Kako pomoći djetetu da izgradi sopstveno mišljenje

Iako roditelji prepoznaju povodljivost kao generalno negativnu dječju osobinu, često se o nju oglušuju i ne obraćaju dovoljno pažnje.

Najprije, ona nije podjednako “opasna” u svim uzrasnim fazama djeteta. Na primjer, u predškolskom dobu ona se može manifestovati kao dječje lako i brzo prihvatanje prijedloga druge djece da se igraju određenih igara po njihovom, a ne njegovom izboru. Ipak, konfliktne situacije u ovom uzrastu su uglavnom bezazlene. Naime, dijete još uvijek formira svoju ličnost, ali je i pod stalnim nadzorom neke odrasle osobe (roditelja, vaspitača u vrtiću, bake i sl.), pa se povodljivost tek naslućuje kao potencijalno žarište budućih problema.

Međutim, što je dijete starije, to je uticaj vršnjaka sve veći.

Želja za “uklapanjem”

U prvim razredima osnovne škole, većina djece ima jasno izraženu želju da se “uklopi”, tj. da budu što prihvaćeniji i popularniji dio vršnjačke grupe. Po cijenu te prihvaćenosti lako prihvataju tuđe prijedloge i mišljenja, ne razmišljaju o njima samostalno.

Odrastajući, dijete postepeno gradi sopstvene stavove, stiče nova iskustva koja utiču na formiranju ličnog pogleda na svijet. U periodu puberteta, u velikoj mjeri će već imati formirane lične stavove, nastale pod uticajem vršnjačkog okruženja, ali i vašeg uticaja. Tada je povodljivost i najopasnija, jer su u ovom dobu najveća iskušenja (eksperimentisanje sa alkoholom, narkoticima, prva seksualna iskustva…). Ako su vršnjaci ranije lako mogli da nagovore dijete da se igraju igara po njihovom, a ne njegovom izboru, sada ga sa istom lakoćom mogu nagovoriti na nešto krupnije i opasnije (na primjer, sitan kriminal).

Uzrok i posljedice

Roditelji su skloni da probleme za ponašanje svoje djece traže u njihovom “lošem” društvu. Međutim, niti bi vaše dijete imalo “loše društvo”, niti bi ono uspijevalo da u negativnom smislu utiče na njega, kada ono ne bi bilo povodljivo, tj. kada bi znalo da se odupre.

Loše društvo i različita iskušenja na koje dijete pristaje samo su posljedica. Takođe, to znači da čak i kada se izborite sa jednom posljedicom, uzrok ostaje i dalje, odnosno, moguće je da ćete uskoro biti suočeni sa novom posljedicom istog uzroka – djetetove povodljivosti. Upravo zato, kada primijetite povodljivost kao osobinu svog djeteta, pokušajte da je korigujete odmah. Ne čekajte iskušenja i potencijalno opasne situacije.

Pored želje da se uklopi u svoje vršnjačko okruženje, bitan uzrok povodljivosti je i neformirana sposobnost da se suprotstavi autoritetu. Ovaj autoritet najčešće predstavljate vi, roditelji. Dijete u svom iskustvu posjeduje saznanja šta se dešava kada vam se suprotstavi i ne želi da ponovo proživi istu situaciju. Istovremeno, to je dobar pokazatelj da od vas uveliko zavisi koliko će se osamostaliti i ohrabriti da svoje mišljenje ubuduće jasno i glasno zastupa.

Bolji sagovornici

Pokažite se kao bolji sagovornici nego što su to njegovi vršnjaci. Ne zaboravite da to podrazumijeva i one osjetljive teme kao što su seks, narkomanija a ne samo ono što je vama zgodno da savjetujete.

Takođe, “okanite se” savjetovanja uopšte. Važnije je da slušate, pokažete razumijevanje, usmjerite dijete da svaki aspekt pogleda iz više uglova. Nemojte mu povlađivati, niti osuđivati što ne razmišlja kao vi.

Naime, proces odlučivanja i donošenja odluka, takođe, se uči. Kada zna da može računati i na vaše mišljenje, savjet, sugestiju, ili barem na vašu spremnost da čujete njegovo mišljenje, potreba za vršnjacima kao sagovornicima neće biti od presudnog značaja.

Sopstveno mišljenje

Insistirajte na tome da od djeteta uvijek dobijate konkretne, jasne odgovore. Nemojte se zadovoljavati odgovorom: “Ne znam”. Ovakav odgovor često ne ukazuje da dijete nema svoje mišljenje, nego da ga “mrzi” da smisli. Međutim, kada mu vi popuštate i prihvatite takav odgovor, dajete mu zeleno svijetlo da i dalje ne mora da razmišlja.

Insistirajte. Recite mu: “Razmisli, pa ćeš znati”. Podrazumijeva se da ćete ovo mišljenje pažljivo saslušati i da ga nećete okarakterisati kao potpuno pogrešno ili glupo, čak iako ste sigurni da je upravo takvo.

