Psihologija

Kako naše djetinjstvo utiče na izbor partnera

Kroz naše odrastanje, modeli odnosa s bliskim osobama koji su ispunjeni ohrabrenjima, ali i povredama, kao i primjeri njihovog odnosa, stvaraju u našem umu senzorni otisak IMAGO, o tome kako izgleda intimna veza. Izbor partnera je jedna od najvažnijih stvari u odraslom dobu, a postoje dokazi da su korijeni našeg izbora upravo najviše vezani za naše djetinjstvo.

Kao što već znate, djetinjstvo ima puno uticaja na naše sadašnje ponašanje, izbore i odluke. Međutim, rijetko se povezuje da način ponašanja naših roditelja prema nama u djetinjstvu, određuje naš izbor partnera u odraslom dobu.

Tako nas uči dr. H. Hendrix koji je na tome razvio svoj teorijski pristup „Imago terapija“. Osnovna je postavka Imago terapije da naš izbor partnera nije slučajan. Nesvjesno nas privlače osobe koje imaju obilježja jednog ili oba naša roditelja. Kroz naše odrastanje modeli odnosa s bliskim osobama, koji su ispunjeni ohrabrenjima, ali i povredama, kao i primjeri njihovog odnosa, stvaraju u našem umu senzorni otisak IMAGO, o tome kako izgleda intimna veza.

Imago je pojam za sliku u našoj glavi koja u sebi sadrži pozitivne, ali i negativne osobine naših roditelja.
Već u najranijem uzrastu naučimo i zapamtimo kakav bi trebao biti naš imago, odnosno naš idealan partner. Najčešće se neprijatno iznenadimo kada shvatimo da osoba u koju smo se na početku zaljubili ima sve osobine koje ne volimo. I tada mislimo da će biti najbolje da prekinemo tu vezu. Čini nam se da treba nađemo nekog ko nam više odgovara, nekoga s kime se bolje razumijemo i slažemo. Ali, ako ne osvijestimo da to što tražimo nosimo u sebi te da nije problem u partneru nego u našim ranim povredama, priča će se svaki put ponavljati.

“Često puta mi znaju doći žene i muškarci, koji iza sebe imaju 2 do 3 veze koje nisu bile za njih zadovoljavajuće. Kada ti isti ljudi uporede sve te veze, odnosno osobe, dolaze do uvida da se obrazac neprestano ponavlja.

Tada čujem rečenice ovog tipa:

„On je isti kao i moj bivši.“

„Ona se ponaša na jednak način kao i sve prije nje.“

Kada nismo zadovoljni u vezi, često tražimo drugog partnera, a neugodno se iznenadimo kada ponovo izaberemo nekog sličnog onom od kojeg smo otišli”.

Četiri faze partnerskog odnosa

1. Prva faza je zaljubljenost.

Tu fazu svi u životu barem jednom doživimo i prođemo kroz nju. U stvarnosti to ovako zvuči:

“Osjećam leptiriće u stomaku.”

“Čini mi se da oduvijek poznajem tu osobu.”

“S njim/njom je sve savršeno i baš kako treba.”

U početku zaljubljenosti osjećamo kao da smo u sedmom nebu, sve je savršeno, partner idealan, a svijet ružičast. Tada želimo neprestano biti sa partnerom, uređujemo se satima pred ogledalom, spremamo za izlazak kako bismo se pojavili u najboljem izdanju. I zaista u toj fazi, dok još nema toliko dubine, otkrivamo samo svoje pozitivne osobine kako bi bili što bolji u očima druge osobe. No zapravo, mi se nesvjesno zaljubljujemo u imaginarne sličice u našim glavama, u zamišljeni imago (sliku). Ne vidimo osobu sa njenim dobrim i lošim stranama (što svako od nas ima), nego vidimo nekog ko će napokon izliječiti sve one teškoće i boli iz ranog djetinjstva.

Dokazano je da nam u ovoj fazi mozak radi drugačije nego inače. Pod uticajem smo hormona koji kolaju našim tijelom, uzbuđenje je toliko, a osjećaj kao da ponekad “lebdimo od sreće”. Iz tog razloga i zaboravimo da osoba nije savršena, idealna i bez mane. Nažalost ili na sreću, ova faza traje od nekoliko mjeseci do dvije godine.

2. Faza nesvjesno dogovorenih uloga.

Ova faza se javlja ubrzo nakon ili paralelno sa fazom zaljubljenosti. Svaki od partnera preuzme određenu ulogu te na taj način dalje nastavljaju svoj odnos. Uloge koje preuzimaju na nesvjesnom nivou zavisei od toga kakve su uloge igrali njihovi roditelji. Tako žene najčešće preuzmu ulogu domaćice te brinu o djeci, dok muškarac ima ulogu hranitelja koji zarađuje za sve potrebe svoje porodice. Osobe se same nepisanim dogovorom definišu kroz navedene uloge te se ponašaju u skladu s njima. Ako muškarac koji je naučio da je on taj koji mora zarađivati za porodicu, ostane bez posla, osjeća nezadovoljstvo i teško mu je da se pomiri s time da je žena ta koja tada zarađuje. Bitno je naglasiti da mi u svakom trenutku imamo slobodu izbora. Uvijek moramo svjesno izaći iz zadate uloge, ali to ipak u većini slučajeva ne učinimo.

