Kultura

Vojo Brajović: Crna Gora je jedan od centara moje radosti

Vojo Brajović

Vojislav Vojo Brajović jedan je od najistaknutijih jugoslovenskih glumaca sa više od stotinu ostvarenih uloga u pozorištu, na filmu i TV serijama. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Valjevu gdje su se njegovi preci doselili iz bjelopavlićkog sela Kosić.

Završio je pozorišnu akademiju na FDU u Beogradu, u klasi profesora Predraga Bajčetića. Stalni je i počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta, gdje je za ulogu Igumana Stefana u „Gorskom vijencu” dobio Sterijinu nagradu, Ardalion na festivalu u Užicu i godišnju nagradu CNP, a za naslovnu ulogu u predstavi „Lažni car Šćepan Mali“ u koprodukciji Grada teatra dobio je Sterijinu nagradu zaglavnu ulogu. Brajović je bio stalni član JDP od 1969. godine, gdje je ostvario oko pedeset nezaboravnih uloga za četiri decenije rada „Odbrana Sokratova i smrt”, , Agamemnon”, „Kad su cvetale tikve”, „Horacije”, „Pigmalion“ i dr). Iznimnu popularnost donijela mu je uloga Tihog u kultnoj TV seriji „Otpisani” (1974) i „Povratak otpisanih” (1976). Nakon toga ostvario je poznate uloge u filmovima i TV serijama „Povratak otpisanih”, „Vojnikova ljubav”, „Nacionalna klasa”, „Halo taxi”, „Tito i ja” i dr. Od maja 2007. do jula 2008. obavljao je dužnost ministra kulture Srbije, ispred Demokratske stranke, a trenutno je predsjednik Udruženja dramskih umetnika Srbije.

Brajović se prvi put okušao i kao reditelj predstave „Voz” po tekstu Kormaka Makartija koja je već doživjela 170 izvođenja u Beogradu, regionu i gostovanjima po svijetu. Riječ je o drami sa dva lika Crni (Sergej Trifunović), bivši osuđenik i hrišćanin i Beli (Vojo Brajović), sucidni profesor i ateista.

Oni raspravljaju o pitanjima patnje, sreće i vjere, a o tome zašto je za čovjeka jedini lijek kultura koja podstiče čovjekoljublje i čini svijet boljim Brajović za Pobjedu kaže:

“S obzirom na to da je to moja prva režija, veoma sam iznenađen da je nešto što sam prvi put uradio doživjelo tako veliki uspjeh. Sa božanske tačke gledišta, kaže Kormak, kultura i znanje čine čovjeka nesrećnim što je čovjek kulturniji, što više zna, prije će biti nesrećan. Ali, nije slučajno da mi živimo sa sviješću, a svi ostali sa instinktima. Jer, sve što ima neki instinkt ima neku harmoniju, samo mi koji imamo svijest narušavamo tu harmoniju. Zato, mislim da kultura doprinosi da se sačuva ili stvori harmonija u našim životima”

Igrali ste mnogobrojne velike i male uloge u pozorištu, na filmu i TV serijama. Što je tokom blistave karijere bio Vaš autopoetički stav, odnosno što vas je pokretalo da budete posvećenik glume?

BRAJOVIĆ: Nijedan pjesnik, vjerujem, od Šekspira, Eshila ili Njegoša nije napisao to što je napisao, pa rekao a ovo će tek za 500-600 godina da bude umjetnost. On piše tog trenutka, stvara tog trenutka svojim, božijim darom. Njegov talenat je bio da to napiše i prenese drugima. A gluma je tako, po mom mišljenju, takođe vrhunska umjetnost. E, sad to ne znači, da je svaki glumac umjetnik. On govori tuđe tekstove, ali njegov dar je da svojim doživljajem prenese tu emociju, tu poruku publici, ili drugome koja će kod njega biti upečatljiva i trajnija nego kod samoga glumca.

Kako ste to vi postizali? Što je vaš ideal kad je u pitanju glumačka umjetnost?

BRAJOVIĆ: Znate šta, gluma je spoj kome su težili i pjesnici i slikari i umjetnici. Lično, najviše bih volio, a nisam siguran da sam to postigao (ili da ću postići) da u mojoj glumi postignem jednu vrstu apstrakcije. Vi kad gledate neku sliku, da li Kandinskog, ili Maljeviča, to je potpuno apstraktno, vas tu nešto pobuđuje, ne vidite figurativnost, ali vidite nešto što vas uznemiri. Ja bih volio da, upravo glumom, odnosno onim što sam na sceni tog trenutka, tako djelujem na onog koji gleda, da on mora da osjeti nešto što već nije ni sama riječ ni moja pojava na sceni, ali da mu prenesem nešto što će emotivno da ga uznemiri.

Kako ste se postavljali tokom karijere kad su u pitanju uloge na filmu TV ili pozorištu i kako ste u tim okolnostima pravili u sebi tu transformaciju?

