Kada dolazi čudo

Bila jednom jedna djevojka, koja nije vjerovala u čuda, vjerovala je u čovječiji razum. Tako su je od djetinjstva učili, i ona je povjerovala.

A čuda postoje, bez obzira na to da li vjerujete u njih ili ne, i svakome od nas tokom života desi se ne jedno, već mnogo raznih čuda. Samo oni koji vjeruju u njih, iskreno se raduju i kažu: “Oh, čudo”, a oni kao naša djevojka: “slučajnost” ili “posrećilo se”.

Šta vi mislite, kod kojih je srećniji život? Tako je, naravno, kod prvih! Na kraju krajeva, čudo i radost žive u Duši i stoga idu ruku pod ruku, a emocije su strane razumu, u najboljem slučaju, samo osećaj dubokog zadovoljstva.

Naš Razum i Duša su veoma različiti. Duša voli da pjeva i smije se, a Razum da planira i analizira.
Pošto se naša davno odrasla djevojčica družila sa Razumom, zbog toga je rijetko pjevala, ali je razmišljala stalno.

Naravno, dok je ta djevojčica rasla, dešavala su joj se mala čuda, koje uporno takvim nije smatrala. A kada je odrasla, došlo joj je prvo veliko čudo.

– Gazdarice! Otvorite! Želim odmah da se desim! – oglasilo se Čudo.

Odgovor je bila tišina. Potom se neko uz uzdah pokrenuo i nezadovoljno pitao:

– Ko je to dođavola?

– To sam ja, Čudo! Došlo sam u vaš život, da bi ga učinio svjetlijim i radosnijim!

– Gazdarica nije kod kuće, nije dozvoljeno puštati nikoga.

– Gdje je ona?

– Boravi negdje u Prošlosti! Analizira i upoređuje, iskustvo na djelove rastavlja.

– U redu, vratiću se kasnije, – reklo je zbunjeno Čudo.

… Uskoro je Čudo pokušalo ponovo, ali gazdarica je opet bila odsutna.

– Je li ponovo u Prošlosti? – pitalo je Čudo.

– Ne … u Budućnosti! Planira i boja.

– Ah! Pa dobro, drugi put …

… Sljedeći put ispostavilo se da je gazdarica bila na mjestu, ali …

– To si ti … Čudo nije vrijeme za tebe!

– Nije vrijeme za mene? Kako to da shvatim?

– Gazdarica nije pri sebi … ima problema. Preživljava! Nije joj do čudesa.

– “Nije pri sebi” … Tako stvari stoje! A kada će prići sebi?

– Kada problemi postanu njena Prošlost.

– Zar neće tada, vjerovatno, opet krenuti za njima u Prošlost, da analizira iskustvo?

– Pa, da.

– A kada ja da se desim?

– Pa, ti je ulovi negdje. Ili u Prošlosti ili u Budućnosti. Tamo se i dogovorite.

– To neće moći – tužno je odmahnulo glavom Čudo. Ja se dešavam samo “ovdje i sada” tako sam ustrojen.

– Pa, onda ne znam. “Ovdje i sada” – to je problematično. Ona u tom stanju rijetko biva. Obično je ili “tu” ili “tamo”.

– To je ludo! – čudilo se Čudo. – Nemoguće, da čovjek bježi od svoje sreće! A šta se desilo?

– Ništa posebno. Usamljenost je obuzela. Ličnog života nema, nema posebnih radosti, samo jedno rutina …

– Dakle, to je to! Onda je najbolje vrijeme za čudesa, to jest za mene. Otvori vrata, Razume! Otvaraj, kad ti kažem!

Takavoj najezdi Čuda nemoguće je bilo suprostaviti se, i ono je brzo upalo u svijest odrasle djevojčice.

– Zdravo, ja sam čudo! – predstavilo se ono.

– Ali ja ne vjerujem u čudesa – čudila se ona, brzo brišući suze.

– Zato ja veoma vjerujem u tebe! Mislim da ćemo se slagati. Samo ovdje kod tebe mi je tijesno, nemam gdje da se okrenem … Ali, to ćemo odmah popraviti! Šta je ovo?

Čudo je otvorilo plakar, a onda uz tresak survali su se kosturi.

– Kosturi u plakaru? I nije ti bilo lijeno da ih kriješ? Najbolje mjesto za njih je skladište vizuelnih pomagala! Bacamo?

– Bacamo … – klimnula je glavom, potpuno zapanjena gazdarica.

– Odlično! Ovo su, koliko ja shvatam, osušena osjećanja i neostvareni snovi? Oprati i popraviti!

Dok je gazdarica ispunjavala naredbe, Čudo je zavrnuo rukave, čistilo i bacalo u kantu za smeće stare uvrede, potisnute želje, tužna sjećanja i slično smeće.

– Ali, da li je mudro – otarasiti se nagomilanog iskustva? – stidljivo je pitala gazdarica.

– Možda i nije mudro, ali je zato veoma korisno. Da bi se u tvom životu pojavilo nešto novo, treba se prvo osloboditi starog!

– Oh, kako je prazno! – uzviknula je šokirana gazdarica, generalno čišćenje. – U meni ništa nije ostalo! Sa čim ću živjeti?

– Sa mnom! – radosno je saopštilo Čudo. – Ušlo sam u tvoj život, i sada te ne ostavljam. Ja i ti ćemo zajedno stvoriti mnogo malih čudesa!

Tako je u život gazdarice ušla bezuslovna ljubav – najveće Čudo koje postoji na svijetu. Ona joj ne dozvoljava da odlazi u prošlost i vezuje se za budućnost, jer ono što se dešava ” ovdje i sada” je uvijek mnogo privlačnije.

Sada ima sve i obožavaoce, i čudesa, i radost života. “Kakva čudesna žena!” – često kaže za nju okruženje, i to je istina jer Čudesa nas osvjetljavaju iznutra, i tada mi sami postajemo Čudo.

Autor: Irina Konstantinova Seminova – Eljfika