptima i to treba da nam bude izazov. Suština je gluma i što je bolje vi kroz sebe i u sebi doživite, predstavite, to će i publika bolje da doživi komad kroz vas”, rekao je glumac predstave”Carevo novo odijelo ” koje je zatvorilo 24. Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti i koje će takođe zatvoriti Kotorski festival pozorišta za djecu.
Danijela Đonović
