Svako ko ima dijete ili radi s djecom zna da nas „veliku djecu“, ta ista mala djeca mogu mnogo čemu naučiti. Znate li čemu? Nečemu što smo i mi znali, da cijenimo i poštujemo, ali što smo s vremenom, pod uticajem iskustva, zapostavili ili zaboravili. U svakom slučaju ima puno onih koji ne žele od djece da uče već je fokus roditelja da udovoljava djetetu.
Iskreno prijateljstvo. Dijeljenje, pomaganje prijatelju u nevolji. Govorenje istine, pristupanje drugom ljudskom biću bez loše namjere. Želja za igrom, povjerenje i praštanje. To su samo neke od vrijednosti koje postoje u dječijem svijetu, a koje mi odrasli često zaboravljamo.
Problem su uvijek odrasli, djeca nikada nisu kriva. Djeca najčešće uče po modelu, a njihovi modeli su roditelji. Svi oni imaju drugačiji način vaspitanja shodno svom sistemu vrijednosti, uvjerenja i naslijeđenih obrazaca i uloga.
Poteškoće nastaju onda kada u načinu odgoja prevladava udovoljavanje. Tačnije to je fokusiranje isključivo na zadovoljenje dječijih želja odmah i po svaku cijenu.
Djeca čuvana „pod staklenim zvonom“ često se jako teško uklapaju u grupu. Plaču ako ne postoji mogućnost da se njihove potrebe odmah zadovolje, vrlo rijetko se znaju izboriti za sebe. Postaju ranjivi i asocijalni. Nerijetko imaju osjećaj da ih druga djeca ne vole i da ih niko ne razumije osim roditelja.
Zaštitnički nagon roditelja prema djetetu je biološki opravdan i svakom djetetu vrlo potreban. Ono što ni jednom djetetu nije potrebno je pretjerivanje u brizi.
Vrlo često vidimo da roditelji dovoze i odvoze djecu iz škole, miješaju se u njihov odabir prijatelja, traže od nastavnika da se djetetove potrebe uvijek i odmah zadovolje. Traže od drugih ljudi da ih učine srećnim, ne shvatajući da uloga škole i nastavnika nije da djecu čini srećnima nego da ih pripremi za realan život. Da ih uči kako da se bore za sebe i pronađu svoje mjesto u društvu u kome žive.
Najbolje je kada škola i roditelji sarađuju i zajedno uče djecu preuzimanju odgovornosti. Takođe je korisno djecu učiti razboritosti, prilagođavanju, druženju, radu u timu, radnim navikama i disciplini. Koliko god postojale nesuglasice u odnosu i komunikaciji roditelja i nastavnika, dobrobit djeteta mora uvijek da bude na prvom mjestu!
Budimo realni. Roditeljska pomoć i briga su uvijek potrebni pa i kada odrastemo, ali onaj roditelj koji se povuče kada vidi da se dijete snalazi može biti siguran da radi pravu stvar. Jako je bitno dopustiti djetetu da upozna život kakav jeste. Pomoći mu da ovlada vještinama koje će mu služiti da postane stabilan i zreo čovjek i kada ode iz porodičnog gnijezda.
Na ovaj način djeca će izrasti u odgovorne, zadovoljne i emocionalno zrele ljude kadre da se uhvate u koštac sa životom! Dužnost roditelja nije da uvijek i po svaku cijenu učini svoje dijete srećnim, već da ga nauči da samo sebe čini srećnim.
