Aleksandar Aco Prijić je bio veliki crnogorski i jugoslovenski slikar i nepravedno zapostavljena ličnost koja dala nemjerljiv doprinos crnogorskoj umjetnosti.
Kako piše Arts Montenegro, ovih dana se navršava 97 godina od rođenja ovog vrsnog umjetnika za kojeg je Vojo Stanić bio veliki umjetnik, radnik i prijatelj, boem i kavaljer.
„Od svih slika, koje sam napravio u životu, ako je njih pet dobro-uspio sam kao slikar”, govorio je Aco.
Prijić je rođen u Tivtu 1920. godine.
Nakon vojske u Mariboru zbog naprednih ideja i po kazni, prelazak u puk “Miloš Veliki” u Vranju. Aprilski rat zatiče ga na bugarskoj granici. Četiri godine provodi u ratnim logorima: Dragoman u Bugarskoj, Turn Magurel u Rumuniji, pa onda u Njemačkoj u Altenburgu, Esperštetu, Stojdenu, Kenigeradou, Šifergrabenu i Biterfeldu.
Nakon oslobođenja dolazi na Cetinje i likovno se obrazuje u Umjetničkom ateljeu koje je osnovalo Ministarstvo prosvjete Narodne Republike Crne Gore. Slikarstvo uči kod Mila Milunovića i Petra Lubarde do 1951. godine.
Stipendiju koju je dobio za nastavak školovanja od Sovjetskog saveza nije realizovao zbog izbijanja Informbiroa, dok je drugu stipendiju koju mu je ponudilo Ministarstvo prosvete za studije u Beogradu odbio. Izabrao je da ostane u Crnoj Gori.
Bio je jedan od osnivača, sekretar pa predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
Radio je u Odjeljenju za kinematografiju Ministarstva prosvjete, Agitpropu Narodne omladine Crne Gore, a sa Gojkom Berkuljanom i Brankom Filipovićem Filom osnovao je prvu likovnu grupu u Crnoj Gori – Trojica. Ove mlade talentovane umjetnike povezivala je potreba za punom slobodom umjetničkog izražavanja, češća izlaganja, afirmacija slobodnog udruživanja i ostvarivanja tješnjeg kontakta sa publikom i kritikom.
U CANU je bio potpredsjednik pa predsjednik odjeljenja za likovnu umjetnost.
Prijićevi prvi radovi pripadaju izvjesnom ekspresivnom realizmu. Njegov kolorit je snažan, jasan i izvoran. Zeleno, sivo i crveno, čine okosnicu hromatskog sklada, a sliko je pejzaže iz okoline Cetinja, masline, sela u brdima sa napuštenim zgarištima.
Pozamašna zbirka plakata, ilustracija, naslovnica knjiga i časopisa, plaketa, diploma, znački, tipografskih ispisa i srodnih artefakata govori o Acu kao o vrlo plodnom propagandnom grafičaru (kako se u njegovo vrijeme nazivala dizajnerska djelatnost). Zbog svega toga, Acova svrsishodna dizajnerska misao zaslužuje posebno mjesto u još nenapisanoj Istoriji primijenjene umjetnosti u Crnoj Gori.
Prijić je u mnogobrojnim intervjuima objavljenim u mnoštvu časopisa i listova bio izuzetno zanimljiv sagovornik mnogima. Nikada nije bježao ni od jednog pitanja ni o društvenom životu, ni o položaju umjetnosti i umjetnika, ni o slikarstvu.
Zbog takve njegove otvorenosti i dorečenosti, zbog oštrine zapažanja, bio je i mnogo „zapitkivan“ i često „citiran“.
Imao je preko 20 samostalnih i učestvovao na više od stotinu grupnih izložbi. Njegov slikarski opus čini više od 600 umjetničkih slika u tehnici ulje na platnu, pastel i tempera. Bavio se i primijenjenom umjetnošću, mozaikom, novinskim ilustracijama i karikaturom, a njegovi radovi se nalaze u muzejima, privatnim galerijama i kolekcijama širom svijeta.
Umro u Nikšiću 1986. godine, a sahranjen je na Cetinju.
Njegovi radovi iz porodične kolekcije danas se mogu vidjeti u njegovoj galeriji u Starom gradu u Herceg Novom, a veliku zbirku posjeduje i Narodni muzej Crne Gore u Vladinom domu na Cetinju i većina je u stalnoj postavci.
S.B.
Hvala redakciji na ovom tekstu jer u suprotnom, nazalost moram da priznam, ne bih znala za g. Prijica. Mnogo su mi se svidjele slike iz teksta pa sam malo potrazila na internetu i mogu reci da su jako interesantne tehnike i tematike kojima se bavio. Hvala jos jednom