BRAJOVIĆ: Ne mogu mnogo da odvajam film od pozorišta. Ali, pozorište je jedna nesrećna umjetnost koja postoji samo tog trenutka. Predstava više ne postoji kada se završi. A film može čak da se zaustavi, da se vrati unazad i ostaje trajno. Pozorišna umjetnost je tragična naša sudbina, ona nestaje i mi kada se vratimo na scenu ponovo imamo isti zadatak. I to je pitanje da glumac koji je darovit mora da povede računa o svojoj odgovornosti, da bude odgovoran. A to je velika muka da sjutra uveče ponovo to odigra. Treba da bude spreman psihofizički da i za mjesec dana ponovo to odigra.

Vaši Brajovići su iz Bjelopavlića. Što je u središtu Vaših emocija danas kad je u pitanju Crna Gora?

BRAJOVIĆ: Svaki moj dolazak u Crnu Goru je jedan od najsrećnijih trenutaka, kao kad se srećete sa svojom djecom ili unukom. To je nešto što od malena osjećam. Jer, kad smo god dolazili dočekivao nas je stric Slobo sa konjima, pravio gumerabu i onda se vozimo tih petnaestak kilometara do Kosića sa takvom pesmom, sa takvim uzbuđenjem, da sam mislio da će srce da mi iskoči od radosti. Onda dolazimo u kuću koja je prepuna djece moga đeda i babe Zorke.

Ta radost koju mi proizvedemo kod njih bila još veća od one koju smo mi imali kada dolazimo. To mi je ostalo i dan-danas. Moj brat živi u Danilovgradu i kad dođemo tamo, to je veliko skupljanje rodbine. Naravno, sve nas je manje i manje. Groblje u Kosiću prepuno je mojih. Pokušavam da, kada dođem na to groblje evociram svu radost, a ne žalost. A rijeka Zeta, pa to je jedan biser. Znate, kada legnem da spavam (moj otac uvijek govorio „misli o dobru a ne o zlu”, to ga je održavalo u ratovima i zatvorima) onda mislim samo kako sa stricem Ćolom lađom idem u ribolov na Zetu. Ili, kako na gazu ulazim u vodu onako hladnu, pa neću da primijetim da je hladna nego zagnjurim i preplivam cijelu Zetu da bih što prije došao na drugu stranu. Tako da je Crna Gora u svakom slučaju jedan od centara moje radosti.

Taj ste osjećaj ugradili, svakako i kroz glumačku karijeru i nikad se nijeste udaljili od tih uticaja. Što biste rekli danas o tome?

BRAJOVIĆ: Moji profesionalni rezultati su vezani za Crnu Goru. Ja sam i crnogorski državljanin, jako se time ponosim. To je po rođenju moga oca, ne mogu da kažem moj uspjeh, ali to je nešto čime se ponosim. Kao što se ponosim što sam srpski državljanin. I uvijek ću biti u mojoj malenkosti spreman da branim ijedno i drugo. Mislim da će doći vrijeme da razum prevlada, to je negdje možda na vidiku. Sada je Nova godina i htio bih da poručim da gledate, da mislite samo o dobru. To se sad zove tolerancija, a u stvari to je dobronamjernost. A, eto, ta mala Crna Gora može da ima uticaj, da bude generator te dobronamjernosti ili političke tolerancije. Mladi bi trebalo da se okrenu da materijalno i duhovno uzdižu Crnu Goru, jer oni su neko, kao što su i bili uvijek. I sa mladim vladikom su bili mladi. I u partizanima su bili mladi ljudi. Oni su ti koji bi trebalo da preuzmu tu vrstu odgovornosti.

Izjavili ste jednom da “Otpisani” nijesu bili opterećeni nikakvom ideologijom. Ova kultna serija i film imali su duh koji je objedinjavao gledalište Širom bivše SFRJ. Prošlo je 45 godina od prvog emitovanja. Što danas mislite o tim uticaj ima?

BRAJOVIĆ: “Otpisani“ su bili toliko voljeni u Sloveniji, u Makedoniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Možete misliti, ja sam imao 22 godine kad smo počeli da snimamo. To je ta generacija, Berček, Miki Manojlović, Gaga Nikolić, kog smo smatrali matorim, jer je imao 29 godina. Serija je bila toliko voljena, jer nije zadirala ni u kakve mržnje, ni u kakve revanšizme. Ko je pažljivo gledao, prve epizode su bile okrenute protiv domaće policije, obračun sa Kosmajcem i policajcima koji su progonili komuniste, Jevreje i mladež Beograda.