U ovom razdoblju može doći do braka i do rođenja djece. Ljudi kao da odluče da je bolje biti s nekim, nego ostati sam. Tu se vjerovatno javlja strah od samoće, napuštanja i praznine. Osobe se prilagode jedno drugome, potisnu svoje individualne, istinske potrebe i snove. Nema više one strasti i čari sa početka, gube se iluzije i snovi. Seksualni odnosi se proređuju ili čak trajno izgube. Par se stopi u jedno i polako gube sebe kao odvojenu individuu koja postoji i izvan tog odnosa. Kao da moraju sve zajedno da rade, svugdje zajedno da idu. Prestanu da se viđaju sa prijateljima, sve je nekako podređeno toj vezi i drugoj osobi. Na neki način kao da su se partneri “stopili”. Kod nekih parova ova faza može trajati do smrti jednog od partnera ili bude prekinuta “buđenjem i pobunom”.

3. Faza sukoba je treća faza ljubavnog odnosa.

Jednog dana se probudimo i shvatimo da partner nije onakav kakvim smo ga zamišljali. Tada često izgovaramo ili čujemo:

“Pa to nije ista osoba.”

“Na početku veze je bio skroz drugačiji.”

“Više ništa nije kao na početku.”

“Ovo više nema smisla.”

Ovde više ne nosimo ružičaste naočare. Sve što smo u početku voljeli na partneru počinje da nam smeta. Čini nam se kao da je to neka druga osoba. Počinju da nam smetaju sitnice. Okidač za sukob može biti neka partnerova riječ, primjedba ili pogled. Parovi počnu da se svađaju svakodnevno i puno puta se pitaju kako su se uopšte mogli zaljubiti u tu osobu. Međutim, sukobi počnu zbog toga što nakon nekog vremena osvijestimo da u toj vezi ne dobijamo ono što uisitnu želimo i trebamo kao individue. Još uvijek nismo svjesni da u svojoj glavi imamo imago i da nam je ljubavna veza određena tom slikom.

Ta slika živi u našoj glavi i se sastoji od osobina naših roditelja, majke i oca.

Na početku veze ne vidimo da osoba u koju smo zaljubljeni, ima u sebi upravo one osobine koje imaju naš otac ili naša majka. No kao što naš partner može imati u sebi pozitivne osobine naših roditelja s kojima se osjećamo poznato i ugodno, on ima i onu drugu stanu medalje, a to su negativne osobine. S obzirom da se sve ovo događa na nesvjesnom nivou, osobama je teško da shvate zašto odjednom izbijaju svađe i kako se sve preko noći promijenilo. Ova faza zna da bude izrazito bolna i teška. Muškarci se bore sa svojim težim iskazivanjem emocija, a žene sa razumom i smirivanjem emocija. Ukoliko svađe ne prestanu, osobe zaključe da nisu jedno za drugo, dolazi do prekida te se par rastaje.

No upravo konflikti u sebi nose golemi potencijal. Ispod njih se nalaze nezadovoljene čežnje kao ostaci iz djetinjstva. Kao da dijete u nama vrišti i govori: „Pogledaj moju bol i nezadovoljene potrebe.“. Međutim, naš partner ne može da zna šta se događa i šta nam uistinu treba, pogotovo ako je fokus u vezi na svađama, umjesto na stvarnim potrebama.

4. Posljednja faza partnerskog odnosa je zrela ljubav.

Oni parovi koji uprkos sukobima, odluče da rade na svojoj vezi, putem samospoznaje iznova upoznaju sebe i drugu osobu, tada je ishod potpuno drugačiji. Zapravo ako ostanemo strpljivi pri ovom procesu, odnos nam može procvjetati. Kako upoznajemo sebe, na isti način upoznajemo partnera, postajemo sve iskreniji, otvoreniji, sve više se povezujemo. Učimo da prihvatamo sebe sa pozitivnim i negativnim osobinama kao i drugu osobu.

Odakle da krenemo kada shvatimo da radimo stalno isto u vezama?

Najbitniji korak je osvijestiti da smo do sada odabirali stalno iste partnere i da nam to nije donijelo ono što želimo. Priznati sami sebi da nije toliko problem do partnera, koliko je do nas. Ta bol je u nama i ono što želimo od druge osobe je nemoguće postići. Svaki put kada tražite sreću zbog i od druge osobe, predajete joj u ruke svoj ključ života. Samim tim i sve uslove za sreću.

Nakon priznavanja da više ne možemo ići iz veze u vezu po navici, krećemo sa radom na sebi. To je proces u kojem kroz različite vježbe dobijate uvid u kojem razdoblju djetinjstva ste doživjeli neku emocionalnu povredu kao i prepoznavanje osobina roditelja u sebi koje ne priznajete ili ih niste svjesni. Upravo zbog toga najčešće radite projekciju na partnera i pripisujete mu neke svoje potisnute osobine.

Birajući osobu koja nosi kvalitete našeg imaga, ponavljamo priču iz djetinjstva. Ipak, s partnerom koji ima potencijala i želi da nauči kako da se ponaša prema nama na drugačiji način od naših roditelja. U tome je srž cijelog rasta kroz imago terapiju i ljubavnu vezu.

“Iskustvo me je naučilo da kada jedan od partnera počne raditi na sebi, nesvjesno dolazi do promjena i u drugom partneru”.

Send this to a friend