Možemo trošiti od svog života ali moramo naučiti vraćati u svoj život. Možemo drugima iz dana u dan nešto davati, vjerovati, pomagati ali ponekad treba stati i napuniti svoje baterije.
Ljudi koji nas okružuju, događaji u koje ulazimo okrznu jedan dio našeg života i naše ličnosti i ne možemo se praviti da se ništa nije dogodilo. S vremenom bivamo umorniji, sve nam je manje stalo do nekih stvari koje su nekad bile naša preokupacija, sve manje želimo ulaziti u beznačajne rasprave, biti viđeni i želimo se odmaknuti na rub zbivanja.
Možemo trošiti od svoga života ali moramo naučiti vraćati u svoj život. Moramo se nekada povući i dopustiti svojoj duši da nas stigne, da razmislimo o tome ko smo, koji su bili naši ciljevi, za čime nam je nekad izgaralo srce i zašto smo danas postali pomalo hladni. Zašto nam je ravnodušnost postala način životu kada u nama još gori iskra onih snova koje smo nekad htjeli biti i zašto je još prisutna čežnja za nekim stvarima koje nas nikada nisu napustile.
Treba jednom čovjek reći kada je dosta i prestati trpati u sebe ono što ga tjera na povraćanje, prestati jednom gledati u živote koji drugi žive i žaliti se kako je vlastiti život loš. Treba se odmaknuti od svih onih koji nas prazne i pronaći neki komad utjehe u samoći i onom jednostavnom životu, pronaći radost u ljudima koji su uvijek bili s nama i koji nas nisu napustili ni onda kada su u našem životu harale najveće oluje.
Treba jednom vratiti u svoj život sve ono što smo oduzeli i dati sebi šansu da započnemo ispočetka. Svaki je dan prilika za to, prilika da ne gledamo svoj život s nekim mučnim osjećajem već sa pitanjem što je još ono što volim da radim, kakve dane želim živjeti kada sam shvatio da ipak većinu snova neću nikada živjeti. Makar malo mira, makar malo lijepih osjećaja, makar malo saznanja da sve ovo ipak nečemu vrijedi.
Mario Žuvela