“Otpisani” su bili sa jednim pozitivnim predznakom, vestern u kome dobro pobjeđuje zlo i u kome su konačno mladi ljudi dobijali svoje junake. Ta ljubav prema “Otpisanima” danas iznova pobuđuje jugonostalgiju. Pitam se, zašto suverene države bivše Jugoslavije ne bi imale još bolje odnose nego što je bilo tada. Nikad nisam mogao da razumijem zašto je toliko bolo oči ljudima bratstvo i jedinstvo. Pa šta ima ljepše, ja ne razumijem. Zar nije lijepo da braća budu i žive u bratstvu? Zar nije lijepo da jedinstveno poštujemo svaku različitost, zar to nije jedinstvo?
Ovo vrijeme nema svoju viziju

POBJEDA: Bili ste ministar kulture u Vladi Srbije. Što se u međuvremenu promijenilo u kulturnom i uopšte društvenom životu, da li je društvena atmosfera bolja, ili ne?

BRAJOVIĆ: Mislim da nije bolja, što ne znači da je bila dobra. Nije bolja, danas, a ni onda nije bila dobra. Nije dobra, jer ponekad mislim da čak nismo završili ni Drugi svjetski rat, a onda se nameće da nismo završili ni ovaj nesrećni balkanski rat iz devedesetih godina. Nekako smo uvijek u situaciji da se branimo, voleći sami sebe, a ne voleći druge. Zato traje jedna situacija napeta u tom smislu, a opet, u drugom nekom razmišljanju danas nema građanskih sukoba, nema tih vrsta tenzija da može unutar Srbije i u regionu da dođe do težih konflikata. Ali, najveći problem u Srbiji je u tome što nema perspektive. I onda se održava taj status kvo, ćutanja, jer može da bude gore. To je naša stara boljka. To nije kukavičluk, to je prosto, zebnja i strah za samoodržanjem. U tom smislu situacija nije bolja, ne mogu da budem zadovoljan jer sadašnja politika nema viziju. Ovo vrijeme nema svoju viziju. Uvijek bih poručio tu tešku ocjenu -„nemojte da pravite ljude ludima”. Znate, u Srbiji je to postala neka vrsta sistema.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
PIPER
Gost
PIPER

KAMO SREĆE DA NIKAD NISI MORAO IĆI IZ NAŠE DOMOVINE CRNE GORE
ŽIVIO CRNOGORČE ZNAM DA SE OSIJEĆAŠ CRNOGORAC A POŠTUJEŠ ZEMLJU KOJA TE HRANI.
LOJALAN SI GRAĐANIN ZA RAZLIKU OD OVIH

Lado T.
Gost
Lado T.

Sa stanovista aktuelnih unutarcrnogorskih desavanja gospidin Brajovic je dobio naglaseno benigna pitanja na koja su uslijedili i benigni odgovori koje bi smo dobili i od svakog drugog covjeka koji ima i dio rodbine koji zivi u Crnoj Gori. Nista neobicno ! Brajovic je pametan covjek i sigurno ne bi ni pristao da odgovara na pitanja o osamnaestoj, cetnicima i partizanima,… Više »

Jelena
Gost
Jelena

Veliki Vojo glumce, drago mi je čuti da nisi izgubio svoj identitet, da si Crnogorac , da nosiš Crnu Goru u grudima svojim . Da si živ zdrav , dje god da smo trebalo bi nositi i živjeti sa ponosom da smo ti odakle smo.Zivjela Crna Gora samostalna svoja!

Kolo
Gost
Kolo

Za one kojima je sva proslost i slojevitost crnogorske tradicije, stala u onu ” nikad vise osamnaesta” on je samo policentricni cetnik !

Mileva
Gost
Mileva

Bravo gosp. Brajoviću. Vaša veličina, pored mnogih vrlina je i u tome što znate ko ste i odakle ste. Veliki ljudi to ne zaboravljaju.

Milosava
Gost
Milosava

Mileva, ima li ijedan crnogorac, izjasnjava se on kao Crnogorac ili Srbin da ne zna ko je i odakle je ? Nema mileva, nema !

Gero
Gost
Gero

Vrati se u ovaj raj na zemlji. Povedii onih pola miliona Crnogoraca da uživaju s tobom. Ovi kojima daješ intervju mrze tu tvoju Srbiju,u kojoj su dogurao do ministra,iz dna duše.

Alx
Gost
Alx

E mnogo je ljudi rodila Crna Gora, neki to poštuju, a neki bi je satrli! Sve je do vaspitanja. Dako Bog da to shvate mrzitelji Crne Gore da im je ova gruda najsvetija! Živjela nam Crna Gora i sva njena đeca po svijetu!

veki
Gost
veki

lako ti je tako pričat kad ne živiš u CG, sve sjećanja, bilo ovako, bilo onakoTIHI

Crnogorac
Gost
Crnogorac

Veki ,veliki kulturni radnik …. zaduzio si vaseljenu cijelu …..

Neo
Gost
Neo

Legenda. Imao se rašta roditi.

Zlire
Gost
Zlire

Vidju Brajovicu da si pio sa Zete

Cogura
Gost
Cogura

Doajen glume, otmeni gospodin, sa crnogorskim korjenima.

Baki
Gost
Baki

Bravo Brajovicu svaka čast!!

Send this to a friend