Iako su empate sposobne da razumiju tuđa osjećanja i uz to lakše pomognu drugoj osobi, problem nastaje kada ne umiju da naprave razliku između svojih i tuđih osjećanja.
Nekim mamama je saosjećanje na mnogo višem nivou, te mogu proživljavati emocije svoje djece. Većina ljudi doživljava neku vrstu saosjećanja, to nam pomaže da bolje brinemo o ljudima u svom životu, ali ima osoba koje su na mnogo višem nivou empatije. Psiholozi ih nazivaju empatama, a to identifikovanje ih može dovesti do većeg stresa, neprijatnosti ili bola. Dakle, kako roditeljstvo utiče na empate?
Biti empatična osoba ne mora nužno značiti da ste empata. Empate često idu tako daleko da proživljavaju fizički osjećanja druge osobe. Skorašnja istraživanja povezala su visok nivo empatije sa fenomenom ogledalo sinestezija, ili sa osjećanjem tuđih iskustava. Ovo stanje se javlja kod jedan ili dva posto populacije, a većina onih koji ga imaju nisu svjesni sopstvene borbe da naprave razliku između sopstvenih i tuđih iskustava.
“Ekstremno sam osjetljiva na osjećanja drugih”, izjavila je Kari Odriskol, majka dvoje djece.
“Često ne mogu da razlučim koje emocije pripadaju njima, a koje meni.”
Opisala je taj neprijatan osjećaj čak i kada stranci doživljavaju bol. S obzirom na to da joj fizički bude loše nakon gledanja nasilja na televiziji, ona izbjegava neprijatne emisije.
“Osjećam sve to u sopstvenom tijelu kao da se događa meni samoj”, rekla je.
Linija između onog ko osjeća jaku empatiju i jednog empate može biti mutna, jer se empatija može osjetiti poput nekog spektra.
Bez obzira da li je mama pravi empata, koji se bori da iskaže razliku između svog i tuđeg bola, ili jednostavno osjeća visoke nivoe empatije, to je crta majčinstva koja sve dodatno komplikuje. Osjećanje tuđih emocija i fizičkih senzacija ima i dobre, ali i loše strane.
Najveća moć empate je mogućnost da razumije i cijeni djetetove emocije. To pomaže djetetu da osjeti razumijevanje i da se osjeti vrijednim, što je vrlo značajno za njegov emocionalni razvoj. Zbog osjetljivosti, empate mogu identifikovati osjećanja ispod dječjeg ponašanja, te mogu naći bolji način da reaguju. Ovo je objasnila doktorka Dana Dorfman, psihoterapeut.
Dala je primjer situacije u kojoj dijete ima napad bijesa, stanje koje tipično uznemiri roditelje, bili oni empate ili ne. Mnogi roditelji mogu vidjeti ovo kao ponašanje koje se jednostavno umiri ili kazni. Ipak, empata će tačno znati kako se isfrustrirano dijete osjeća, te početi da rješava taj problem iz korijena. Sa druge strane, empatičnost može biti i profesionalna deformacija roditeljstva. Ovo je naročito istina kada majka nije u mogućnosti da razluči svoja osjećanja od osjećanja svoje djece.
“Ukoliko mama empata naglo reaguje i nije u mogućnosti da napravi tu razliku, ona može preopteretiti svoje dijete. Neće biti u stanju da pomogne djetetu da održava intenzitet emocija”, rekla je Dana.
U studiji iz 2016. pokazalo se da empatičnost roditelja ima jako dobar uticaj na tinejdžere jer im pomaže da regulišu emocije, dok na roditelje djeluje drugačije. Oni su se osjećali samouvjereno i vjerovali u svoje roditeljstvo, ali su isto tako imali veći nivo sistemskih zapaljenja u testirnju krvi, što povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti.
Odriskolova je istakla da joj se sa roditeljstvom simptomi empatije nisu pogoršali, ali je ispričala fenomen sa majkom i sestrom. Ona je morala da napravi fizičku distancu od svoje porodice kako bi sebe zaštitila od njihovih emocija koje je pogađaju.
“Kada sam dobila djecu, ovaj fenomen se javio iznova”, objasnila je.
Dobra vijest je da je majčinstvo dovelo do toga da pronađe načine da usmjeri svoje nezdrave obrasce, umjesto da podliježe tim negativnim efektima ekstremne empatičnosti.
Vrlo je važno da svaki empata bude svjestan da reakcije na tuđa osjećanja mogu da ih povrijede i da bi trebalo da nauče da stvore nove obrasce ponašanja u takvim situacijama.
U stanju smo da vjerujemo da su naša djeca odraz nas, odgovor na ono što smo mi kao ljudi, i ako su djeca nesrećna ili ljuta, odmah sebe krivimo da smo loši roditelji.
To je Odriskol dovelo do znatiželje o sopstvenom iskustvu. Što je više bila svjesna toga što sama postaje, bila je spremnija da napravi razliku između svojih i tuđih osjećanja.
Vježbala je sopstveno osvještavanje. Podsjećala je samu sebe na to da razaznavanje tuđih i svojih emocija više pomaže njoj kao majci, jer tako lakše može da shvati njegove potrebe, a da na to ne dodaje svoj dodatni teret.
Dana Dorfman je ohrabrila empate da uvježbavaju ove strategije, da budu svjesnije i da prihvate empatiju kao dio sebe. Istakla je ogromnu važnost vremena posvećenog isključivo samoj sebi, jer se na taj način odmara i puni energijom.
Ukoliko je moguće, to bi trebalo da bude njena dnevna rutina. To vrijeme koje posveti sebi može biti jednostavno odlazak nekoliko minuta pod tuš ili određeni period pred spavanje. Dobra navika je i vođenje dnevnika ili joga.
Nije mama jedina koja ima dobrobiti od postavljanja granica u životu, već će i cijela porodica imati benefite od majke koja je ispunjena i može da pristupi njihovim potrebama sa jasnom emotivnom distancom.
