Psihologija Kako prepoznati i liječiti anksioznost

Nerealan strah koji lomi dušu

Ukucajte na internetu riječ “anksioznost” i pojaviće se iznenađujuće veliki broj stranica sa pomenutom tematikom, opisima i savjetima kako da se izborite sa ovim poremećajem. Kad pridodamo da se o tome sve više govori i da je postalo uobičajeno da za nekog, uz odmahivanje rukom, kažemo: “Ma pusti ga, on je anksiozan”, ne možemo da se ne zapitamo znamo li dovoljno o tome. Ili previše olako “lijepimo” takvu etiketu ljudima kojima ona ne pripada. U pojašnjavanju ove teme, sa željom da čitaocima približimo eventualno prepoznavanje poremećaja, kod sebe ili drugih, pomogla je dr Tijana Mirjanić, psihijatar i REBT terapeut.

“Najčešće manifestacije anksioznosti koje se prvo primijete, osim psihološkog diskomfora (jedan od tipova psihološkog poremećaja), iscrpljenosti ili umora, napetosti, nervoze, loše koncentracije, jesu tjelesni simptomi u vidu lupanja srca, probadanja ili stezanja u grudima, osjećaj knedle u grlu, znojenje dlanova, glavobolja, bolovi u ramenom pojasu i mišićima, kao i u predjelu želuca i nadimanje. Kada se radi o anksioznosti visokog intenziteta, u vidu paničnog poremećaja, pored prethodno navedenih simptoma, javlja se i ubrzano, površno disanje, vrtoglavica, osjećaj da ćemo se onesvijestiti, dobiti infarkt ili se šlogirati, ugušiti, poludjeti ili izgubiti kontrolu, uz posljedično izbjegavanje mjesta na kom smo imali panični napad. Takođe, dolazi do straha od napuštanja kuće ili boravka na mjestima gdje su pomoć ili izlaz teško dostupni (mostovi, prevozna sredstva, koncerti, gužva, tržni centri, bioskopi, pozorišta”). Kao element socijalne ili izolovane fobije može se javiti osjećaj da ćemo se umokriti ili unerediti na javnom mjestu, te dolazi do vezivanja osobe za životni prostor. Kod generalizovanog anksioznog poremećaja osoba intenzivno brine o svim sferama života – zdravlju, poslu, materijalnom stanju, porodici…”.

Zašto dolazi do anksioznosti?

“Anksioznost predstavlja pretjeran, neutemeljen, slobodno lebdeći strah ili strah povodom mogućnosti nekog konkretnog, najgoreg mogućeg ishoda, čija se vjerovatnoća dešavanja precjenjuje, dok se potcjenjuje sopstvena snaga da se tome suprotstavi. Istovremeno se zanemaruje pomoć sa strane, što potencira osjećaj nemoći i vulnerabilnosti (osjetljivosti). Postoji biološka osnova za anksioznost, a karakterišu je određeni kognitivni obrasci, sa posljedičnim tjelesnim, vegetativnim simptomima i bihejvioralnim obrascima, najčešće u vidu izbjegavajućeg ponašanja ili odlaganja”.

Koji simptom bi morao biti prepoznat kao alarmantan, da bismo se obratili doktoru?

“Među najčešće spadaju anksiozni poremećaji, a kada simptomi znatno remete osobu u funkcionisanju, važno je potražiti pomoć. U zavisnosti od individualnih sklonosti i tolerancije simptoma, kao i njihovog intenziteta, osoba se može obratiti ljekaru ili terapeutu zbog loše koncentracije, nesanice, lupanja srca, vrtoglavice, simptoma depersonalizacije i derealizacije (izmijenjenosti i osjećaja nestvarnosti sebe ili okoline), preznojavanja dlanova, nekada povraćanja, bolova u želucu ili osjećaja da će se unerediti. Kada se razvije izbjegavajuće ponašanje “potencijalnih opasnosti” i osoba ostaje vezana samo za životni prostor, znatno se remeti kvalitet života i uglavnom se razvija depresija. Tada je, zaista, važno odreagovati, kako ne bi došlo do njenog produbljivanja”.

