Ne možemo znati koje dijete će biti problematično, ali možemo znati čije

Piše: Snežana Golić, pedagog

U ranom djetinjstvu ne može se naslutiti koje dijete će biti „problematično“, jer većina griješi – oni su samo djeca, ali se može sa 99% sigurnosti znati čije dijete će trajno imati probleme kroz život, često možemo znati i precizno koje probleme.

Da se istorija ponavlja važi i u ovom slučaju. Na primjer, pet dječaka, zajedno uradi nešto nedopustivo. Obavijestimo roditelje. Neki “dolete”, druge čekamo dvije nedjelje, neki minimalizuju problem i čekaju da problem poraste, pa da rješavaju i shvate ozbiljno, drugi gase i naznake požara, neki ulaze u školu sa stavom “samo da vidim na koga da svalim krivicu”, drugi odmah analiziraju kako su mogli bolje da posavjetuju svoje dijete… nekome pomognemo više, nekome manje. Kroz vrijeme, mi ih sve zajedno ispratimo, a problem ostaje njihovim roditeljima i njima, a u najtežim slučajevima i cijelom društvu. I to je surova realnost.

Dijete koje roditelji postavljaju na tron, kako drugačije u tom uzrastu nego neosnovano, kasnije ima problem da sa trona siđe, a društvo ima nultu toleranciju na kvazi prinčeve i princeze, što je bolno.

Zatim raznorazne prečice do popularnosti, kao i uzimanje na silu onoga što nam ne pripada kasnije stvara čitav niz problema, jer i od jakog uvijek ima jači i agresivniji. Problem je i kada djeca izrastaju u perfekcioniste, ne ponose kritiku, od poraza se predugo oporavljaju… ima puno signala da će nastati požar.

Kada je riječ o ulozi savremene škole, mnogi se ograđuju od onog vaspitnog dijela, smatrajući da su nastavnicima vezane ruke i da obrazuju, a kamoli da vaspitavaju. Da li je baš tako?

Juče je moj sin tražio da mu spakujemo jabuku, jer je nastavnica muzičkog rekla da, ako jedu voće imaju više snage za frulu, pa je htio da pokupi koji poen kod nje. Njegova učiteljica je na svakom roditeljskom pričala o opasnostima instagrama i sada, u 5. razredu, samo dvoje djece ima nalog.

Ćerka sve oko sebe ispravlja kada u nabrajanju stave prvo sebe, jer je njena vaspitačica Lela rekla da “i ja” stave na kraj.

Neka djeca svoje predavače ni ne spominju.

Djeca su naše najveće sudije. Ko od prosvetara to zaboravi, mali će mu biti grad u kom živi, kada djeca porastu i dočekaju ih na svojim radnim mjestima za koju godinu.

Zakon je korektan, samo bi trebalo u pojedinim djelovima da bude precizniji, ali je ipak dobro što ne dozvoljava da djeca tumaraju ulicama bez nadzora jer ih je neko izbacio sa časa, ne dozvoljava da nenajavljena kontrolna vježba bude na svaka dva časa, jer pera sa svim jedinicama i apsolutno nezainteresovan za školski uspjeh neće da se smiri. Nastavnici ne smiju da tuku đake, to su obično i radili oni koji su pod dejstvom alkohola. Žao mi je što je to po mišljenju mnogih bio jedini način da se uspostavi stabilan sistem, jer to nije istina.

Saradnja nastavnika i roditelja je svakako ključ uspjeha u odgajanju zdravog i uspješnog mladog čovjeka.
Čini mi se da su potrebne obavezne redovne edukacije za roditelje, koje organizuje škola, u saradnji sa srodnim institucijama, gdje se izostanak skupo plaća. Probrana pedagoška saznanja, razumljivo prenijeta roditeljima riješila bi dosta problema, jer bi im pod broj jedan pojasnila da eventualni problem, koji neumoljivo raste svaki dan, imaju oni i njihovo dijete, a mi ostali smo “u prolazu”.

Roditelji su se u ovoj tranziciji sa tradicionalnih na nove pristupe, prilično izgubili. Iz mog iskustva, većina roditelja promijeni razmišljanje nakon edukacija.

Na primjer, jednoj mami koja ugađa previše sinu, ponekada je dovoljno reći da će ga djevojka sigurno ostaviti ako joj ne bude dao jaknu kada joj je hladno, jer nije navikao da čini nešto za drugog a na svoju “štetu”. Roditelju nasilnika treba reći da mu sina vrebaju stariji đaci i da je važno da se primiri… što je obično istina.

