Vuk Drašković: Crna Gora nam je prokrčila put

Ličnost i djelo književnika i političara Vuka Draškovića, predstavljeno je preksinoć na književnoj tribini „Kultopis”. S akcentom na političku kulturu i iskustvo ovog autora, predstavljen je i njegov najnoviji roman „Ko je ubio Katarinu”, čiji naslov asocira na kriminalističku priču, ali to je zapravo metaforično kazivanje iz piščevog života, kao iz života svih nas.

Ko mi ubi Katarinu

“Knjiga je dobila naslov na osnovu stihova jednog istarskog benda, pjevanih negdje krajem devedesetih godina, kada se nije smjela upotrijebiti riječ Jugoslavija, pa su stihovi počinjali: „Ko mi ubi Katarinu, baci je u Savu i Drinu, znamo lice ubojice“. Dakle, to je ko je ubio Jugoslaviju, ko je ubio Katarinu. Mnogi su pucali u Katarinu, za njenog života. Tu veliku državu mogla je da ubije sila, koja je bila šesta, sedma po snazi u Evropi, komandujući čitavom mrežom komunističkih tajnih službi, koja je uspjela da u najvećem jugoslovenskom narodu, srpskom, za ideju ubistva velike države, zarad očuvanja već mrtve, ubijene ideologije, koja je bila mrtva u njenoj prestonici Moskvi, veže vrhove onoga što se zvalo srpska nacionalna elita. Ta sila je najveći krivac za ubistvo Katarine”, kazao je Drašković.

Kako je kazao, glavni krivci za ubistvo Katarine u njegovoj knjizi nemaju imena, pošto oni to i ne zaslužuju.

“Ime imaju dobri ljudi koji nijesu željeli ubistvo države i ljudi koji su učinili sve da ne dođe do krvoprolića između ljudi i naroda u toj državi. Dobri ljudi na svim stranama, od običnih vojnika, do generala, admirala JNA. Moram reći i da je pisac ove knjige jedan od onih koji su svojevremeno pucali u Katarinu. Sa osjećanjem velikog kajanja ispisivao sam ovu priču. Krajem osamdesetih godina, bio sam u jednom trenutku podlegao cunamiju koji je drmao srpskom elitom. Došao sam do naopakog zaključka da treba nešto hitno preduzeti da ne dođe do ubistva Katarine. Lijek sam našao u Srpskom kulturnom klubu Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića iz 1935. godine, kada su predlagali da se Jugoslavija transformiše u federaciju Slovenije, Hrvatske i Srpskih zemalja: Srbija, Crna Gora, Makedonija i cijela BiH. Zagovarao sam taj stav negdje do početka devedesetih. Onda sam shvatio da to nije lijek, nego otrov i da sam ja unatrag okrenut program. Ono što je bilo moguće 1935. nikako nije bilo moguće 1990. Shvatio sam je lijek za to prihvatanje onogo što je nuđeno iz Brisela i Vašingtona, da Jugoslavija uđe u Evropsku zajednicu i NATO alijansu. EU može da zamaže ožiljke, ali lijeka nema. Lijek smo ubili”, istakao je Drašković.

Put Crne Gore

Sa tribine „Kultopis“ Drašković je poručio da je Crna Gora ulaskom u NATO alijansu još jednom odigrala Mojkovačku bitku za Srbiju.

“Crna Gora nam je prokrčila put, kao izvidnica i prethodnica. Ja volim Rusiju i strepim za nju. To je narod za divljenje, ali narod strašne sudbine, koju stalno priređjuju od 1918. godine njegovi vlastodršci. Svu veličinu ruskog naroda i njegovu tragiku u jednom stihu „Sa radošću smo osvajali tuđe prijestonice i sa strahom se vraćali u svoju“, kazao je Drašković.

Na pitanje gdje vidi budućnost „Jugoslavije”, Drašković je istakao da su „jedini razuman put poslije svih jada koji smo sebi napravili Evropa, Zapad i NATO”.

“NATO je politička i vojna organizacija, ali NATO je izbor puta, a EU je putovanje. Ako ne izabereš put, i uđeš u pogrešan voz, onda je svaka usputna stanica pogrešna. Zato se radujem tome što je Crna Gora odabrala taj put i vjerujem, nadam se i borim da će Srbija za Crnom Gorom, a za kime će drugo, ako ne za Crnom Gorom”, zaključio je Drašković.

Tribinu „Kultopis” organizovali su JU „Zahumlje” i „Nikšićko pozorište”, u okviru „Septembarskih dana” i Programa podrške razvoju kulture u Nikšiću. Moderator večeri bio je Milutin Stijepović.