Slično je i sa odgovorima gdje se dijete “izvlači” na ponašanje drugih. Na primjer, vi pitate: “Zašto si pobjegao sa časa?”, a ono vam odgovori: “I drugi su pobjegli”. Vi, možda na osnovu ovog odgovora naslućujete da je vaše dijete pokazalo solidarnost, i ma koliko bili svjesni da su ovakvi odgovori uobičajeni za određeni uzrast, to još uvijek ne znači da ste obavezni da ih prihvatite. Budite uporni: “Ne pitam za druge, pitam zašto si ti to uradio?”

Borba mišljenja

Preispitajte svoj stav i ponašanje kada vam se dijete suprotstavi u tzv. “borbi mišljenja”. Podrazumijeva se da u pojedinim vašim zahtjevima dijete nema prava glasa, i da je neminovno da vas posluša. Međutim, kada ono izgovara svoje mišljenje, ma koliko ono bilo različito od vašeg, izrazito je važno sljedeće:

– Saslušajte ga

Ne upadajte mu u riječ, pustite ga da razmisli prije nego odgovori, podržite ga da bude iskren, pokažite da imate strpljenje i vremena da ga saslušate, kao i interesovanje za baš njegovo lično, najiskrenije mišljenje.

– Objašnjenje

Pitajte dijete da vam obrazloži svoj stav. Pitajte ga: “A šta ti o tome misliš?”. Na ovaj način, pokazujući interesovanje za njegovo mišljenje, istovremeno podržavate dijete da ga i formira. Nije neophodno da čekate neke bitne, ključne situacije da bi na ovaj način vodili vaše porodične razgovore. Naprotiv. Od izrazitog je značaja da u svakodnevnim situacijama naučite dijete da razvija svoje mišljenje i da ga naviknete da sa vama upravo na takav način razgovara. Glavni razlog zašto je važno da umije samostalno da donosi odluke jeste što vi nećete biti u mogućnosti da “stražarite” i budete uz njega u svakoj životnoj situaciji. U mnogim prilikama biće neophodna njegova trenutna reakcija, jer neće biti vremena da se posavjetuje niti sa vama, niti sa svojim drugovima, vršnjacima.

– Vaše mišljenje

Recite da li se slažete ili ne, ali ukoliko se ne slažete nemojte dijete osuđivati, kritikovati, omalovažavati… Vi obrazložite svoje mišljenje, takođe.

– Zaključite

Na kraju razgovora, recite: “Baš mi je drago da smo popričali, uživam da čujem kako razmišljaš…”

Tolerancija

Većina prošlih generacija pa vjerovatno i vaša, naučena je da su određene riječi, u svakoj prilici neprihvatljive, i najblaže rečeno, ružne, baš kao što je i svako suprotstavljanje nekom odraslom autoritetu (vama, vaspitačici u vrtiću ili nastavniku u školi) razlog za veliku kritiku ili čak, kaznu.. Takve su riječi: “Neću, ne dam, ne želim… “.

Podrazumijeva se da ove riječi nisu prihvatljive kao izraz razmaženog inaćenja i pokušaja manipulacije ali su one danas, na žalost, postale riječi opstanka. Odnosno, ukoliko vaše dijete nema slobodu da vama kaže svoje “ne” onda neće biti spremno da kaže ne ni svojim vršnjacima, ma kako njihovi zahtjevi bili opasni.

Pokažite primjerom da kada vam obrazloži svoje neću, na takav stav dijete ima i pravo. Svoj autoritet gradite na poštovanju, odnosno zahtjevu da vas dijete posluša jer ima povjerenje u vas i zna da su vaši zahtjevi opravdani, a ne na strahopoštovanju (zato što roditeljska uloga podrazumijeva mogućnost kažnjavanja). Njegujte toleranciju kao način ophođenja i dogovor kao osnovni oblik komunikacije.

Suprotstavljanje vama

Naučite dijete da za sve ima svoje lične argumente. Čak i kada vi nešto zahtijevate (roditelji su obično uvjereni da njihovi zahtjevi podrazumijevaju trenutno prihvatanje), u slučaju kada je dijete zaista spremno da vas bez pitanja posluša, zastanite za trenutak i zapitajte: “Znaš li zašto to tražim od tebe? Ne znaš? Zašto me ne pitaš?”, odnosno, njegujte osobinu da ima svoj stav čak i kada to liči na suprotstavljanje vašem autoritetu.

Samopouzdanje

Povodljiva djeca imaju manjak samopouzdanja. Utoliko im je potrebnije jasno, glasno, što otvorenije i direktnije govoriti i pokazivati podršku.

Pohvalite dijete kada god ste njime ili uloženim trudom ili rezultatima zadovoljni. Ne štedite lijepe riječi, jer one na najbolji način utiču na razvoj dječijeg samopouzdanja.