U bilo kom odnosu, mora biti uspostavljen balans između “uzimanja” i “davanja”. Harmoničan odnos liči na hod gimnastičara po konopcu ispod krova cirkusa, sa dugom motkom u ruci. Gimnastičar može opstati samo ako balansira. A ako jedna strana motke prevagne, gimnastičar će se survati dolje. Takođe, i odnos.
Kako narušavamo balans
Na primjer, žena po svojoj prirodi voli da daje, da služi, da pomaže, da podržava. Pritom za mnoge žene je problem da uzimaju. Da primaju poklone, komplimente, pomoć. U tom trenutku, čini joj se da će biti opet za nešto dužna. Mnogo joj je lakše da ne prihvata, da ne bi dugovala. I ponovo davala, davala, davala. Upravo takvo ponašanje žene uništava vezu.
Isto tako, postoje ljudi koji su od djetinjstva navikli da uzimaju, oni jasno znaju šta im je potrebno. To je “konzumerizam” i “parazitizam”. Oni rade to što im treba. I pokušavaju svuda i uvijek da maksimalno uzmu. Istovremeno, ne vole da daju ništa, čak ni stare stvari. Mnogi ljudi ne vole da plaćaju poreze, ali veoma vole socijalna davanja i nadoknade. Takvih primjera isto ima mnogo.
Naravno, većina od nas nije sto odsto davalac ili sto odsto primalac. U nekim situacijama, previše uzimamo, a u nekim previše dajemo. Ali važno je shvati da mora postojati balans u svim odnosima.
Ako sve vrijeme daješ i daješ, a ne uzimaš ništa, čovjek pored tebe je u ogromnom dugu. To je kao da si mu objesio oko vrata ogroman kredit koji nikada neće otplatiti. Prvo, zbog toga što ti ne uzimaš od njega ništa. A drugo, i kamate se nakupljaju, i penali … Čovjek ne može da živi sa takvim teretom i on nema drugog izlaza nego da ode. A onda još bude okrivljen, jer ste mu dali najbolje godine svog života.
Ako sve vrijeme, ništa ne daješ, prije ili kasnije, partner se iscrpi. Doći će trenutak kada više ne može da daje. I on počinje da želi nešto za sve te godine. On traži, zahtijeva, vrijeđa se, ljuti. Ako nijesi spreman da nešto daš, ta je veza takođe osuđena.
Kako održavati balans?
Smatra se ako se dobije nešto dobro, uvijek treba dati čovjeku bar malo više. To jest, na primjer, ako ti je dao čokoladicu, ti njemu sjutra daj dvije. Posle toga on tebi – tri. A ti njemu – četiri. U takvom odnosu ljubav raste, jer u svakom momentu oboje misle o tome kako da usreće svog voljenog i daju mu malo više. Tu je sve jasno.
Ali postoji i druga razmjena. Ako neko stvara bol drugome. Šta tada raditi? Sjedjeti i osmjehivati se? Reći: “Velikodušno ti opraštam?” Da li to jača vezu? Ne.
Na primjer, muž je prevario ženu. Dolazi sa pokajanjem. A žena i bez suza, i bez prekora, oprašta. Odmah. Šta se dešava? Njegov osjećaj krivice se umnožava stotinu puta (ja sam takav gad, a moja žena je svetica). Ona postaje veća od njega. I porodica je već osuđena. Ljubav kod njih umire, u takvom disbalansu, porodica ne može da živi. On će živjeti sa njom zbog osjećaja krivice, ona zbog osjećaja dužnosti.
Nije stvar u tome da ne treba oprostiti. Suprotno, treba oprostiti. Ali sa pozicije jednakosti. Sa sistemske tačke gledišta, u ovom slučaju potrebno je uzvratiti partneru nešto loše, ali malo manje.
To jest, kao odgovor na njegovu prevaru, žena je obavezna da napravi skandal, da ne razgovara sa njim neko vrijeme, i tako dalje. To jest, da ga povrijedi. Ali! Malo manje. I tada sve loše u porodici stremiće ka nuli.
Balans treba da bude svuda
Ali najvažnije, da se to odnosi na sve u okruženju. U odnosima u biznisu, na poslu, sa prijateljima.
Jeste li primijetili da kada čovjek izgara na poslu za mizernu zaradu, zbog nečega dobija otkaz? Ili prijatelji kojima pomažete sve vrijeme, često su drski i prekinu odnos?
Isto tako, i biznis iz kog se neprekidno izvlači novac bez ikakvog ulaganja, prije ili kasnije umre.
To je prirodan zakon rasta i razvoja svega. Veoma je važno da naučite da poštujete balans. Važno je uzimati sve što nam daje partner, i davati toliko koliko je potrebno.
Jedini odnos u kom zakon radi malo drugačije je roditeljsko – dječji odnos. Roditelji uvijek samo daju djeci. Djeca uvijek samo uzimaju od roditelja. Da bi potom davali, ali ne svojim roditeljima, već svojoj djeci. To jest, treba uzimati i davati. Samo “u druge ruke”.
Energija teče od predaka prema potomcima, i nikada obrnuto. Ne možemo preokrenuti rijeku ljubavi unazad, a ako to činimo, rezultat će biti tužan.
Roditelji nam daju život, i to je neplativ dug. Naš zadatak je u tome da prihvatimo taj dar. Prihvatimo ga svim srcem. Pomirimo se sa tim da nikada nećemo moći da im to vratimo. Nikad. To je Božiji dar koji primamo preko svojih roditelja.
Naš zadatak je u tome da prenesemo vatru života dalje, svojoj djeci. I ne tražimo od njih da vraćaju dugove. Samo da gledamo kako oni prenose energiju svojoj djeci i tako dalje.
Odnos je uvijek razmena i kretanje. Može se kretati ili na više ili na niže. Ili odnos jača i razvija se, ili umire i degradira.
Odlican text!