Postoji li tip ličnosti koji je skloniji anksioznosti od drugih? A uzrast?

“Od četiri tipa ličnosti, svaki može imati okidače za anksizonost, a faktor rizika, kao i za depresiju i ispoljavanje opšte psihopatologije, jeste neuroticizam. To je bazična, stabilna i trajna sklonost, crta ličnosti, a ujedno i cilj prevencije. Između određenih temperamenata i ispoljavanja anksioznosti posreduje metakogniticija, sastavljena iz niza misaonih procesa koji su odgovorni za praćenje, evaluaciju, interpretaciju i regulaciju misaonih sadržaja. Kao i za sopstvenu organizaciju. Pretpostavlja se da ona ima egzekutivnu funkciju u odnosu na kognitivno procesuiranje, a učestvuje i u regulaciji osećanja. S obzirom na to da su anksiozni simptomi najčešći kod mentalnih oboljenja i da se javljaju kod 33 odsto odrasle populacije, a korijeni anksioznosti nalaze se još u djetinjstvu, potrebno je obratiti pažnju u ranom uzrastu. Žene su pod značajno višim rizikom od razvijanja anksioznih poremećaja, nego muškarci (odnos je 1:2)”.

Da li je riječ o mentalnoj bolesti i može li ona biti prolaznog karaktera?

“U zavisnosti od trajanja, intenziteta i stepena, i toga koliko remeti osobu i utiče na njenu funkcionalnost, možemo govoriti o anksioznim poremećajima ili pak o prolaznoj anksioznosti”.

Čime je nesvjesno možemo pogoršati?

“Način života, stres, iscrpljenost, nedovoljno sna, konzumacija kafe i energetskih pića, a posebno psihoaktivnih supstanci, može pogoršati anksioznost, čak u tolikoj mjeri da dođe do njenog intenziviranja u vidu paničnog napada”.

Koje su najčešće riječi koje vaši pacijenti koriste prilikom opisivanja ovog poremećaja?

“Postoji sve veća tendencija upotrebe stručnih termina, s obzirom na dobru informisanost ljudi koji dolaze na psihoterapiju, dok se tegobe rjeđe opisuju kao “nervoza u želucu”, “mutnoća u glavi”, “vrućina ili struja u tijelu”, “oduzimanje nogu”, “žmarci “, “utrnulost”.

Kako se liječi?

“Prevazilazi se psihoterapijski, a ukoliko je potrebno i ljekovima. Može se donekle regulisati vježbama disanja i relaksacije, kao i drugim tehnikama za kontrolu emocija. Promjena načina i organizacije života i uvođenje zdravih navika svakako dodatno doprinose boljem kvalitetu života. Nasuprot uvreženom mišljenju da se sedativima okupira anksioznost, jer imaju adiktivni potencijal, po savremenim smjernicama prva linija izbora ljekova su antidepresivi koji ne stvaraju zavisnost. Povremena i neredovna upotreba sedativa i anksiolitika dovodi do povećanja tolerancije, moguće zloupotrebe, pa i do razvoja zavisnosti, te je njihova primjena vremenski ograničena i neophodno je da bude pod kontrolom psihijatra”.

Na koji način da je razlikujemo od običnog straha i strepnje?

“Intenzitet anksioznosti, dugotrajnost, učestalost i stepen u kome remeti funkcionisanje osobe u svim sferama života razlikuje kategoriju anksioznih poremećaja ili oboljenja od povremene, prolazne brige”.

Zašto se o anksioznosti sve češće priča, da li je prisutnija nego ranije, ili se o njoj više zna pa je veći broj ljudi i prepoznaje kod sebe?

“Sigurno da su destigmatizacija osoba sa psihičkim tegobama u javnosti i dostupnost informacija doprinijeli lakšem prepoznavanju i prihvatanju anksioznosti, što je jedan korak bliže ka rješenju problema”.

Send this to a friend