Psihologija

Kako su ljudi postali zavisni od lajkovanja na mrežama

Većina korisnika danas je to vjerovatno zaboravila, ali 2. februara 2009. pojavio se “lajk”.

Jedan od četiri tvorca “lajka” Džastin Rozenstajn tvrdi da su njihove namjere bile časne:

“Htjeli smo da pozitivnost učinimo linijom manjeg otpora i mislim da smo u tome uspjeli, ali u isto vrijeme nenamjerno smo stvorili i gomilu negativnih nuspojava. Na neki način bismo mogli reći da je dugme za like bilo preuspješno.”

U današnje vrijeme velika većina korisnika odlazi na društvene mreže kako bi, između ostalog, provjerili i jednu važnu stvar – da li je iko lajkovao našu objavu. Gladni smo validacije, a upravo je to ono čime se društvene mreže hrane. Prije osam godina razmjere ove pojave bile su nezamislive, ali danas donose novac.

Ekonomija pažnje

“Ekonomija pažnje” je relativno nov termin. Opisuje ponudu i potražnju pažnje korisnika, a to je jedno od dobara kojim se trguje na internetu. Poslovni model je jednostavan: što više pažnje neka platforma privlači, to je njen oglasni prostor efikasniji i na temelju toga izvlači se više novca od oglašivača.

Međutim, pažnja nije žito ili nafta i tu dolazimo do problema. Požnja je ljudsko stanje, a naše rezerve nijesu neograničene i na njih utiču stvari kao što su količina sna, radno vrijeme ili broj djece, ali i odnosi s prijateljima koji bi mogli da se naljute ako neprestano visimo na našim mobilnim uređajima. U idealnoj situaciji, našu ograničenu pažnju “investirali” bismo u stvari koje nas čine srećnima. Međutim, kao što su to primijetili na Facebooku, osjećaj sreće koje ovaj tip društvene interakcije izaziva je kratak, ali intenzivan i samim tim izaziva zavisnost i prisiljava nas da se češće vraćamo i skrolamo dalje.

“Ne mislim da su tvorci društvenih mreža imali namjeru da stvore platforme koje izazivaju zavisnost, ali budući da se utrkuju za naše ograničeno vrijeme i pažnju, oduvijek su fokusirani na to da iskustvo na svojim platformama učine što privlačnijim”, objašnjava Adam Alter, autor knjige “Irresistible: The Rise of Addictive Technology and the Business of Keeping Us Hooked”.

To vidimo i na primjeru YouTubea koji je nakon Facebooka već naredne godine uveo format likea i dislikea videa. Instagram je uveo srce, a isto je 2015. učinio i Twitter. Umovi iz Silicijumske doline pronašli su bezbroj načina kako da iskoriste ovu našu želju za društvenom validacijom.

Zavisnost od lajka kao zavisnost od kocke

Googleov dizajner i etičar Tristan Heris ovo je objasnio na primjeru slot aparata. Povlačite polugu kako biste osvojili nagradu, a nešto slično činite svaki put kada osvježavate svoju stranicu kako biste vidjeli da li je neko lajkovao nešto što ste objavili ili da vidite da li se pojavio neki novi sadržaj.

Međutim, to je onaj najočitiji primjer. Neke druge možda ni ne primjećujete.

Na primjer, kad otvarate Instagram ili Twitter, potrebno je nekoliko trenutaka da se svi updateovi učitaju. To nije slučajno jer su vaša očekivanja sastavni dio ovog iskustva. Da nema te kratke pauze, u vašem mozgu se ne bi javio taj osjećaj “jesam li nešto osvojio” jer biste znali istog trenutka. Ta kratka pauza nije slučajna već namjerna.

Tu je i element socijalnog reciprociteta. Ako vas neko potapše po ramenu, osjećate pritisak da učinite isto. Facebook to koristi tako da vas obavijesti svaki put kada neko pročita vašu poruku, a to vas ohrabruje da odgovorite jer znaju da ste poruku pročitali. Isto tako, to vas tjera da provjerite da li je primalac pročitao vašu poruku.

Tu su i one tri tačkice po kojima znate da neko piše poruku. Možda vas iritiraju, pogotovo ako neko predugo piše, ali manje su šanse da ćete izaći iz aplikacije ako vidite da neko namjerava da vam odgovori. Isti princip pronalazimo i kod Applea, ali oni vam barem daju mogućnost da to isključite.

Međutim, najbolesniji primjer je onaj na Snapchatu gdje možemo da pronađemo crvenu liniju koja pokazuje koliko je dana prošlo otkad su dva korisnika posljednji put komunicirala. Alter tvrdi da je taj dodatak toliko djelotvoran da tinejdžeri traže od svojih prijatelja da paze na njihove linije dok su na odmoru.

“Jasno je da je cilj držati tu liniju u životu, a pokazalo se da je to i važnije nego uživati u platformi kao društvenom iskustvu. To je jasan znak da ovi mehanizmi više podstiču korišćenje nego uživanje”, govori Alter.

157 puta dnevno

Vice je porazgovarao s Rozenstajnom i pitao ga koje manipulacije na društvenim mrežama smatra najproblematičnijim, a prema njegovom mišljenju to su push notifikacije.

“Većina push notifikacija je puko odvlačenje pažnje. Postajemo zavisni od provjeravanja telefona i tada se gubimo u informacijama koje bismo inače ostavili za kasnije jer su potpuno nebitne”, objašnjava Rozenstajn.

Statistike jasno pokazuju da je misija uspjela, a ekipa iz Facebooka tim se podacima i hvali. Na primjer, prosječni milenijalac dnevno provjeri telefon 157 puta. To je najmanje 145 minuta svakog dana. I nema sumnje da će ove brojke rasti, a to je razlog zbog kog je Rozenstajn napustio Facebook i osnovao sopstvenu kompaniju. Danas je suosnivač Asane, aplikacije koja različitim timovima omogućava da prate svoj rad i projekte.

Ne dopustite da mobilni telefoni vode glavnu riječ

Ipak, njegova odluka ništa ne mijenja, a Alter smatra da će se nešto promijeniti tek kad društvene mreže promijene svoj poslovni model jer sve se vrti oko potreba marketinških agencija, a ne korisnika. Htjeli to ili ne, kompanije će se i dalje truditi da korisnike sve više uključuju i to će kao posljedicu imati naprednije metode manipulacije korisnicima.

Alter smatra da bi korisnici sami trebalo da preuzmu kontrolu nad svojim zavisnostima, a jedan od načina je i korišćenje aplikacija koje bi im u tome pomogle. Isto tako, vjeruje da bi kompanije trebalo da budu odgovornije.

Send this to a friend