Poslije drugog nedolaska roditelja, po pozivu iz škole svakako je dobro obavijestiti roditelje da će se uključiti centar za socijalni rad zbog zanemarivanja djeteta.

Važno je da mi, prosvetari otvaramo prozor u dalju budućnost kada god možemo. I roditeljima i djeci. Dobro je navoditi ih da pronađu svoje ciljeve, da mi opišu pismeno gdje su 2030. Stave sve na papir, dobro pogledaju, a zatim od mojih dosadnih i upornih pitanja odbrane svoj plan. Kako? Koliko? Kada? Zašto? Svima je to teško, i djeci i roditeljima, ali ih aktivira da misle, analiziraju i obećaju sebi, meni, svom odjeljenju, djetetu, mužu… probude se. Ponekada ne uspijem, nažalost, ali rijetko.

Uspjeh rađa motivaciju, a neuspjeh je gasi. Vodim se time da je moj posao da uspjeh u nekom obliku dođe do svakog djeteta, pa da vidimo da li ta inspiracija radi. Desi se i da ne radi, tada tražimo uzroke. Etikete koje djeca donesu iz porodice ili nižih razreda da su spori, lijeni, stidljivi, problematični… često su uzrok prestanka bilo kakve borbe za uspjeh. Drugim riječima neka djeca su se prerano pomirila sa neuspjehom i teško ih je pokrenuti, a etikete odlijepiti, ali nije nemoguće. Oni uvijek kažu “ja neću i ne želim”, a ne “ja ne mogu” . Možda ćete se iznenaditi ali etikete najbolji, najpametniji, najvažniji su još teže za nošenje.

Savremeno društvo i način života donijelo je mnogo toga dobrog, ali i lošeg. Koje su loše strane modernog života, to svi znamo – nedovoljno vremena za porodicu, digitalizacija svih sfera života, što opet dovodi do toga da je djeci sve na dohvat ruke i ne moraju da pamte informacije. Kako sve te nedostatke pretvoriti u prednosti i kako na času i kod kuće tehnologiju iskoristiti u korist djeteta?

Internet je prilika za napredovanje nazadovanje, ali i uklapanje u društvo. Važno je da djeca prepoznaju razliku, iako će najvjerovatnije koristiti i dobre i loše sadržaje. Dobijanje odgovora na klik je zaista prilika za lako i doživotno učenje i obnavljanje znanja. Važno je djeci pokazati kako se putuje kroz znanje i svijet korišćenjem interneta. Zatim, iako se ne viđamo sa djecom zbog posla nekada i po čitav dan, video-pozivi i srce stiker na viberu, mogu malo da ublaže međusobno nedostajanje. A radujem se i mogućnosti da video-pozivom ili slikom potvrde gdje su i sa kim.

Sa djecom moramo biti spremni na rješavanje naizgled nerješivih problema.

Evo jednog primjera. Moj suprug je sinu donio loptu sa kupa šampiona. Valjda je to bio najpoželjniji poklon među dječacima tih dana. Ponio je i pozajmio dječacima na igralištu, a njih četvorica su odnijeli/ukrali loptu. Saznala sam da su roditelji dječaka koji je loptu odnio agresivni i da su veći dio dana pod dejstvom marihuane, da imaju četvoro djece i da su djeca izuzetno vaspitno zapuštena i da je bolje da ni ne pokušavam saradnju sa njima. Pozvala sam mamu, koja je tvrdila da lažno optužujem njeno dijete i da ne zna o čemu se radi, spustila mi je slušalicu. Očekivala sam to. Poslala sam joj sms: “lopta nije važna, ali poruka koju šaljemo djeci jeste. Djeca od 11 godina ne mogu biti lopovi, ali mogu postati lopovi. Još jednom vas pitam, da li ćemo našim sinovima poslati poruku da smo mi odrasli nesposobni i da ne možemo da nađemo loptu, otkrijemo istinu? Oni će to protumačiti kao dozvolu da se uzme nešto tuđe, razumljivo. I vaš sin i moj sin. Optužila sam vašeg sina, to nije mala stvar, ne možete to tek tako ostaviti po strani. Morate nekako reagovati ne zbog mene, nego zbog njega.” dobila sam odgovor: “U pravu ste, pomoći ću da nađemo loptu”. Sjutradan je sina sa loptom poslala na igralište.

Mnogi će reći utopija, a ja vam kažem da najvjerovatnije nisu ni probali, u startu su odustali…