Kako dijete raste, glasovi potpuno nepoznatih osoba postaju mu sve interesantniji.
Mozak malog djeteta posebno je prilagođen glasu njegove majke. Mozak tinejdžera definitivno nije.
Taj zaključak, objavljen 28. aprila u Journal of Neuroscience, možda na prvu loptu djeluje previše očigledan, pa čak i smiješan. Ali studija neuronaučnika Danijela Abramsa sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Stanford, koji je i sam roditelj dva tinejdžera, ukazuje na nešto mnogo dublje.
Naime, kako djeca odrastaju i proširuju svoje društvene veze izvan svoje porodice, njihov mozak treba da se prilagodi tom odrastajućem svijetu.
„Baš kao što je beba okrenuta majci, adolescenti imaju ovu drugu klasu zvukova i glasova u koje treba da se uklope“, kaže Abrams.
On i njegove kolege skenirali su mozgove mladih ljudi starosti od 7 do 16 godina, dok su slušali glasove ili njihovih majki ili nepoznatih žena. Da bi se eksperiment pojednostavio na samo zvuk glasa, riječi su bile obesmišljene: teebudieshavlt, keebudieshavlt i peebudieshavlt. Dok su djeca i tinejdžeri slušali, pojedini djelovi njihovog mozga su se aktivirali.
Prethodni eksperimenti Abramsa i njegovih kolega pokazali su da određeni djelovi mozga djece uzrasta od 7 do 12 godina – posebno oni djelovi koji se odnose na nagrađivanje i skretanje pažnje – jače reaguju na mamin glas nego na glas nepoznate žene.
„U adolescenciji pokazujemo upravo suprotno od toga“, kaže Abrams.
U istim tim regijama mozga kod tinejdžera, nepoznati glasovi su izazvali jače reakcije od glasova njihovih majki. Čini se da se taj prelazak dešava između 13. i 14. godine.
Nije da ove oblasti mozga adolescenata prestaju da reaguju na mamu, samo umjesto toga, nepoznati glasovi postaju vrijedniji pažnje, piše Science News.
I upravo tako treba da bude, tvrdi Abrams. Istraživanje novih ljudi i situacija je obilježje adolescencije.
Glasovi mogu nositi moćne signale. Kada su djevojčice koje su bile pod stresom čule glasove svojih majki na telefonu, hormoni stresa su opali. Međutim, to nije važilo kada su pročitali poruke svojih majki.
Trenutni rezultati podržavaju ideju da se mozak mijenja kako bi reflektovao nove potrebe koje dolaze sa vremenom i iskustvom, kaže Lesli Selcer, biološka antropološkinja.
„Kako sazrijevamo, naš opstanak sve manje zavisi od podrške majke, a više od naših veza sa vršnjacima“.
Nije jasno koliko je ova neuronska promjena univerzalna. Rezultati bi mogli da budu drugačiji u različitim odnosima između majke i djeteta, uključujući one koji imaju različite stilove roditeljstva, ili čak istoriju zanemarivanja ili zlostavljanja, kaže Seltzer.
